Art-kino Croatia

“Odgođena revolucija” Vlatke Vorkapić: Hrvatska oda žalosti

Dragan Rubeša

Prizor iz filma

Prizor iz filma

Novi dokumentarni film Vlatke Vorkapić slijedi onu istu trajektoriju koju su iscrtali dokumentaristi poput Vedrane Pribačić (»Tvornica je naša«), Zdenka Jurilja (»Dom«) i Darija Juričana (»Gazda«)



 U jednoj od najbizarnijih scena lucidnog doksa »Odgođena revolucija« u režiji Vlatke Vorkapić, jučer premijerno prikazanog u riječkom Art-kinu, Josipovićevoj klavirskoj izvedbi »Ode radosti« jukstaponiran je njegov posjet opljačkanim radnicama Kamenskog, kojima on poklanja šivaći stroj poznatiji kao »rupičarka«. One će ga tada prigodno nazvati »josipovićka«. Samo par godina kasnije, njihovu kreativnu radionicu posjećuje Josipovićeva predsjednička nasljednica i poklanja im glačalo koje će i sama testirati na licu mjesta. One će ga prigodno nazvati »kitarovićka«. Nakon što je njihova gošća oduševila prisutne virtuoznim baratanjem svoje prezimenjakinje na paru, natočen je i prigodni pjenušac, i to u elegantnim uskim čašama, kako to i pristaje tako velikom događaju.


Velike-male revolucije


– Na ova vrata ste uvijek dobrodošli – reći će joj Đurđa Grozaj, predsjednica udruge Kamensko. Nakon tog prizora, jedina moguća katarza mogla se dogoditi u idućoj sceni, u kojoj autorica koristi footage legendarnog nastupa troje stand-up komičara koji imitiraju Oreškovića, Kolindu i Karamarka, uz njegov famozni »Imamo predsjednicu!«


No autoricu prvenstveno zanimaju one male unutarnje »revolucije«. Velike-male revolucije koje pokreće neumorni Marko Milošević, član Radničke fronte, dok reže žilet-žicu na hrvatsko-slovenskoj granici, odlazi pred Kulmerove dvore i zvucima »Internacionale« pokušava nadjačati skup zombija u crnim košuljama koji su se postrojili na glavnom zagrebačkom trgu.




Revolucija je i velika-mala humana gesta gospođe Grozaj koja poklanja izbjeglicama tkaninu sašivenu u njenoj radionici, da bi im na njihovu dugom i neizvjesnom putu olakšala nošenje beba. Svoju veliku-malu revoluciju vodi i slobodna novinarka Ivana Anzulović, koja istražuje slučaj tajkuna Đure Gavrilovića, jednog od brojnih aktera tranzicijske pljačke, osuđenog za ratno profiterstvo.


Odgovor na »danas«


Tada postaje evidentno da Vorkapić, u nas poznatija po svom igranofilmskom radu (šifra: »Sonja i bik«), slijedi onu istu trajektoriju koju su iscrtali dokumentaristi poput Vedrane Pribačić (»Tvornica je naša«), Zdenka Jurilja (»Dom«) i Darija Juričana (»Gazda«). Neki su se njeni akteri previše umorili da bi započeli svoje male unutarnje revolucije u vremenima u kojima se one velike permanentno odgađaju. Tako će scenaristica filma Martina Globočnik s nama podijeliti vlastitu intimu i upoznati nas sa svojim nezaposlenim bratom Sašom, koji je nakon niza odbijenica za posao praktički odustao od aktivnog života, prepustivši se letargiji. Autorica ga promatra kako spava pored prazne »padele« i upaljenog televizora na kojem se nižu snimke postizbornih orgija. Jer hrvatska »oda žalosti« bilježi »250 ekstremno bogatih, 300.000 nezaposlenih i 800.000 onih na rubu siromaštva«, kako to navodi smireni glas naratorice.


Ustvari autoričin doks logični je odgovor na naše »danas«, gdje recentni dernek protiv Istanbulske konvencije i njegove vedete dobivaju enorman medijski prostor, dok je za Noćni marš za ženska prava održan 8. marta naša nacionalna »dalekovidnica« odvojila tek par minuta u trećem dnevniku. Zato ima neke proklete simbolike u onom grafitu koji nije promaknuo autoričinu oku: »A gdje je revolucija, stoko«? Autorica ne nudi konačni odgovor. Ali zato nudi dašak optimizma u rečenici kojom završava svoj film – »Mi smo oni koje smo čekali«.