Braća Safdie

“Good time” u Cannesu: Ben Safdie sve češće priziva ranog – Al Pacina

Dragan Rubeša

Foto: Reuters

Foto: Reuters

Naši distributeri i festivalski programeri ravnodušni su na opus braće Safdie koji opet imaju odličan film



CANNES Iako su braća Josh i Ben Safdie trenutno najintrigantnija imena u amerindie zoni, naši distributeri, ali i festivalski programeri, ostali su posve ravnodušni na njihov dosadašnji opus čiji je vrhunac teška narko drama »Heaven knows what«. Možda će ih sada trgnuti iz sna činjenica da su u najnovijem komadu »Good time«, prikazanom u kanskoj konkurenciji, angažirali Roberta Pattinsona u ulozi pljačkaša banke grčkih korijena Connieja Nikasa.


No istinsko otkriće filma Joshov je autorski brat Ben, koji sada nije samo iza kamere, već i ispred nje, a glumi Connijeva brata Nicka, čija pojava priziva ranog Al Pacina, kao što i sam film igra na estetiku holivudskih sedamdesetih.


Pljačka krene po zlu, pa će Nick okončati u bolnici, a Connie ga izvlači u invalidskim kolicima. Tada počinje njihova adrenalinska noćna avantura obojena originalnom soundrackom bruklinskog eksperimentalnog glazbenika Daniela Lopatina, poznatijeg kao Oneohtrix Point Never, u pokušajima da se domognu droge sakrivene u lunaparku. Zato epizoda TV-serije »Law and Order« koju ćemo vidjeti u jednom kadru, nije tu bez vraga.


Polovični Loznica




Poput braće Safdie, tako i opus Sergeja Loznice čine i igrani i dokumentarni filmovi. No dok se Safdiejevi sjajno snalaze u oba žanra, Lozničin igranofilmski rad (»Moja sreća«, »U magli«) ponešto je inferiorniji u odnosu na njegove izvrsne dokumentarce »Majdan«, »Događaj« i »Austerlitz«.


To pokazuje i u konkurenciju uvršten njegov najnoviji komad »Krotkaja«, inspiriran pričom Dostojevskog, koju je transponirao u duboku rusku provinciju natopljenu očajem, beznađem i hektolitrima ispijene votke, dok njegova heroina kreće u posjet zatočenom mužu. Prvi dio filma, koji priziva autorov dokumentaristički rad, je izvrstan – žena mora otrpjeti seriju ponižavajućih pretraga na zatvorskom ulazu i bučne pijane orgije te svjedočiti monologu stare ljudskopravaške aktivistkinje. No kako priča odmiče, Loznica kao da gubi tlo pod nogama i u nepotrebnoj oniričnoj sceni zaluta u zonu teatralne patetike.


Iz paralelnih selekcija valja izdvojiti dva fina francuska filma. Trenutno najintrigantnije ime u zoni francuskog glumišta je neodoljiva Laetitia Dosch, koja se ovih dana čak pojavila na naslovnici »Cahiersa«, što nije uspjelo ni njenim razvikanijim kolegicama, ne računajući Mme Huppert. U debiju Leonor Serraille »Jeune femme« ona glumi pomaknutu i emotivno shrvanu curu koju je nogirao dečko, te s njegovim bijelim perzijskom mačkom počne lutati Parizom.


Svedena je na nivo beskućnice, živi od danas do sutra, jer ni sama ne zna gdje će prespavati iduću noć, iako uvijek pronalazi nekog koji će joj ponuditi gostoprimstvo (prijateljica, gej na kojeg je naletjela na tulumu, zaštitar u šoping-centru gdje pronalazi posao u prodavaonici intimnog rublja), dok će prolaznu sreću otkriti tek u društvu djevojčice koju bejbisitira, iako majka baš i ne odobrava njene odgojne metode. Da joj avantura nije bila laka, osjetio je i njen mačak, kojem na polovici filma dlaka postaje siva od prljavštine. Ali tu je zaštitar dobra srca koji će joj vratiti sniježnu mekoću.


Povratak Techinea


U Cannes se vratio i Andre Techine s najnovijim filmom »Nos Annees folles«, čija je priča rodna inverzija Bozonova »La France«, također ambijentiranog u razdoblje Prvog svjetskog rata. Dok u Bozona imamo djevojku koja se preodijeva u muškarca da bi pronašla muža na fronti, u Techinea imamo dezertera kojeg supruga preodijeva u ženu da bi izbjegao prijeki sud (glumi ga Pierre Deladonchamps, kojeg smo vidjeli u Guiraudiejevu kvir komadu »Neznanac na jezeru«).


Tako će Paul postati Suzanne, čime počinje njegov frenetični seksualni život u miljeu umjetničkog Pariza. Potom dolaze amnestija i podmladak, kad Paul treba odlučiti hoće li odbaciti ili zadržati žensko sebstvo. No Techine ne želi snimiti još jednu filmsku refleksiju o biseksualnosti, već ga više intrigira snaga maske, gdje šminka najprije postaje san, a potom melodramska noćna mora, iako najzanimljiviji lik u filmu nije Paul, već njegova žena Louise (Celine Sallette).