Svjetska zvijezda

Kontrabasist Christian McBride: ‘Glazbena vizija formira inovatore’

Davor Hrvoj

Danas svi žele imati vlastiti bend samo zato što su napisali nekoliko pjesama. Potrebno je nešto veće, glazbena vizija koju želite ostvariti. Ali još je jedna stvar važna. Želite li voditi orkestar, morate glazbenicima dati prostora da budu ono što jesu. U protivnom se sve pretvara u diktaturu. To može funkcionirati, ali vrlo vrlo kratko



Vodeći svjetski kontrabasist Christian McBride će koncertnu promociju novog CD-a »Bringin’ It«, za koji je dobio nagradu Grammy u kategoriji najboljeg albuma orkestralnog jazza, održati 9. svibnja s početkom u 20 sati u Istarskom narodnom kazalištu u Puli, u prvom koncertu festivala Backstage Live Pula 2018. U jazz programu na istom će festivalu, u istom prostoru, do kraja godine koncerte održati James Carter, Avishai Cohen, Lizz Wright i Madeleine Peyroux, dok će tijekom srpnja i kolovoza u Areni nastupiti Elvis Costello, Amira Medunjanin i Charles Aznavour.


McBride je jedan od rijetkih glazbenika koji u današnje doba uspijeva voditi big band što je iznimno zahtjevno i nezahvalno. Ali ta je strast jača od racionalne procjene hoće li se to financijski isplatiti. To je nešto što je oduvijek tinjalo u njemu.


– Oduvijek su me oduševljavali aranžeri, ljudi koji objedinjavaju sve te note za orkestar, rekao je. – Kad god sam slušao nekoga poput Dukea Ellingtona, pitao sam se kako mu polazi za rukom da pet saksofona zvuči tako dobro, ili zašto u nekim dionicama, primjerice, ima dva saksofona, trubu i trombon. Aranžiranje me oduvijek oduševljavalo i zanimalo. Među prvim albumima koje sam doista pomno slušao bio je »The Blues and the Abstract Truth« Olivera Nelsona. Riječ je o legendarnom albumu na kojem sviraju Freddie Hubbard, Eric Dolphy, Bill Evans, Paul Chambers i Roy Haynes. Sjetite se skladbe »Stolen Moments« s tog albuma. To nije album big banda, ali tako zvuči. Zanimalo me kako je moguće da pet puhačih glazbala zvuči tako moćno. Tada sam pomnije počeo proučavati rad Olivera Nelsona.




Slično je koncipiran album »Tender Moments« McCoya Tynera na kojem također sudjeluje pet ili šest svirača puhačih glazbala. Počeo sam proučavati kako su skladali za mali bend, a kad sam prešao na kompleksnije albume Olivera Nelsona poput »Fantabulous« i aranžmane za Wesa Montgomeryja i Jimmyja Smitha te albume Gila Evansa, Thada Jonesa, Quincyja Jonesa, Ernieja Wilkinsa, svih tih sjajnih aranžera za big bandove, počeo sam bolje shvaćati. Sjajni su aranžmani za albume objavljene za diskografsku kuću CTI Records koje sam studiozno proučavao. Kako bih što više doznao razgovarao sam s Johnom Claytonom koji mi je poput starijeg brata, koji nije samo sjajan basist nego i aranžer i voditelj big banda, zatim s Jimmyjem Heathom, Marijom Schneider. Wynton Marsalis je bio prvi koji je od mene naručio skladbu, za Lincoln Center Jazz Orchestra. Nakon toga sam polako počeo pisati više skladbi za big band i skupilo se dovoljno za album.



McBride je napisao neke od skladbi i sve aranžmane za spomenute albume što ih je ostvario sa svojim Big bandom. O tome što je presudno u njegovu djelovanju kao skladatelja i aranžera rekao je:


– Za mene su vrlo važni mašta i jasnoća. Mašta se ne može naučiti. Kad u glavi nešto čujete, grehota je ne pretočiti to što zamišljate u skladbu za big band. Zadržite ono što ste prvo zamislili i pokušajte to pretočiti u skladbu umjesto da počnete izbacivati stvari koje nisu u skladu s pravilima skladanja. Kad sam razgovarao s Marijom Schneider, pitao sam ju za trikove koje je naučila od Gila Evansa. Pokazala mi je kako je Gil Evans rješavao glazbene probleme. Većina učitelja bi rekla da se to nikad ne radi, no upravo zbog njegove mašte to je zvučalo posebno i posve osobno.


Jasnoća mi je važna i kao basistu jer je bas tako dubok. Mislim na frekvenciju, na zvuk. Odsvirate li zbilja niske note, uhu treba duže da ih obradi. Ako svirate brzo na instrumentu s niskim notama, morate biti iznimno jasni i precizni. To pokušavam postići i dok skladam. Mnogi su sjajni glazbenici rekli da je skladanje tek jedna inačica improvizacije, i obrnuto. Kad improvizirate, skladate, samo što to često ne zapišete.



Kako izbjeći diktaturu?


Christian McBride već dvadeset godina vodi vlastite skupine s kojima je snimio četrnaest albuma, a na nekima od njih svirali su glasoviti jazzisti poput Raya Browna, Chicka Coreae, Jacka DeJohnettea, Kennyja Barrona… Trenutačno je vođa četiriju sastava: trija, big banda, kvinteta Inside Straight i eksperimentalnog seksteta A Christian McBride Situation. Dobitnik je niza priznanja i nagrada, uz ostalo šest Grammyja. Dva je dobio u kategoriji najbolje izvedbe jazz orkestra, za albume »The Good Feeling« i »Bringin« It« što ih je snimio s vlastitim big bandom.


– Bez obzira na veličinu benda, morate imati viziju, rekao je. –Morate doista željeti voditi orkestar jer postoji glazbeni cilj koji ne možete postići s nekim drugim bendom. Nisu svi sposobni biti voditelji orkestra, niti to moraju biti. Vaša se glazbena vizija može razvijati i u tuđem bendu. Svi su to prošli. Freddie Hubbard je svirao s Artom Blakeyjem, Wayne Shorter je svirao s Artom Blakeyjem i Milesom Davisom, McCoy Tyner je svirao s Johnom Coltraneom, John Coltrane je svirao s Dizzyjem Gillespiejem. Svaki je inovator imao bend u kojem se mogao formirati. Danas svi žele imati vlastiti bend samo zato što su napisali nekoliko pjesama.


Za mene to nije dobar razlog da biste osnovali bend. Potrebno je nešto veće, glazbena vizija koju želite ostvariti. To je razlog za pokretanje benda. Još je jedna stvar koju sam uvijek smatrao važnom; želite li voditi orkestar. morate glazbenicima dati prostora da budu ono što jesu. Nije dobro unajmiti glazbenike i cijelo im vrijeme naređivati. Morate im omogućiti da u glazbu unesu vlastite zamisli kako bi se i oni osjećali dijelom vaše vizije. U protivnom se sve pretvara u diktaturu. To može funkcionirati, ali vrlo vrlo kratko.


Na oba spomenuta albuma, što ih je snimio sa svojim Big Bandom, osim vlastitih skladbi uvrstio je jazz standarde, ali i manje poznate skladbe jazzista koje cijeni, među ostalima Bennyja Golsona, McCoya Tynera i Freddiea Hubbarda. – Jedan od meni najboljih albuma svih vremena je »Walking in Space« Quincyja Jonesa s Freddiem Hubbardom, Rayom Brownom, Bobom Jamesom, Rolandom Kirkom, Gradyjem Tateom, Ericom Galeom, Hubertom Lawsom… Svi su ti velikani svirali na tom sjajnom albumu. Verzija pjesme »Killer Joe« s tog albuma mnogi smatraju najboljom. Original je izveo sastav Jazztet Arta Farmera i Bennyja Golsona, ali verzija Quincyja Jonesa bila je silno uspješna.

Oštrina britkog noža


– Pokušao sam transkribirati Jonesovu verziju i ubaciti nešto svoga. Tim aranžmanom odajem počast Bennyju Golsonu i Quincyju Jonesu, jednostavno zato što obožavam tu pjesmu. McCoya Tyera, pak, ubrajam među svoje najveće glazbene uzore. Jako mi se sviđa kao skladatelj i instrumentalist. Sve što odsvira za mene ima jasnoću i oštrinu britkog noža. Njegova svirka prodire posvuda zato što je tako precizna i nevjerojatno dinamična. Oduvijek sam htio svirati bas onako kako McCoy Tyner svira klavir.


Znam da to nije u ljudskoj moći, ali pokušavao sam. McCoy Tyner, Freddie Hubbard, Joe Henderson i Jaco Pastorius su četiri moja najveća uzora u preciznosti kad govorim o solo izvedbama. »Sahara« mi je oduvijek bio među omiljenim albumima McCoya Tynera. Ne znam zašto, jednostavno ima nevjerojatnu energiju. Izvorna izvedba te skladbe je egzotična i duga dvadeset i dvije ili dvadeset i tri minute i zauzima cijelu jednu stranu albuma. No tu je riječ o dvadeset i tri minute čistog intenziteta. Kreće silovito i takva ostaje tijekom čitave izvedbe.


Tu sam skladbu uvijek doživljavao osobno. S druge strane, znate koliko mi Freddie Hubbard osobno znači! Na početku karijere pridružio sam se njegovu bendu i s njim svirao gotovo tri godine. Bilo je to 1990. kad mi je bilo osamnaest godina. Tada je još bio odličan glazbenik, još je bio Freddie Hubbard kakvoga svi volimo. Tijekom te tri godine izgubio je tehniku i više nije mogao svirati. No nakon iskustva sviranja s njime u meni je ostalo nešto… Kad god se sjetim Freddiea Hubbarda gotovo mi dođe da zaplačem.


Na ljestvicama uglednih glazbenih časopisa Christian McBride je često zauzimao prvo mjesto među kontrabasistima i bas gitaristima. Najboljim u toj kategoriji proglašavali su ga Međunarodna udruga jazz novinara te kritičari i čitatelji JazzTimesa i DownBeata. Ista priznanja dobiva već godinama i time potvrđuje postojanost svoje goleme glazbeničke vrijednosti. Uz legendarne kontrabasiste Raya Browna i Johna Claytona bio je član trija SuperBass, s kojim je snimio dva albuma.


– Vrhunski basist mora moći održavati tempo, rekao je. – Ne smije se oslanjati na bubnjara za tempo. Treba držati dovoljno čvrst tempo tako da, ako bubnjar luduje ili prestane svirati, može držati ostatak benda na okupu. Također mora imati jak zvuk. Pritom ne mislim da treba odvrnuti pojačalo, već da sam proizvodi takav zvuk. Bez obzira na to koji instrument netko svira, mora ga se barem pristojno čuti, ne tako što će svirati žestoko, nego postizanjem prirodno dobrog zvuka. Znam da to zvuči prejednostavno, ali glazba se s godinama tako razvijala. Basiste uvijek pitam žele li raditi šest mjeseci ili svih dvanaest mjeseci u godini. Žele li raditi svih dvanaest mjeseci, trebaju biti sposobni odsvirati onako kako stoji u notama.