Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 27° 3
Sutra: 27° 27° 3
19. rujna 2018.
71. CANNES

Kad Švicarac ratuje na Balkanu: I hrvatske koprodukcije u programu Cannesa

Kad Švicarac ratuje na Balkanu: I hrvatske koprodukcije u programu Cannesa
Kad Švicarac ratuje na Balkanu: I hrvatske koprodukcije u programu Cannesa
Autor:
Objavljeno: 15. svibanj 2018. u 16:18 2018-05-15T16:18:30+02:00

Ima neke proklete simbolike da je samo dan nakon svečane premijere »Tereta« Ognjena Glavonića, u kanskom Tjednu kritike prikazan mučni komad »Chris the Swiss«, Švicarke Anje Kofmel

Kao da »Donbas« Sergeja Loznice nije ubrizgao festivalskoj konkurenciji dovoljnu dozu ratnog sivila i očaja, u paralelnom Quinzaineu prikazan je i »Teret«, najnoviji dugometražni igranofilmski projekt srpskog autora Ognjena Glavonića. Film se može promatrati kao tematska varijacija na njegov doks »Dubina dva«, koji smo vidjeli u sklopu berlinskog Foruma. U njemu Leon Lučev glumi vozača kamiona hladnjače koji mora prevesti njegov »teret« iz Kosova u Beograd. Oni koji su vidjeli Glavonićev prethodni komad dobro znaju o kakvom se teretu radi. Riječ je o mrtvim tijelima Albanaca koje je masakrirala srpska vojska, da bi potom bili u tajnosti prebačeni u Beograd razaran NATO-ovim bombama, te zakopani u masovnu grobnicu.

Vozač će putem pokupiti feminog tinejdžera koji pokušava pobjeći iz tog sveopćeg ludila. Kamiondžija će mu ispričati ratnu storiju o svom ocu partizanu kojem su vlasti na petnestu obljetnicu bitke na Sutjesci poklonile upaljač s natpisom »Dok Sutjeska voda teče, 1943. –1958.«. U tom diskursu autor promatra uništene partizanske spomenike kao prisjećanje na ponosni NOB, za razliku od današnje prljave ratne »videoigre«. Treba samo po naredbi isprati šmrkom tragove smrti u hladnjači. »Arsenali demokracije su duboki«, navodi propagandni letak koji NATO baca na Beograd. Duboke su i jame. Zato ima neke simbolike da je na dan kad se održala premijera Glavonićeva sjajnog filma, u Cannesu bio srpski premijer Dačić trošeći novac poreznih obveznika da bi prisustvovao prezentaciji filma o Tesli u sklopu kanskog Marchea. Na projekciji »Tereta« nismo ga vidjeli. Bio bi to za njega preveliki teret.

Ima neke proklete simbolike da je samo dan nakon svečane premijere Glavonićeva komada, u kanskom Tjednu kritike prikazan mučni dokumentarno-animirani komad »Chris the Swiss«, u režiji Švicarke Anje Kofmel. Autorica pokušava istražiti misterioznu smrt njenog rođaka novinara, koja se dogodila na samom početku ratnih devedesetih kod Ernestinova, nakon što je on reporterski mikrofon zamijenio uniformom. Tada se pridružio brigadi stranih plaćenika, predvođenoj notornim Edoardom Floresom zvanim Chico, koji je navodno stajao iza njegove smrti.

No za razliku od Mađarice Ibolye Fekete, koja ga je u propagandnom »Chicu« transformirala u sveca, Kofmel ga prikazuje kao psihopata koji uživa u ubijanju i na tome zarađuje, hvaleći se kako je njegove rabote financirao Opus Dei. Doduše, ni autoričin rođak nije bio nevinašce, jer se u filmu spominje i njegova uloga plaćenika u namibijskom ratu na strani aparthejda. Dolaskom u Zagreb, autoricu dočekuje koproducent njena filma Siniša Juričić, koji je u ratu kao fikser vodio novinare na prvu crtu bojišnice. On će je odvesti u hotel Intercontinental u kojem je brat upoznao svoje buduće suborce. Babo, Miki, Chico, Chris Švicarac i njihov instruktor Alex Malaria. Banda ultradesnih kriminalaca i ekstremista u velikom macho ratu. No imamo tu i animiranog Pavelića te ogromnu fotografiju Gotovine koja krasi zid kafića u kojem se neki od njih i danas sastaju.

U konkurenciji je prikazan i najnoviji komad velikog Jie Zhangkea »Pepeo je čisto bijel«. Priča je to o ženi (neizostavna Zhao Tao) koja završava u zatvoru, jer je pucnjem u zrak pokušala zaštititi voljenog lokalnog gangstera. Nakon pet godina izlazi na slobodu i odluči ga potražiti. Put će je odvesti u onaj isti Fenyang iz autorova remek-djela »Mrtva priroda«, u koji dolazi njegov rudar. No tu ne prestaju reference na Zhangkeove ranije radove. Peron u Datongu na kojem će ona na kraju umorna okončati, onaj je isti iz autorova »Perona«. Uvijek je dakle u prvom planu sukob individualca i svijeta. Jer autorov opus vječno oživljava njegove duhove. Opet je tu »Killer« Johna Wooa na TV ekranu. Opet su tu Village People i njihov YMCA. Kao da autor pokušava junacima podariti sklad bliži snovima, osjećajima i žudnjama.

Paralelni program Tjedan kritike ugostio je sumanuti autorski tandem Gabriel Abrantes & Daniel Schmidt, miljenike zagrebačkog 25FPS-a. Iako je riječ o autorima koji se najbolje snalaze u zoni kratkiša, njihov najnoviji kvirovski dugometražni komad »Diamantino« slijedi identičnu ekscentričnost i bizarnosti. Naziv filma krije portugalsku imaginarnu nogometnu zvijezdu, čija fizionomija priziva Christiana Ronalda. U mašti mu se uvijek ukazuju ogromni pekinezeri koji tijekom njegove igre izranjaju na teren prekriven roza maglom.

No kad tijekom utakmice Svjetskog kupa promaši mrežu, taj sudbonosni penal odvest će ga u totalnu depresiju. Utjehu pronalazi tek u svojoj crnoj maci. Sve dok se u njemu ne probudi humanitarni nerv koji udomi u svojoj vili mladog afričkog izbjeglicu, iako je njegov novi prijatelj ustvari prerušena cura koja se pokušava dokopati njegovih bankovnih konta. Ljepuskasti Carloto Cotta portretira Diamantina u senzualnom spoju dječje naivnosti i homoerotizma. A dodatnu dozu sci-fi ludila podarit će njegovo loše obavljeno kloniranje, nakon kojeg mu narastu ženske grudi.

Sličnu ekscentričnu trajektoriju slijedi i Gaspar Noe, koji ubrizgava u svoj prosede dostatnu dozu francuskih nervoza. Već sam naziv njegova najnovijeg filma »Klimaks«, dovoljno govori o autorovim preokupacijama. Iako nemojte očekivati mikrokamere ugurane u vaginu i slične erotske bizarnosti kojima nas je ranije zabavljao. Sada je zatočio u jednu zgradu grupu talentiranih plesača, koji se nakon partijanja počinju neobično ponašati. Za sve je očito kriva misteriozna supstanca ubačena u sangriju. Tada njihovo ludilo postaje bizarni spoj Buljanova teatra, Alana Parkera (»Fame«) i Anne Rose Holmer (»Fits«). Sve to da bi nam autor poručio da je »život kolektivna nemogućnost«. Pump Up the Volume.

Godard forever

Koliko je remakeova moguće snimiti od »histoire du cinema«? Ako (Godardov) glas izvire iz tmine, tisuće fragmenata tog beskonačnog arhiva kao da žele ostati u zoni opskurnog. Onog crnog platna koje ostaje nakon što im je autor uz pomoć vjerne montažerke i uvažene gošće riječkog Art-kina Nicole Brenez, izmijenio format i »ogulio« iz originalnog okvira, reducirajući ih na nešto posve nečitljivo. Kao da je riječ o nekom istrošenom VHS-u.

»Samo u fragmentu može pocivati autentičnost«, kazao je Brecht. Ovo je Godardov konceptualni skok u ambis koji nadilazi blaženu provokaciju, indicirajući propagandni video bliskoistočnog terorizma kao ultimativni eksperiment filmskog jezika, možda definitivni Nouvelle Vague. Ili će nas ta nova apokalipsa transformirati u novu armadu ili ćemo umrijeti, kako to JLG citira Malrauxa. Jer Godard nam je podario totalni hardcore slike, zvuka i teksta koji mobilizira cunami filmskih i TV isječaka, negdje na pola puta između fragmentacije i frustracije.

U istom programu prikazan je i horor »Mandy« u režiji Panosa Cosmatosa, koji se nakon njegove premijere na Sundanceu prometnuo u »it« stvar. Koliko je njegov hajp zaslužen? U autorovu heavy metal hororu, Nicolas Cage glumi drvosječu koji kreće u krvavu osvetu nakon što su mu ženu na lomači živu zapalili pripadnici vjerske sekte koje on opisuje kao »Jesus freaks«, predvođeni Linusom Roacheom. No takvi su se eksploatacijski komadi u osamdesetima štancali na pokretnoj traci. Samo što tada nisu trajali dva sata, nego manje od sat i pol. Čisti osvetnički film napravljen za one koji ne vole osvetničke filmove.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka