Iako je ovogodišnje, četvrto po redu izdanje Međunarodnog studentskog filmskog festivala (STIFF) – održano u organizaciji Sveučilišta u Rijeci i Studentskog kulturnog centra – ponešto stanjilo programsku koncepciju kako bi oslobodilo tematske blokove od predoziranja, njegova selekcija ponudila je pregršt iznimnih (studentskih) komada.

Za razliku od sličnih festivala koji mahom igraju na eurocentirični programski pristup, STIFF nam je predstavio autore koji dolaze sa svih mogućih meridijana i paralela, od Indonezije do Norveške, od Senegala do Finske, od Brazila do Srbije, od Irana do Poljske, od Singapura do Kolumbije.

Tako je snažni iranski segment festivala obuhvatio i »Ručak« iranskog redatelja Alireze Ghasemija, koji je proglašen najboljim igranim filmom. Svjetska premijera dogodila mu se na ovogodišnjem Cannesu u službenoj kratkometražnoj konkurenciji (Courts metrages), iako taj isti festival ima i paralelnu selekciju posvećenu filmovima s pečatom etabliranih filmskih škola i akademija (šifra: Cinefondation).

Najpotresnija rečenica

Ghasemijev »Ručak«, koji slijedi Farhadijevu socijalnu trajektoriju, fina je priča o 16-godišnjoj curi koja odlazi identificirati majčino tijelo, ali joj ne dopuštaju ulazak u mrtvačnicu, jer nije punoljetna, iako ćemo ubrzo otkriti da njen odlazak u bolnicu nije sveden tek na puku identifikaciju.

Koliko je iranska škola utjecala i na neke inozemne autore, dokazuju i »Šampioni« Nijemice Anastasije Brauninger, koja se na odjavnoj špici zahvaljuje Irancu Bahmanu Ghobadiju kao njenoj evidentnoj inspiraciji. Riječ je o autoru koji je u svom neorealističkom opusu ostavio veliki prostor djeci. Tako i »Šampioni« balansiraju negdje na pola puta između UNICEF-porna i Benettonovog reklamnog spota, s grupom malih kurdskih izbjeglica koji pokušavaju kontaktirati sjedište FIFA-e u Zurichu, kako bi prijavili svoju dječju momčad na Svjetsko nogometno prvenstvo.

U sličnom miljeu ambijentiran je i »Bez kruha« škotskog redatelja kurdskih korijena Sorana Kurbanija, koji u jednom kontinuiranom kadru prati majku i njena šestogodišnjeg sina u potrazi za kruhom, pri čemu žičana ograda kampa u Mosulu na kojoj se suši izbjeglička mokra odjeća postaje nepremostiva prepreka koja razdvaja režisera i objekt njegova promatranja. Tada će mu majka izgovoriti jednu od najpotresnijih rečenica koju smo čuli na ovogodišnjem STIFF-u: »Snimaš li naše bogatstvo?«

U »Ušću Eufrata i Save« Švicarca Andreasa Mugglija, žičanu ogradu zamjenjuje zamagljeno staklo vlaka koji jedne hladne zimske noći prevozi kontigent izbjeglica na njihovoj posljednjoj balkanskoj ruti, par dana prije zatvaranja grčko-makedonske granice. Taj komad priziva fotografiju objavljenu na recentnoj naslovnici talijanskog dnevnika La Repubblica, koja prikazuje poljskog katotalibana kako kleči na poljskoj granici, s poljskim grbom tetoviranim na majici i križem oko vrata, moleći boga da nijedan imigrant više ne uđe u njegovu zemlju.

U tom diskursu promatra se i duhoviti kratkiš »Pussy«, u režiji Poljakinje Renate Gasiorowske, proglašen najboljim u kategoriji animiranog filma, u kojem se pica njene junakinje odvaja od njena tijela nalik nekoj dlakavoj kreaturi. On je više nego dovoljan da poljski markići stave njenu autoricu na stup srama.

Sjajan one-liner

Sličnim motivima bavi se i »Varljivo« aka »Ce qui echappe« (Posebno priznanje), u režiji Belgijca Elyja Chevillota, koji priziva duhove braće Dardenne u liku dječaka na pragu puberteta, čija se majka mora suočiti s buđenjem njegove seksualnosti, kad je nakon bazena pod tušem pokušao na silu poljubiti svoju vršnjakinju. Te tragove slijedi i fini komad Indonežanina Yudha Aditye (»Pria«) kroz lik gay muslimana zaljubljenog u učitelja engleskog jezika, razapetog između tradicije svojih predaka i osobne ideje sreće, koja se reflektira u romantičnoj idealizaciji slobode Zapada.

U kategoriji doksa, najboljim filmom proglašen je »Valentina« Nijemca Maximiliana Feldmana, premijerno prikazan na lanjskom Berlinaleu u sklopu paralelnog programa Perspektive Deutsches Kino, koji sondira svakodnevnicu jedne romske obitelji u skopskoj Šutki, onom istom kvartu u kojem je ambijentirana i u nas prikazana »Knjiga rekorda Šutke« Aleksandra Manića. Film je promatran očima simpatične klinke odjevene u maskirne hlače koja se prisjeća kako je njen tata osvojio mamino srce bocom voćnog soka i kutijom cigareta, s još jednim nezaboravnim one-linerom festivala (»Ovi su ljudi iz Njemačke. Pokažimo im kako teško radimo«).