Gošća ovogodišnjeg prvog History Film Festivala u Rijeci bila je i direktorica fotografije Svetlana Cvetko, koja je prije odlaska u Hollywood živjela u Rijeci. Na HFF-u ona se predstavila kao redateljica filmskom minijaturom »Srdačno vaša, Lois Weber«, koja govori o prvoj i jednoj od najvažnijih filmskih autorica američke kinematografije. Cvetko je došla u Ameriku 1980-ih godina, a danas se može pohvaliti radom na filmu »Inside Job« koji je 2011. dobio Oscara, te na kratkom filmu »Facing Fear« koji je bio nominiran za Oscara 2014. Dokumentarni film »Red Army« imao je premijeru u Cannesu.

Kako je došlo do vašeg odlaska iz Rijeke u Ameriku?

– U Rijeci sam živjela od svoje treće godine. Pohađala sam osnovnu školu »Trsat«, a zatim i škole na Donjoj i Gornjoj Vežici. Nakon toga moja je obitelj otišla u Ameriku. Najprije sam se bavila fotografijom i u San Franciscu sam radila kao asistentica jednoj uglednoj fotografkinji. U isto vrijeme slušala sam predavanja na San Francisco State University. Tamo je predavao profesor Larry Clarke, koji je bio potpora djevojkama da krenu u filmski svijet i nastave karijeru kao snimateljice. On me upoznao s jednim studentom iz Indije, koji je trebao napraviti diplomski rad, i preporučio mu je da ja budem snimateljica.

Tako sam odlučila otići u Indiju i ondje sam snimila svoj film »Birju«, koji je imao premijeru na festivalu Sundance. Poslije toga u San Franciscu sam stekla ime i nastavila raditi na još nekoliko studentskih filmova. Zatim sam počela snimati videospotove za rap i hip-hop glazbu. Bila je to odlična prilika da počnem učiti rad s kamerom. Na glazbenim spotovima sam se kalila i to mi je bila dobra edukacija. Sada živim u Los Angelesu.

Prvi dugometražni igrani film

Zašto su vam dokumentarci toliko privlačni i zanimljivi?

– Moje fotografije i filmovi koje sam snimala uvijek su bili dokumentarnog žanra. Volim ljude, svijet i sve što me okružuje. Postoji jedna posebna vrsta energije koja se stvori tijekom snimanja dokumentaraca. Za snimanje dokumentarnih filmova morate biti intuitivni i reagirati u trenutku. Riječ je o instinktivnom snimanju, ali još uvijek filmskom.

Namjeravate li snimiti igrani film?

– Nakon Rijeke, moj producent David Scott Smith i ja idemo u Pugliju gdje ćemo početi snimati prvi dugometražni igrani film u mojoj režiji. Naslov filma je »My Crazy Nature«, a govori o dva mlada glumca i jednoj glumici koji žive u Los Angelesu i žele napraviti karijeru. Njih troje stranaca postaju najbolji prijatelji, ljubavnici, bračni partneri i otuđeni su, ali ne nužno tim redoslijedom. U filmu glume Cristina Rambaldi, Neyssan Falahi i Mattia Minasi. Cristina Rimbaldi, čiji je djed Carlo Rambaldi dizajnirao E.T.-ija, je kao dijete išla s njim po Hollywoodu i dobro poznaje taj svijet. Voljeli bismo film završiti početkom sljedeće godine da onda možemo ići na festivale.

Radili ste i na filmu o O.J. Simpsonu »O.J. : Made in America« Ezre Edelmana.

– Bila sam prva snimateljica na tom filmu, a drugi su nastavili. Film je izvrstan; ove je godine dobio Oscara za najbolji dokumentarni film i nadam se da će 2018. biti prikazan na riječkom History Film Festivalu. To nije samo film o O.J. Simpsonu, nego i o onome što se posljednjih tridesetak godina događalo u Americi. Između ostalog, film progovara i o rasnim tenzijama. O.J. Simpson je bio prvi sportaš koji je Afroamerikanac, a da nitko nije gledao njegovu boju kože. On je bio velika zvijezda, a ne crna zvijezda. Promijenio je način na koji se gleda na crnce u Americi. U filmu pratimo i suđenje O.J. Simpsonu.

Donald Trump

Kad ste spomenuli rasne tenzije, kakva je za vas danas Amerika kojom vlada Donald Trump?

– Nisam glasala za Trumpa i ne slažem se s njegovom politikom. Mogu govoriti iz ženske perspektive, jer se s dolaskom nove vlade mnogo toga promijenilo za žene. Čini mi se kao da smo se vratili unazad. Zanimljivo je da je Lois Weber još 1920-ih godina u svojim filmovima govorila o pravu na kontrolu rađanja, o nejednakosti spolova, o statusu i plaćanju žena. To su pitanja kojima se i danas bavimo, nažalost. Vrijeme je takvo da svatko mora uzeti nešto za što će se boriti i podržavati to.

Ja se borim za ženska prava i prava imigranata. Kao imigrantica u Americi dobila sam mogućnost stvoriti karijeru, raditi posao koji volim i imam život koji je ugodan. Zahvalna sam na tome. Ako želiš raditi, imaš talent i jako si uporan – možeš uspjeti u Americi.

Kakav je vaš trenutačni status?

– Ja sam slobodna umjetnica. Svaki posao donosi mi druge poslove. Kad netko vidi film na kojem sam radila, kontaktiraju me. Ono što radim je najbolja preporuka.

Kakav je položaj žena unutar filmske industrije?

– Nekad je postotak žena koje rade u kinematografiji bio vrlo malen. Za to je uvijek postojao neki izgovor: kamere su bile prevelike i preteške, iako su stajale na mjestu i nisu ih micali (smijeh). Kad sam ja počela, ženama je bilo teže u ovom poslu. Sad se situacija mijenja i sve je više mladih žena koje su u kinematogafiji. Čini mi se da će ih u sljedećih desetak godina možda biti više nego muškaraca. Budući da na svijetu ima više od 50 posto žena, trebalo bi ih više biti i u filmskom svijetu. Žene film obogaćuju novim temama i pričama, i danas imaju veće mogućnosti nego što je to bilo nekad.

Film o Lois Weber

Biste li voljeli snimiti film o Rijeci i Hrvatskoj?

– Poznajem Vanju Černjula i Gorana Dukića. Svaki put kad nešto snimaju u Rijeci, pomalo sam ljubomorna i pomislim da bih i ja nešto voljela ovdje snimiti.

Zašto film o Lois Weber traje tako kratko, samo 6 minuta?

– To je kratki dokumentarni film o ženi koja je bila redateljica, pisac i glumica u vrijeme nijemog filma u Hollywoodu. Nismo mogli pronaći zašto nije poznatija, a napravila je više od 300 kratkih i dugih filmova. Prva je Amerikanka koja je režirala dugometražni film. Imala je svoj studio i u jednom trenutku bila je najproduktivnija i najviše plaćena. Živjela je i radila u vrijeme D. W. Griffitha i Cecila B. DeMillea o kojima uvijek govorimo kad je riječ o povijesti filma, a nju se ne spominje iako su oni bili dobri prijatelji i radili su u isto vrijeme.

Kad smo krenuli snimati film, nisam ništa znala o njoj i napravila sam istraživanje. Financije su nam bile dovoljne samo za kratki film, tako da je on zapravo poticaj drugima za daljnje istraživanje. Riječ je o dokumentarcu koji je više umjetnički film, i zato traje šest minuta. Weber je bila izuzetna žena i jako me inspirirala. Njena karijera je u jednom trenutku stala. Pretpostavljam da za to postoje dva razloga: prvi je možda taj što njen prvi zvučni film nije bio uspješan, a drugi je to što 1920-ih godina publika više nije htjela gledati filmove koji su društveno angažirani. Lois Weber napravila je mnoge filmove, s važnim temama. Povijest Hollywooda i cijelog svijeta trebaju znati o njenim postignućima.