(Neo)marksistički filozof

Četrdeset godina od smrti Ernsta Blocha: Duh utopije i filozofija nade

Jaroslav Pecnik



I u vrijeme kada je u našoj bivšoj državi marksizam bio službenom ideologijom, njemački filozof Ernst Bloch, jedan od najvećih i najznačajnijih (neo)marksističkih filozofa, a nesumnjivo i mislilac koji se svojim jedinstvenim i originalnim djelom »upisao« među najvažnije umove u povijesti naše civilizacije uopće, nikada nije, izuzev u uskim krugovima (praksisovaca, prognanih na akademsku i političku marginu), bio šire od režima prihvaćen, niti na pravi način shvaćen.


Sa stanovitom sumnjom se gledalo na njegovu misao i cjelokupni stvaralački opus kao svojevrsnu herezu koja svojim »teškim i mističnim izričajem« prije može zavesti i odvesti na stramputicu, nego li (pri)pomoći razumijevanju, tumačenju i širenju Marxove duhovne baštine. Kao svaki autentični, istinski filozof od formata, na samosvojan je način težio »otvaranju« mišljenja prema utopijskom horizontu iz kojeg jedino možemo razumjeti ovo danas što jest, kao i ono sutra, još nerođeno, koje tek treba doći. Ili kako je u svom glasovitom djelu »Tübingenski uvod u filozofiju« napisao: »Valja razlikovati utopističko i utopijsko: prvo se samo apstraktno upušta u prilike da bi ih popravilo naprosto iz glave; drugo svakako uzima u račun i same prilike izvana… moramo najtemeljitije razlikovati apstraktne utopije od onih koje postaju konkretne… Ako utopijski humanizam nema ništa zajedničkog s postojećim svijetom, tada možemo reći: utoliko gore za ovo još postojeće ukoliko nepokolebljivije i plodonosnije mišljenje smjera na ono pravo«.


Tvorci fantastičnih realnosti


Prema takvoj vrsti mišljenja svaka ideologija logikom vlastite jednodimenzionalnosti mora biti podozriva i skeptična, jer u njoj posvema precizno prepoznaje subverzivnost koja joj može doći glave. A, Blochu upravo jest jedino i stalo do subverzivnosti, odnosno do »pravog mišljenja«, a ako tomu pribrojimo određenu »ekstravagantnost« u iznošenju kritičkih stavova, poduprijetu ogromnim enciklopedijskim znanjem karakterističnim za »duhovnog titana njegovog profila«, onda možemo razumjeti zašto je osta(ja)o građanskom svijetu tuđ, a socijalističkim društvima opasan.




U akademskim krugovima uvažavan, ali ignoriran, blizak frankfurtovcima, ali izvan svih intelektualnih struja i filozofskih pokreta, nalikovao je pustinjskoj gromadi izloženoj silnim olujama, svima vidljiv, ali i svima nedostupan. Prkosio je tim olujama, mnogima je služio kao orijentir o kojem se govorilo sa strahopoštovanjem, ali istodobno svi su ga izbjegavali, jer je njegova misao navodno bila opsjednuta »zlim dusima« hereze, subverzivnosti i nonkomformizma. Posjedovao je specifičnu duhovnost, snažne magične moći kojom, ukoliko joj se čovjek isuviše približi, može (p)ostati začaran, može mu se »pomutiti um« i pomaknuti ga iznad zbilje realnosti u neke nove i nepoznate svijetove.


Upravo je za tim svjetovima misaono žudio i duhovno stremio Ernst Bloch. I utoliko mi je Blochova filozofija uvijek nalikovala, bila izuzetno bliska začudnoj literaturi neponovljivog Jorge Luisa Borgesa – Bloch i Borges su tvorci fantastičnih realnosti koje se međusobno dodiruju i dopunjuju. Blochova filozofija i Borgesova umjetnost riječi jedinstvene su simfonije duha koje su, svaku na svoj način, genijalno stvaralački razvijali i tako oblikovali nesvakidašnji imaginarij bez kojeg bi nam životi (i u snu i na javi) bili oskudni, osiromašeni, naprosto ne bi imali ono što im (nam) nužno pripada, a bez čega se jednostavno ne može biti čovjekom u punom smislu te riječi.


Sukob s naci-pokretom


U već spomenutom djelu »Tübingenski uvod u filozofiju« zapisao je: »San o onom što je čovjeku primjereno nigdje nije plah; on vreba prema više. I to ne samo u arhetipovima već i u podatljivim likovima u umjetničkom djelu koje ih primjenjuje… Velike umjetničke tvorbe imaju svoju trajnost i veličinu upravo u tomu što djeluju s puno nagovještaja, s puno utopijskog značenja… Ako se čini da je obrazac prostakluka uzimati stvari onakve kakve jesu, onda se bez velikog paradoksa mjesto toga može imati jednako povjerenje u sposobnost stvari da budu drugačije. Stoga nije iznenađujuće kada Oscar Wilde kaže: ‘Geografska karta na kojoj nije označena zemlja utopija ne zavređuje ni pogleda’«. Dakle, u filozofiji je Bloch ono što je Borges u literaturi, zaseban duhovni kontinent, Atlantida za koju znamo da postoji, ali tek čeka da bude otkrivena.


Kao lijevo orijentirani mislilac, marksist i antifašist, a k tomu još i Židov, Bloch je ubrzo došao u sukob sa nadirućim nacističkim pokretom, tako da je po dolasku Hitlera na vlast napustio domovinu i živio je u emigraciji sve do kraja Drugog svjetskog rata. Prvo je boravio u Švicarskoj, zatim Austriji, Francuskoj i Čehoslovačkoj, da bi se na koncu 1938. skrasio u SAD-u. Tijekom egzila družio se sa Györgyjem Lukacsom, Bertoltom Brechtom, Kurt Weillom, Walterom Benjaminom i Theodorom Adornom, ali i mnogim drugim slavnim ličnostima iz svijeta filozofije, umjetnosti i politike.


Sukob s komunistima


Početkom hladnog rata 1948. vratio se u Istočnu Njemačku i postao je profesor, prvo na sveučilištu u Leipzigu, a potom na Humboldtovom sveučilištu u Berlinu; međutim ubrzo je došao u sukob s vladajućim komunističkim režimom jer se jednostavno nije mirio sa dogmatskom i staljiniziranom ideologijom socijalizma, odnosno birokratiziranim akademskim krugovima koji su propagirali dijalektički i historijski materijalizam. Istina, vladajuća ga je komunistička partija(SED) pokušala pridobiti i učiniti službenim ideologom režima; tako su mu 1955. dodijelili najviše nacionalno priznanje, i primili su ga u nacionalnu akademiju znanosti i umjetnosti. Međutim, te povlastice i nagrade Blochu ništa nisu značile, nastavio je i dalje sa »političkim i duhovnim skretanjima« i Partija je odlučila frontalno udariti na neposlušnog filozofa.

Proglasili su ga (1957) revizionistom, antimarksistom, mistikom i filozofom koji se odrekao Marxa, te iznutra pokušava (u)rušiti ideološko jedinstvo socijalističkog bloka pod vodstvom SSSR-a. Zapravo, cijeli »slučaj Bloch« se gotovo preko noći paradoksalno preokrenuo: u čast njegova sedamdesetog rođendana, u Istočnom Berlinu je bila tiskana knjiga pod uredništvom Otta Groppa prepuna lauda na račun filozofa nade, ali nakon što se oglušio o partijsku direktivu (nije se želio uključiti u hajku protiv jednog svog kolege), režim je na njega sasuo drvlje i kamenje.


U Berlinu je bila organizirana »znanstvena konferencija« a potom i tiskana knjiga »Revizija marksizma E. Bloch« u kojoj su već spomenuti Otto Gropp i njemu slični (između ostalih i Blochov asistent Manfred Buhr) najoštrije osudili navodnu Blochovu izdaju marksizma. Tek mali broj kolega, primjerice Emil Fuchs, i studenata stali su na stranu starog filozofa, međutim, to mu ništa nije pomoglo; vlast mu je zabranila publicirati radove, a sva njegova dotadašnja djela bila su 1957. godine stavljena na indeks zabranjenih knjiga. Jednako tako, više nije mogao biti urednik, u to vrijeme izuzetno otvorenog i kritičnog časopisa »Deutsche Zeitschrift für Philosophie«, a nekoliko suradnika i Blochovih prijatelja bilo je uhićeno i osuđeno na višegodišnju robiju.


Sve je to zapravo bila kazna i za Blochovu kritičku prosudbu policijskog obračuna s pobunjenim istočnonjemačkim radnicima u Berlinu, kao i za žestoku kritiku sovjetske vojne intervencije u Mađarskoj 1956. godine.


Produbiti ne(s)poznato


Kako bi se izmakao stalnim i sve jačim kritikama, prihvatio je poziv sveučilišta u Tübingenu i otišao u SR Njemačku, a nakon što se počeo graditi Berlinski zid (1961), odlučio je ostati na Zapadu, što su istočnonjemačke vlasti zapravo jedva dočekale. Dok je boravio u Istočnoj Njemačkoj, Bloch je objavio čitav niz kapitalnih djela: »Subjekt – objekt«(1949); »Avicenna i aristotelovska ljevica« (1949), a svakako najveći značaj imali su »Principi nade« u tri toma(1954-1959) koje mnogi smatraju ne samo knjigom našeg stoljeća, već i intelektualnom biblijom budućnosti. Nakon takozvane druge emigracije, tj. kada je ostao u Zapadnoj Njemačkoj, objavio je »Prirodno pravo i ljudsko dostojanstvo« (1961), »Za ontologiju još-ne-bitka«(1961), »Tübingenski uvod u filozofiju« (1963), »Ateizam i kršćanstvo«(1968) i »Experimentum Mundi«(1975).


Cilj je filozofije – smatrao je Bloch – produbiti (s)misao za ono još nedovršeno, ne(s)poznato, a time ujedno i razotkriti proturječja naše ljudske biti, svijet budućeg »napuniti« ljudskom humanom biti. Arheološki treba istraživati katakombe uma i duha civilizacije i na tim temeljima formirati novu arhitekturu mišljenja.


Utopija i nada su dva temeljna postulata njegove filozofije. Utopija odgovara suštini bitka; otvorenosti prema budućnosti, dakle vremenitosti, a svekolika se misaona procesualnost manifestira pojmom još-ne-bitka kao središnjeg prostora, rada i djelatne zbilje. Utoliko je nada pretpostavka ljudske egzistencije; nada je suštinska struktura ljudskog bića, tako da »formula«: čovjek = mogućnost = sloboda = misao revolucije, nije puka shema već put istinskog razotuđenja, osmišljavanja i ozbiljenja povijesti. Filozofija teško može iskazati istinu svoga doba ili stvoriti sliku totaliteta bez idealizma, smatrao je Bloch, ali čovjek i svijet su upravo na tom fonu otvoreni u svojoj nezavršenosti i nesavršenosti.


Čovjek je prvo i posljednje pitanje filozofije – tvrdio je Bloch i stoga je odbacivao pozitivizam; naime, promišljanje ontologije nije moguće bez rasprave o problemima mišljenja. Stoga je naglašavao humanističku bit i utopijsku dimenziju marksizma kao konkretne utopije. Kategorija vremena u tom sklopu oslikava bit čovjeka (dakle, bitka) i Bloch je razlikovao takozvano zgusnuto, povijesno vrijeme bogato događajima i povijesnim lomovima (primjerice Oktobarska revolucija 1917), i takozvano fizikalno, rastegnuto vrijeme gdje se malo što povijesno, već samo prirodno sporo zbiva. Svojevrsnim hipostaziranjem nade (u tom kontekstu odbacivao je Heideggerovu tjeskobu i Sartreovo ništavilo) nije želio, kako su mu to mnogi prigovarali, kategoriju prakse zamijeniti kategorijom nade, već je samo želio naglasiti (ne)realiziranu ljudsku bit i vječitu žudnju čovjeka za onim što je s one strane konkretne zbilje.

Neponovljiv genij


U tom smislu važne su dodirne točke i utjecaji filozofa nade na teologa nade Jürgena Moltmanna. Nada i utopija su stanja »neispunjene biti« i to je temeljna Blochova ontološka kategorija, a do susreta s vlastitim bićem može doći tek onda kada nas nada usmjeri budućnosti. Promjene koje pripremaju novo (»incipit vita nova«) moraju u sebi nositi utopijsko, jer utopija je u svom konkretnom (ob)liku volja za bitak svega. Parmenidovsko »sve-jedno«. Čovjek strasno traži sreću, dobrotu, pravdu, istinu, ljepotu, i sve je to pravac djelovanja nade. Nada i utopija su povijesni okviri našeg povijesnog razvoja i tu se treba dogoditi Blochov susret s onim zagonetnim, mističnim i apokaliptičkim elementima koji su ujedno i sastavni dijelovi kršćanstva.


Iako ateist, Bloch je imao izuzetno poštovanje prema činjenici (antropologije) smrti; u svom nenadmašnom i civilizacijski epohalnom djelu »Princip nada«, znatiželjno se pitao: kako se odnositi prema vječnoj dilemi (pitanju svih pitanja), nazvanoj »veliko možda«? Smrt je najsilnija ne-utopija koja se bavi pitanjima na koja filozofske spekulacije ne mogu dati adekvatan odgovor, niti ih mogu riješiti. Ta su pitanja »neotuđivi domen religije« i u tom duhu je Bloch 1966. zapisao: »Najdraže dijete vjere nije čudo, već smrt, jer Kristova rečenica: ‘Ja sam uskrsnuće i život’ otvara prostore na koje tradicionalna filozofija nema jasan i jednoznačni odgovor«. Stoga ne čudi da je Bloch često naglašavao: »Bit je nade sposobnost ne podlijegati laži(ma)«.


Nada je topos, eshatologija koja Boga (utopiju) prezentira kao našu apsolutnu budućnost. Ateizam i kršćanstvo su isprepleteni tananim (Arijadninim) nitima i upravo na tom fonu, za razliku od svih velikih novodobnih, marksističkih intelektualaca tipa G. Lukacs, koji su se vezali za »profitabilnu verziju činjenica«, Bloch je i tu bio zaseban – vodio je isključivo računa o duhovnoj, a ne političkoj profitabilnosti. Jedino je tako i mogao stvarati svoje veličanstvene, neponovljive, nekodirane prostore mišljenja kao nitko prije, a ni poslije njega. Utoliko je Bloch bio i ostao jedan i jedinstven, neponovljiv genij u povijesti naše civilizacije čijem ćemo se djelu tek vraćati i čije vrijeme, bez ogleda na sumnje našeg oskudnog vremena, tek dolazi. Naravno, pod pretpostavkom da nam je kao ljudima istinski stalo do vrijednosti, a nada, utopija i san su fundamentalni, pozitivni aspekti ovog našeg povijesnog još-ne-bitka.