Jazz album

Borna Šercar ima novi album: Transcedentalni razgovor s prirodom

Davor Hrvoj

Tijekom desetak godina Šercar nije odstupio od toga da slijedi osnovnu ideju i koncept Jazziane. Naime, to je sastav s jasnom koncepcijom spajanja hrvatskog etna, melosa koji ga okružuje, i američkog jazza u svrhu stvaranja autentičnog i specifičnog zvuka i brenda. Od samog početka važnu su ulogu u tome imali određeni krajolici, prostori, povijesni motivi koji su ga nadahnjivali za pisanje skladbi, pa tako i na ovom albumu



U Jazz & Cabaret clubu Kontesa održana je promocija novog albuma sastava Jazziana Croatica, koji je prije deset godina utemeljio i koji vodi naš poznati jazz bubnjar i skladatelj Borna Šercar. Ispred diskografske kuće Nota Bene o izdanju je govorio Mladen Malek, a sastav je izvodio Šercarove skladbe s CD-a. Uz njega svirali su glazbenici koji su sudjelovali u snimanju, stalni članovi nove postave Jazziane Croatice.


Naime, nakon što je s istom postavom snimio četiri albuma, nastupio diljem svijeta, od Kine do Amerike, te je dobio brojne nagrade: Porine, nagrade »Franjo Dugan« i »Miroslav Sedak Benčić« HDS-a, Šercar je djelomično promijenio postavu. Osim saksofonista Vojkana Jocića, koji je bio u prethodnoj, novi članovi su gitarist Elvis Penava i klavijaturist Hrvoje Galler koji ima dvostruku ulogu. Naime, zadužen je i za sviranje basova.


Dublja dimenzija


»Promjena postave desila se spontano, jer su bivši članovi Jazziane krenuli za svojim projektima, koji su zapravo bliski osnovnoj ideji Jazziane, i na neki način su nastavili razvijati te zamisli u drugačijem obliku«, rekao je Šercar. »Naime, kad sam uspio realizirati ideju koja je već prije toga postojala u mojoj glavi i o kojoj sam godinama razmišljao, skupila se dobra ekipa koja je imala super energiju i kemiju, no u jednom momentu došlo je do zasićenja pa su se postavi priključili Elvis i Hrvoje.«




Ta je promjena u postavi utjecala i na zvuk sastava koji je sad drukčiji, suvremeniji, na trenutke agresivniji, ali kontroliraniji, ponekad mekši i lirski. Između ostalog, zasluga je to i producenta Zvonimira Duspera – Dusa koji je dizajnirao zvuk tako da odstupa od tipično jazzističkog.


»Naravno da se to desi već samom promjenom ljudi ali u ovom slučaju namjerno nisam tražio supstitute za bivše članove i instrumente koje sviraju već sam uveo nova glazbala i počeo ih tretirati na drukčiji način«, rekao je Šercar. »Vojkan je ostao sa mnom svih ovih godina, prvenstveno kao prijatelj, muzičar, savjetnik i suradnik. Kroz njegovo sviranje, improviziranje i iznašanje tema, u izvedbama Jazziane još uvijek se vide tragovi prijašnjeg zvuka, osim što smo tijekom godina napredovali kao glazbenici, skladatelji, aranžeri. Vjerujem da je glazba koju izvodimo dobila dublju dimenziju. Mogu reći da Vojkan spada u najbolje europske saksofoniste; svojom muzikalnošću, marljivošću i trudom, ali i velikim srcem koje gine za glazbu.«


Ples s vješticama


Zašto je Šercar album nazvao »Rise after Fall«, kad zapravo nije bilo pada? Nisu li to možda preteške riječi? »Zapravo nisu preteške riječi, jer ipak kad nešto godinama gradite, u ovom smislu ansambl koji ima, ne samo poslovne nego i suptilne prijateljske veze među članovima, a u jednom se momentu nađete na raskrižju i shvatite da su se interesi i energije promijenile, naravno da to percipirate kao svojevrstan pad tj. raspad«, rekao je. »U tom momentu shvatite da neke stvari morate ponovno graditi. Ali to je tako u životu i to jest čar da se nekon toga uzdignete i pokušate napraviti neke stvari boljima nego prije. Naravno, morate imati sreće da takvi vrhunski glazbenici i ljudi kao što su Elvis i Hrvoje žele svirati s vama, graditi, sudjelovati u ideji Jazziane.«


Tijekom desetak godina Šercar nije odstupio od toga da slijedi osnovnu ideju i koncept Jazziane. Naime, to je sastav s jasnom koncepcijom spajanja hrvatskog etna, melosa koji ga okružuje, i američkog jazza u svrhu stvaranja autentičnog i specifičnog zvuka i brenda. Od samog početka važnu su ulogu u tome imali određeni krajolici, prostori, povijesni motivi koji su ga nadahnjivali za pisanje skladbi, pa tako i na ovom albumu.


»Motivi koji su me nadahnjivali proistekli su iz nekih stanja u kojima sam se našao u određenim situacijama u životu ali nekad i neposredno nakon nekih šetnji prirodom koja me nadahnjuje ljepotom, čistoćom i snagom«, rekao je. »Te emocije pokušavam prenijeti u glazbu, kroz skladanje ali i interpretaciju. Najčešće sam bio u svim tim krajolicima, bolje reći na svim tim planinama. Svaki kraj nosi svoju priču, povijest i sadašnjost.


Kad gledam te planine i razmišljam o njima, kao da s njima vodim razgovor. Uistinu, to jest neki transcendentalno-podsvjesni razgovor s prirodom koji tijekom skladanja mogu prizvati i osjetiti tu energiju te me to inspirira i glazba sama izađe iz mene. Osjetim naslov skladbe i znam da je to točno taj naslov, taj osjećaj i doživljaj tog određenog krajolika i trenutka ljepote koji nosim u sebi tj. koji mi se usadio tijekom razgovora s njim.«


Svaki od tih motiva ima svoje posebnosti, a one karakteriziraju Šercarove skladbe. Možemo reći da je ovaj album osmislio po načelu putopisa – da je na putu do Klisa plesao s vješticama na Kleku, na Braču razgovarao s pastirom Lodom, othrvao se najžešćoj buri, uživao u rapskoj torti, ronio u potrazi za potopljenim brodovima, žalovao u Imotskom…


»Ovaj, peti album Jazziane Croatice, jest drugačiji od prethodnih u zvuku, instrumentariju i suradnicima, ali i po tome što su na njemu isključivo autorske skladbe, koje nisu nastale po nekom planu ili konceptu putopisa već po čistoj inspiraciji hrvatskim krajolicima, povijesnim događajima, situacijama, prirodnima fenomenima tipičnima za hrvatski kraj«, rekao je Šercar. »Nakon što smo neke stvari svi zajedno uredili na probama, nakon koncerata i snimanja, kad mi je CD došao u ruke shvatio sam da je to uistinu putopis po Hrvatskoj, koji očito nosim negdje u sebi, u podsvjesti.


Kao da u mašti skačete od planine do planine, od otoka do mora pa nazad po dolinama punim jezera i senzacionalnih rijeka kao što su Zrmanja, Dunav ili Krka. Kroz ovu glazbu stvarno plešete s vješticama s Kleka da probudite okamenjenog diva, borite se s velebitskom burom koja vam ne dozvoljava jasan pogled na otoke Rab, Krk, Pag, Olib, Silbu ali vas istovremeno i pročišćava, odagnava suvišne i nebitne misli, dok vam glava puca od vatrometa okusa i sladostrasšća kad zagrizete u Rapsku tortu pokušavajući nešto pametno razgovarati s pastirom Lodom na Braču, na brodu prema Velom Ratu uživate slušajući Vladimira Nazora gledajući potopljeni brod koji cijeli krajolik boja nekom elegičnom, izgubljenom a lijepom poviješću.«


Lakoća postojanja


Osim što je cijenjen glazbenik, Šercar je sjajan slikar i pjesnik. Motivi koji ga nadahnjuju za stvaranje drugih umjetničkih djela zapravo su isti. U njegovoj se glavi neprestano isprepliću glazba, slikarstvo i pjesništvo. »Moje slike nastaju zapravo po sličnom principu, no drugačiji je medij«, rekao je. »Neke slike jesu povezane s mojim skladbama, ali možda su čak više povezane s mojim sviranjem bubnjeva i udaraljki.


U mojim slikama osjeća se ritam, energija, optimizam, iako nejčešće nisam optimist. Sve je to dio mene i manifestira se na ovaj ili onaj način, kroz glazbu, slikarstvo ili pjesništvo. Nekad slike same dođu pa ih pretočim u glazbu nekad samo sjednem za klavir i izađe nešto što mi se sviđa. Neke stvari jednostavno izađu iz mene tj. moraju izaći. Opet na nekim skladbama duže radim jer nisam zadovoljan s nekim dijelom, želim da ima bolju povezanost s cijelokupnom pjesmom.


Namjerno sam ovdje rekao »pjesma« jer mislim da su neke skladbe pjevne. Mnogi slikari tijekom stvaranja puštaju glazbu koja ih nadahnjuje, a meni, baš obrnuto, ništa ne svira dok slikam jer mi dovoljno »svira i bubnja« u glavi pa mi taj dodatni glazbeni poticaj nije potreban. Tijekom procesa slikanja više volim tišinu. I za slikarstvo je potrebna energija i emocija koju pretačem na platno. Ako nemam nešto od toga ne laćam se kista. Naravno, kao i u glazbi i u slikarstvu je potreban rad, rad i rad.


Ne stvaram često samo zato jer moram, makar sam napravio i neke slike po narudžbi, ali i tu sam pokušao osjetiti vibraciju osobe za koju slikam, proizvesti neku energiju i emociju koju bi i ona razumjela. Također sam skladao za kazališne predstave, nekad samo glazbu a nekad i songove, znači napisao sam i glazbu i riječi, po principu da to bude hit tj. da se lako pamti a da opet nosi neki moj potpis. Moram priznati da sam uspješan u tome, barem prema reakcijama publike, ali za sad se ne bavim time na nekoj višoj razini proizvodnje hitova. Možda bih baš to trebao, ha ha ha.«


Iz onoga što izlazi kroz njegove skladbe sasvim se jasno ocrtava Šercarov senzibilitet, njegov poriv za uzvišenom estetikom. Naravno, to čini kroz njemu najbliži jezik – jezik jazza.


»Jazz glazba izvođaću pruža slobodu i lakoću postojanja – ne i egzistencije, ha ha ha. Što ste slobodniji od klišea, a u službi glazbe koju izvodite, to je veći gušt interakcije među glazbenicima, a publika to prepoznaje koliko god glazba bila komplicirana. Zato se jazzisti bave tom vrstom glazbe, makar je danas jazz svašta. Sve se tu pomješalo u modernom jazzu, pa tako i ja u Jazziani spajam razne stilove: klasičnu glazbu, etno, folk, jazz, pa i italo disco, ha ha ha, zašto ne. Pod jazz glazbom podrazumijevam da postoje djelovi otvoreni za improvizaciju i slobodu pa u kojoj god ona domeni bila.«