Slika suvremenosti

Gyula Illyes – utjecajni književnik koji je svijetu otkrio Mađarsku

Jaroslav Pecnik

Illyes je bio pisac koji je eksperimentirao, koji je težio novim umjetničkim stilovima, ali se na nov način uvijek vraćao tradicionalnoj, mađarskoj, odnosno srednjoeuropskoj poetici, da bi na tim temeljima tražio inspiraciju za nove i drukčije književne izričaje



Gyula Illyes, jedna je po svemu neuobičajena i izuzetna osobnost u svekolikoj, bogatoj mađarskoj, književnoj baštini; njegovo je literarno djelo(vanje) obuhvatilo cjelinu minulog, 20. st., odnosno na samosvojan je način analizirao nacionalna, kulturna, socijalna, duhovna, idejna te politička zbivanja koja su obilježila ili u bitnom utjecala na novodobnu tzv. hungarološku civilizaciju.


Zapravo upravo je on tu veliku i do tada svijetu nepoznatu civilizaciju svojom književnom poetikom otkrio ispisujući na te teme neke od najboljih stranica svog i inače bogatog i raznorodnog stvaralačkog opusa.


Njegovo stvaralaštvo ujedno je i svojevrsna razmeđa sudara i sukoba dvaju velikih razdoblja u mađarskoj književnosti (i kulturi općenito) koja je imala svoje specifičnosti između dva svjetska rata, a posebice nakon Drugog svjetskog rata kada su u zemlji, uz pomoć Crvene armije mađarski komunisti, tj. staljinisti, preuzeli vlast i tako za dugo vremena ovu čudesnu zemlju izolirali od zapadnog svijeta kojem je inače po duhu i svjetonazoru pripadala.




Illyes je bio pisac koji je eksperimentirao, koji je težio novim umjetničkim stilovima, ali se na nov način uvijek vraćao tradicionalnoj, mađarskoj, odnosno srednjoeuropskoj poetici da bi na tim temeljima tražio inspiraciju za nove i drukčije književne izričaje. U svim tim ključnim i presudnim književno-povijesnim procesima koji su u Srednjoj Europi uvijek garnirani i(li) obojeni snažnim političkim nabojima i ideološkim dimenzijama, Gyula Illyies je sudjelovao, štoviše u mnogo čemu, posebice na duhovnom i umjetničkom planu presudno je oblikovao i tako u bitnom utjecao na njihov daljnji razvoj.


Od kada je koncem 1920. objavio svoju prvu pjesmu »Brate nemoj pasti« (»El ne essel testver«), odnosno od kada je 1927. u vodećem budimpeštanskom časopisu za kulturu i umjetnost »Nyugat« (»Zapad«) koji je, bez sumnje uveliko oblikovao duhovna strujanja i daleko izvan granica Mađarske, diljem Srednje Europe, dakako između dva svjetska rata objavio svoju prvu književnu kritiku, uvrstio se uz Zsigmonda Moricza, Lörinca Szaboa, Mihaly Babitsa, Tibora Deryja u red najprominentnijih pisaca tog razdoblja koji su svojim maestralnim tekstovima davali ton mađarskoj literaturi, a spomenuti časopis pretvorili u neprolazni spomenik mađarskoj umjetnosti i duhu hungarološke civilizacije. O svemu tomu u nas se, iako se radi o našim susjedima s kojima smo stoljećima bili tijesno, povijesno i politički povezani, na našu sramotu gotovo ništa ne zna, ali jednako tako ni u širem europskom okruženju i kontekstu. Stoga upravo kroz čitanje Illyseva djela najbolje se može dokučiti ta tako zgusnuta, a danas pomalo zaboravljena misao.


Problematika »mađarstva«


Gyula Illyes se rodio u Felsörácegrespuszti 2. studenog 1902. godine; njegov otac Janos i majka (Ida Kallai) bili su nadničari na grofovskom imanju na kojem je budući književnik i sam odrastao, tako da ne čudi što se tom svijetu mađarskih nadničara, beskućnika i bezemljaša (biroša, jobađa i čikoša) stalno u svojoj literaturi vraćao da bi na jedan neponovljiv način i specifičnom poetikom opisao život, običaje, tradiciju zajednice koju do tada nitko nije smatrao vrijednom umjetničke obrade, iako je u mnogo čemu upravo ona, bez ogleda na svoju neizrecivu materijalnu bijedu bila i ostala temelj mađarskog nacionalnog, tako često ranjavanog ponosa i dostojanstva.


Nije svemoćno mađarsko plemstvo, kojem Illyes ne negira povijesne zasluge u stvaranju i razvoju tzv. hungarološke civilizacije, već je stoljetno, agrarno roblje odigralo presudnu ulogu u očuvanju nacionalnog duha i stoga su njegove književne teme iz mađarske povijesti bile tako intrigantne i provokativne.


Problematici »mađarstva«, još od objave toliko hvaljene, ali i osporavane knjige »Mađari«(»Magyarok«, 1939.), pisane u obliku dnevničkih zapisa, Illyes se često vraćao smatrajući da se kroz »poetiku mađarske puste i općenito panonske ravni i njenog životnog fatalizma« dodiruju i prelamaju sva najvažnija pitanja nacionalne prošlosti i sadašnjosti, a dužnost je pisca to uočiti i iznijeti pred sud javnosti.


U svom značajnom eseju o Gyuli Illyesu, slavni mađarski filozof György Lukács je zapisao da je »odgovornost pisca prema narodnoj sudbini neizbježna«, a upravo se ona i nalazi u središtu piščeve filozofije kulture koja ne idealizira »beznađe siromaštva potonulog svijeta« već ukazuje da je upravo taj i takav svijet omogućio Mađarima, kao jednom u biti malom narodu, preživjeti usprkos »njihovoj, usudnoj usamljenosti u svijetu koji ih okružuje«, koji je opkoljen morem germanstva i slavenstva.


A, u epohi prijetećeg građanskog nacionalizma to je bio izuzetno tegoban problem i složeno pitanje. O svim tim »gorkim i trpkim temama« Illyes je pisao sa suptilnim kritičkim odmakom, koristeći se pri tomu finom ironijom, ali istodobno jasno aludirajući na neprirodne i apsurdne ekonomske uvjete života koji su tako brutalno odvajali mađarsku sirotinju od aristokracije koja je živjela u omami svoje »privilegirane izuzetnosti«.


Stoga je Illyes bio taj koji je na sebe preuzeo nezahvalnu ulogu »nacionalnog pjesnika«, ali ne i proznog pisca, jer se nije želio lišiti odabira tema i širine koje su mu tadašnji modernizam i avangardni pokreti pružali i upravo je tako uspio svojim nenadmašnim poetskim nervom povezati misao o naciji uz socijalnu sliku društva, naglašavajući kako povijest pred sve Mađare, bez ogleda na društveni status postavlja sudbinsko pitanje njihova opstanka. Illyes je bio, kako tvrdi mađarska kritika, »obdaren božanskom snagom stvaralaštva i sposobnošću da iznađe prave odgovore na suštinska pitanja povijesti, ali i svakodnevnih malih stvari koje su dominirale mađarskom javnom i društvenom scenom.«


Bez ogleda na veliko siromaštvo, Illyesevi roditelji su mu omogućili da pohađa školu, a kada su se rastali, preselio se sa majkom u Budimpeštu, gdje je 1921 svršio trgovačku školu. Prije toga, koncem rata (1918.) priključio se ljevičarskom omladinskom pokretu koji je kasnije u mnogo čemu odredio i njegovu sudbinu. Po svršetku srednje škole upisao je na budimpeštanskom sveučilištu studij mađarskog i francuskog jezika, ali budući da se nalazio pod paskom policije, prijatelji su mu dojavili da mu zbog ilegalnog, antirežimskog djelovanja prijeti uhićenje i on je u travnju 1922. emigrirao u Pariz, gdje je na Sorbonnei nastavio studij.


U emigraciji je živio pet godina, a interesantno je spomenuti kako se, vremenom oko njegova egzila isplela prava mitska priča o njegovoj revolucionarnoj odanosti komunističkom pokretu i ideji. Iako, kako je to sam Illyes kasnije zapisao u svojim dnevnicima »Naplojegyzetek« (koji su bili posmrtno objavljeni u osam tomova, u razdoblju od 1987. do 1995.) »nikada nije bio komunist, slijedom događanja bio je pretvoren u pravu komunističku ikonu«. Naime, nakon poraza mađarske Komune (1919. ), kao simpatizer komunista i organizator Crvene pomoći (dijelio je novac ljevičarskim aktivistima kojima je prijetilo uhićenje kako bi mogli pobjeći iz zemlje pred tzv. bijelim terorom), nakon što je »organizacija« bila provaljena, odnosno otkrivena, a Illyes je i sam morao pobjeći, uhićeni su komunisti, znajući da je Gyula izvan domašaja policije, svu krivicu svaljivali na njega i tako je on »bez vlastitih zasluga, pa i volje postao komunističkom ikonom otpora« što mu je po vlastitom priznanju u životu daleko više štetilo nego li koristilo.


Tijekom boravka u Parizu upoznao se sa vodećim predstavnicima francuskih nadrealista i dadaista (Louis Aragon, Andre Breton, Paul Eluard i Tristan Tzara), a na mađarski je počeo prevoditi djela Jeana Cocteaua koji ga je oduševio svojom svestranošću. Naravno i sam je počeo pisati nadrealističku poeziju i to na izvrsnom, kultiviranom francuskom jeziku (inače bio je i vrstan znalac starofrancuskog) koji je oduševio čak i jednog pjesničkog genija kao što je Eluard.


Utemeljitelj sociografije


Istodobno, bio je izrazito aktivan u krugovima, posebice sindikalnim, mađarske emigracije i objavio je niz tekstova u kojima je analizirao političke prilike u svojoj zemlji i Srednjoj Europi općenito. Ali, kada su francuski pisci počeli iskazivati veliki interes za do tada nepoznate zemlje, otkrivajući njihovu malo poznatu kulturu (primjerice Andrej Gide je otputovao u Kongo) Illyes je po osobnom priznanju definitivno shvatio kako mu nisu potrebna putovanja u daleke i nepoznate krajeve, jer takvi svjetovi »žive u mom rodnom kraju, u, i od Boga zaboravljenim mađarskim pustama(stepama).« Promatrajući život pust(ar)a u meni je, pisao je Illyes »iskrslo osjećanje kao da istražujem život nekog afričkog plemena čiji jezik slučajno znam, a poznajem mu i običaje.« 


I tako, vrativši se iz Pariza (nakon što je 1926. u Mađarskoj došlo do amnestije) u domovinu, prionuo je velikom istraživačkom poslu koji će ga i učiniti utemeljiteljem jednog novog, specifično mađarskog književnog žanra: sociografije. Ali, dok je prikupljao obimnu građu o predjelima gdje je rođen, o običajima, vjerovanjima, ponašanju i uopće životu u beskrajnim mađarskim pustama, iz čega se potom i »rodilo« (1936.) njegovo remek-djelo »Svijet pustara«, Illyes je objavio mnoštvo tekstova u časopisima »Dokumentum« i »Rad« (»Munka«) koji je uređivao spiritus movens tadašnje mađarske književnosti, svestrani kozmopolit Lajos Kassak.


Prvu zbirku poezije »Teška zemlja« (»Nehéz föld«, 1928.) Illyes je ispjevao realističkom manirom, ali uz snažan utjecaj francuskog avangardizma najavljujući tako da se rađa književnost posvema novog tipa, zasnovana na klasičnom obrazovanju i tradiciji, ali i iskustvu modernističkih tendencija. Na tom fonu Illyes je ostvario monumentalnu sintezu koja u povijesti književnosti nalikuje putanji nepoznate planete za koju se ne zna odakle je došla, ni kamo smjera.


Za svoj književni rad dobio je 1931. uglednu Baumgartenovu nagradu (a potom još tri puta, tj. 1933/4/6), a iste se godine i oženio s Irmom Juvancz, ženom snažnog intelektualnog profila. Kasnije, kao tzv. živi klasik dobio je tri puta najveće mađarsko nacionalno priznanje, tj. Kossuthovu nagradu (1948., 1953. i 1970.), te brojna druga, velika međunarodna priznanja i počasne doktorate, a u nekoliko navrata bio je u najužem krugu kandidata za Nobelovu nagradu za književnost.


Kao pisac blizak ljevici, bio je 1934. pozvan na I. kongres sovjetskih pisaca u Moskvu, a kao rezultat njegovog boravka u toj zemlji nastala je kritički intonirana, ali i sa simpatijama prema boljševicima napisana knjiga putopisa »Rusija« (»Oroszorszag«), a iste godine je postao i kritičar i suradnik časopisa koji se bavio i seljačkom problematikom »Odgovor« (»Valasz«), u kojem je objavio niz tekstova koji su mu kasnije, u vrijeme socijalističke Mađarske donosili probleme, jer je zagovarajući prava sela i seljaka oštro kritizirao ideje sovjetske kolektivizacije. Illyes je bio jedan od osnivača tzv. Martovske Fronte (Marcius Fronta), u kojoj je posebice tijekom 1937. vodio glavnu riječ, a koja je imala izrazito antifašistički karakter.


A, kada je iste godine postao i urednik u časopisu »Nyugat«, drugim riječima, osoba nespornog kulturnog ugleda i društvenog autoriteta čije su riječi u javnosti imale znatnu težinu, pretvorio se u svojevrsnog arbitra na mađarskoj književnoj sceni. U međuvremenu se rastao i ponovno oženio (1939.) Florom Kozmutz koja mu je pomagala u uređivanju časopisa »Mađarska zvijezda« (»Magyar Csillag«) koji je zapravo bio nastavljač ukinutog »Nyugata«.


Kao »živi klasik«, Illyes se uoči rata otvoreno suprotstavljao mađarskim fašistima, a posebice tzv. proučavateljima sela (Falukutatok), intelektualcima nacifašističke provenijencije koji su »frivolno paradirali sa selom i seljacima i hungarološkom folklornom egzotikom« kao maskom za vlastito, pomodno, rasističko fraziranje i fantaziranje. Odnosno, Illyes je vlastito stvaralaštvo sve više doživljavao kao neku vrstu »društvenog poslanja«, ali utemeljenog na sintezi »mađarstva« i »europeizma«. Pri tomu strogo osuđujući i prozivajući retrogradne pojave kao što su etnocentrizam, rasizam, antisemitizam, šovinizam i sl. Pred kraj rata (ožujak 1944.) morao se skrivati od tzv. »njilašijevaca«, odnosno fašista koji su mu (za)prijetili da će ga likvidirati ako ga uhite.


Vjera u snagu odbačenih


Nakon rata bio je izabran u parlament kao jedan od vođa Narodne seljačke stranke, međutim nakon što su staljinisti u zemlji preuzeli vlast, Illyes se povukao iz javnog života i posvema posvetio pisanju. Istina, tijekom revolucije 1956. bio je aktivan u Petõfijevom antikomunističkom kružoku, ali nakon propasti Imre Nagyja prijetilo mu je uhićenje; međutim, budući je novoj vlasti trebao zaštitni znak »živog klasika«, ostavili su ga na miru, iako se od tada, pa sve do smrti nalazio pod paskom tajne policije koja je znala za njegove bliske kontakte i veze sa mađarskim emigrantima, ali i piscima iz domicilnog, tzv. kulturnog podzemlja.


Brojni i teški problemi mađarskog društva, posebice »razdrobljena nacionalna povijest«, te odgovornost književnika da o svemu tomu piše, okrenuli su Illyesa od avangarde i lirike prema realizmu i epici. U raznim zbirkama poezije (a objavio ih je preko dvadeset), primjerice u knjizi »Red u ruševinama« (»Rend a romokban«, 1937.), Illyes je iskazivao nepodijeljenu vjeru u snagu siromašnih, prezrenih i odbačenih i njihovu sposobnost da društvene odnose učine pravednijim. Slično je pisao i u svojim dramama, kao što su »Ušica igle«(»A t foka«, 1944.) ili romanima poput »Ranog proljeća« (»Kora tavasz«, 1941.), ali ipak neka od njegovih poetskih ostvarenja, poput danas kanonskih pjesama »Bartok«, »Arpad« ili »Pred spomenikom reformacije u Genevi« su paradigmatski primjer maestralno ispisane, socijalno-angažirane poezije. Svi njegovi tekstovi oblikuju se savršenstvom stila i kako kažu kritičari, nitko u mađarskoj književnosti nije se izražavao tako barokno bogatim rječnikom, pravilno skladanim jezikom »u kojem su do savršenstva bile oblikovane sve finese mađarskog pisma i izričaja.«


Svako njegovo prozno ili pjesničko djelo (a sabrana djela broje 60-ak debelih tomova) ujedno je i svojevrsna autobiografija, ali i odgojni roman, slika suvremenosti, tabela povijesnih događanja i socijalni presjek društva kroz koje se provlači »duhovna ispovijed u kojoj počasno mjesto najčešće zauzima žena«. Paradigmatski je primjer takvog pisma njegova čuvena pjesma »Ditiramb ženi«, a zašto je toliko cijenio žene, Illyes je sam objasnio: »Mene su žene odgojile i u svakom pogledu osjećam zahvalnost prema njima…Iskusio sam tijekom života, one su mnogo vrednije, vjernije i hrabrije od nas muškaraca.«


Ali ipak, vrhunac njegovog stvaralaštva čini njegova već ranije spomenuta knjiga »Svijet pustara« (»Pusztak nepe«) u kojoj je »Mađare učinio svjesnim kako jedna trećina njihova stanovništva živi u potpunoj podređenosti i ovisnosti od svojih feudalnih gospodara«, a istodobno je kroz vlastita sjećanja na mladost provedenu u mađarskim pustama dao raskošnu fresku »beskrajnog niza pojedinosti koje izazivaju tronutost i sažaljenje, a ujedno su i hladna sociološka studija, o selu, siromaštvu i životu nedostojnom čovjeka kakvim živi ogroman broj Mađara.« Tu je tako neuhvatljivu, sociografsku proturječnost svojim književnim genijem dohvatio Illyes, pretvorivši sebe samog u glavnog junaka vlastite literature. Zapisao je: »Mađarske su pustare zaboravljeni i nepoznati svjetovi, a riječi koje su tamo nastale su prazne posude i svako doba u njih ulijeva što hoće a potom mi to moramo iskapiti. To je naš usud, naša radost, ali i naša pokora.«



Između autorovih ostalih radova svakako treba spomenuti djela »Petõfi« (1936.), zapravo životopis o velikom mađarskom pjesniku u kojem je pokušao na nov način prikazati ovog nacionalnog barda univerzalnog značenja, ali i često nacionalistički mistificiranog u raznim povijesnim epohama naših susjeda. Nakon rata objavio je svoj veliki roman (pisan tijekom rata dok se skrivao) naslovljen »Huni u Parizu« (»Hunok Parisban«, 1946.), a njegovo posljednje veliko djelo je knjiga eseja »Na Haronovom čamcu« (»Kharon ladikjan«, 1969.) u kojoj se posvetio fenomenu starosti i starenja, a posebice je upečatljiv opis njegova susreta sa već tada ostarjelim filozom G. Lukacsom (travanj 1968.) u kojem je sažeo sukus svojih meditacija o radostima i tegobama čovjeka pomjerenog i suočenog sa skorim odlaskom s ovog svijeta. Bez patetike, jadikovanja i straha Illyes je ispisao svojevrsnu pohvalu starosti koja se bez ikakve dvojbe može ubrojati u ono najbolje što je ikada na tu temu bilo ispisano u povijesti svjetske literature.



Svojevrsni nastavak »Svijeta pustara« bio je kratki roman »Ručak u dvorcu«(»Ebed a kastelyban«, 1962.) u kojem je nakon ranije oštre osude mađarske aristokracije i njihove beskrupuloznosti prema nadničarima pokušao, kroz lik ostarjelog grofa, na »ljudski način opisati tragediju staleža koji je kroz povijest Mađarsku učinio velikom, a istodobno je zemlju opustošio i strovalio u propast.« Veliki mađarski pjesnik, romanopisac, esejist i dramatičar, ali i vrstan prevoditelj francuskog i njemačkog, u svemu izuzetna i iznimna pojava, Gyula Illyes umro je 15. travnja 1983. u Budimpešti, a cijeli je svoj život posvetio mađarskoj povijesti i europskoj kulturi, tražeći u tom spoju smisao vlastitog stvaralaštva. U svojim je djelima često varirao misao:

»Mađarski narod je za mene dragocjen, ali se kao i svi mali narodi neprestano nalazi u opasnosti… stoga je za mene sudbinski važno da se mali narodi udruže, ne kako bi se ujedinili, već kako bi se bolje razumjeli. A, moje Podunavlje je Bogom dan prostor tog i takvog plodonosnog susreta… Međutim nemam iluzija kako je to nakon stoljeća međusobnih sporazuma lako i brzo moguće ostvariti, ali treba uvijek iznova pokušati. Na koncu, uvjeren sam, pokazat će se kako to nije Sizifov posao… Panonska ravnica, »terra hungarica« nije samo topos, geografski pojam ili povijesna činjenica, to je pogled na svijet koji kroz nacionalnu optiku žudi za europskim prostranstvima kao svojim iskonskim sadržajem.« Ova misao bi zapravo mogla biti i svekolikim motom njegovog književnog stvaralaštva i životnog puta uopće.