Koncerti Diane Reeves uvijek su prvorazredni događaji na jazz sceni. Zahvaljujući velikoj muzikalnosti, ukusu, glazbenoj potkovanosti, iskustvu i pozitivnoj energiji uspostavlja sjajnu komunikaciju s glazbenicima, ali i publikom koja ju naprosto obožava, bez obzira na to o kojem se kutku zemaljske kugle radilo. Iako je surađivala s glazbenim velikanima kao što su sir Simon Rattle, Daniel Barenboim, Clark Terry, Herbie Hancock i Wynton Marsalis, važnije joj je djelovati sa stalnim sastavom.

Tako će biti i na koncertu u Zagrebu gdje će se, 20. ožujka u »Lisinskom«, predstaviti uz četvoricu dugogodišnjih suradnika: pijanista Petera Martina, basista Reginalda Veala, gitarista Romera Lubamba i bubnjara Terreona Gullyja. Uz njih usudi se izvoditi glazbu bez predumišljaja, uskakati u nepredviđene situacije i upuštati u rizik tijekom izvedbe.

– Duboko sam uronjena u taj trenutak iako vam ne mogu reći što je to jer cijeli se svijet komeša. Živimo u doba podataka. Drukčije je, puno drukčije nego što smo većina drugih ljudi i ja do sad iskusili. Računala, internet… Pitate li me za dvadeset godina moći ću vam reći što je to, ali sad ne znam.

Što vam donosi mir u tom životnom košmaru?

– Privatno sam osoba koja voli poeziju. Posvećena sam kršćanskom nauku, cijenim pripadnost svojoj zajednici i volim prenositi vlastita iskustva mladima. Poučavam ih. Osim toga, volim kuhati. Posebno sam uredila kuhinju kako bih uživala u kuhanju. Slaba sam na posuđe. Po povratku s turneja ili putovanja pokušavam ponoviti okuse i skuhati u vlastitoj kuhinji sve one divne stvari koje sam kušala na svojim putovanjima.

Električni naboj

Na jednom od tih putovanja, u Brazilu, upoznali ste gitarista Romera Lubamba koji je postao jedan od vaših najdugovječnijih suradnika. Zašto volite nastupati uz njega?

– On je glazbenik tolikog raspona da može surađivati s bilo kime i to je ono što kod njega volim, kao što obožavam njegov brazilski duh. Zajedno smo snimili šest mojih albuma, ali i surađivala sam na nekolicini njegovih.

Svirao je i na koncertu u Montrealu na kojem ste predstavljali album »Bridges«. Što je bilo toliko posebno da je iznjedrio tako uzbudljivu glazbu i da ste ga odlučili objaviti na DVD-u?

– Taj koncert u Montrealu bio je doista izniman. Iznimno volim muziku koju sam snimila za taj album. Ona je proslava života, priča o putovanju i »gradnji mostova«, a upravo u to vrijeme počela sam intenzivnije putovati. Dobila sam priliku da me publika čuje, da sazna tko sam i koju vrstu muzike volim. Ta je glazba, uz to što je nosila »električni naboj«, imala i svoju akustičnu komponentu. Na svim mojim koncertima postoji isti osjećaj slavlja i uzbuđenja, ali tada je to bilo snažnije izraženo jer sam bilausredotočena jedino na taj koncert, budući da nikad prije nisam nastupala u Montrealu. Publika je bila nevjerojatna.

Kakav je osjećaj nastupati s orkestrom?

– Svaki put kad stupim na pozornicu – može to biti s orkestrom ili dvama gitaristima ili s malim sastavom, nije važno – osjećam da je upravo to iskustvo dar koji sam primila. Nije važno niti koliko je publike u dvorani, niti kako je ona profilirana. Pred klasičnom publikom također dajem sebe, ono što jesam. Uvijek iz sebe izvlačim ono najbolje i uživam u tome! Možete me spojiti s orkestrom, ali i ne morate. Nema razlike. Za mene je sve isto.

Izvodim pjesme koje volim

Zašto volite tijekom nastupa promijeniti smjer i upustiti se u izvedbe različitih žanrova?

– Izvodim samo one pjesme koje sam oduvijek voljela. Većina pjesama koje su na mojem repertoaru zapravo su jazz skladbe, dok ih tek nekolicina nije. No sve imaju jazz senzibilitet, a ono što ih posebice krasi stihovi su koje volim i koje sam željela pjevati. Stoga sam odlučila pjevati pjesme koje govore o raznim fazama ljubavi, razvoju ljubavi u nutrini neke osobe. Još uvijek na isti način, u duhu te tradicije, odabirem skladbe koje mi danas puno znače dajući im drukčiji harmonijski smisao ili modificirajući ih ritmički, nikada ne mijenjajući melodijsku liniju i, naravno, nikad ne mijenjajući stihove.

Sudjelujete u raznim projektima. Koji od njih su vam najvažniji?

– S Angelique Kidjo i Lizz Wright sudjelovala sam u realizaciji divnog projekta »Sing the Truth!«. Počeli smo odavanjem počasti Nini Simone, a sad slavimo glazbu raznih pjevačica.

Zašto ste odali počast Nini Simone?

– Zato što je pjevala istinu. Njezine su izvedbe zračile hrabrošću, strašću, ljubavlju, milinom, ljutnjom, svime što ljude čini onime što jesu. Ona nije ništa skrivala. Kroz njezine je izvedbe progovarala istina. Bila je nevjerojatna, hrabra.

Zašto ste pjevali u počast Abbey Lincoln?

– U tom cool koncertu, na kojem su uz mene pjevale Cassandra Wilson i Dee Dee Bridgeweater, i kojim smo odale počast glazbi Abbey Lincoln, sudjelovala sam iz istog razloga. Abbey je pisala pjesme o temama koje okupiraju ljude, ali ne govore o njima. Mnoge njezine pjesme na nevjerojatan i jasan način prenosi poruke. Također, kad ste tako jasni, profilirani i moćni, iz vas isijava neko posebno svjetlo. Osim toga, često ste na udaru raznih osoba i to vas uzdrma.

Ona je to doživjela puno puta tijekom svojeg života, ali to ju nije spriječilo da kaže što misli, što osjeća da treba reći, što treba biti izrečeno. Slaveći njezinu glazbu naslušala sam se kojekakvih gadarija od ljudi koji ne shvaćaju da je napisala toliko nevjerojatnih glazbenih djela. Njezino pjesništvo je neusporedivo. Kad učenicima preporučam da uče njezine pjesme savjetujem im da, prije nego što ih počnu izmjenjivati, dobro prouče njezino fraziranje, raspored riječi u pjesmi i njihovo uklapanje u rečenicu. Od suštinske je važnosti razumjeti što je željela reći i kako je to rekla. U tom je pogledu bila posve jasna. To se očituje kroz njezino cjelokupno stvaralaštvo.

Jazz je duh!

Srećom, u tome nije bila usamljena!

– To se očituje i kroz stvaralaštvo ostalih pjevačica koje sam spomenula. Sve te pjevačice dolaze iz iste tradicije, pjevaju ono što osjećaju i u što vjeruju. Zbog toga su jasne i istinite. Te me spoznaje vode u mojem stvaralaštvu. Abbey Lincoln i Nina Simone, kao i Billie Holiday koja je dio iste tradicije – sve te žene daju mi snagu da budem ono što jesam kao umjetnica. Zato se vraćam njima, ali i drugim pjevačicama, primjerice, Betty Carter koja je bila dominantna, koja je znala podići sastav, koju je krasio nevjerojatan duh. Oslanjam se na stvaralaštvo svih tih žena i koristim svaku prigodu da slušam njihove izvedbe te da sama izvodim njihovu ili glazbu iz njihova repertoara.

Kad govorimo o tim pjevačicama također govorimo o važnosti kontinuiteta i očuvanja povijesti jazz muzike. To je važno posebice za mlade glazbenike kako bi naučili i shvatili što se događalo prije. Je li to vaša nakana kao glazbenog pedagoga?

– Naravno. Mislim da je važno da to proučavaju, ali nije nužno da se nalazi u njihovim biografijama. Jednom sam dala intervju zajedno s Abbey. Prvo je pitanje bilo: »U čemu je smisao jazza?« Htjela sam odgovoriti, ali Abbey me preduhitrila i rekla: »Jazz je duh!« Tada je novinar rekao: »Što vi mislite gospođo Reeves?« Rekla sam: »Potpuno se slažem.« Nisam mogla smisliti ništa bolje. Rekla sam još nešto što smatram važnim – da je jazz razgovor koji se temelji na intuiciji, da je to nešto što izranja između napisanih nota, da je iznad njih. To je nešto čemu želite pridati težinu i jasnoću kako bi slušatelji to unutar sebe samih mogli dodirnuti, osjetiti, kušati. To je nešto živo.

Govorimo li o jazzu u usporedbi s drugim stilovima, možemo reći da je to, više nego bilo koji drugi stil, način komunikacije zasnovan na nepredviđenim situacijama.

– Možemo, ali to je i afroameričko glazbeno iskustvo u kojem korijeni te glazbe dolaze iz duhovnosti. Osim toga, jazz je podložan intelektualnom načinu izražavanja što je također važno. Zato je ta glazba složenija, no glazbeni su razgovori i dalje nadahnuti duhovnošću. Predivne su izvedbe svih tih sjajnih glazbenika. Kroz njih donose poruke. Važno je zapamtiti kako to rade.