15. LFF

Liburnia film festival: “Uzdanica” Antona Mezulića možda je najvažniji hrvatski film u zadnjih deset godina

Dragan Rubeša

»Uzdanica« Antona Mezulića

»Uzdanica« Antona Mezulića

Odluka festivalskog programera da uz »Dom« i »Tvornice radnicima!« prikaže sjajnu minijaturu »Uzdanica« doima se u svom cinizmu krajnje perverzno. Mladić u uvodnom kadru je, naime, ambiciozni pripadnik Mladeži HDZ-a



 U vremenima u kojima živimo parola »Tvornice radnicima!«, koja danas krasi mural ITAS Prvomajske u Ivanecu, doima se poput utopije. Ali u slučaju ITAS-a ona je i više nego relevantna. Ugledali smo je u emotivnom doksu »Tvornica je naša!«, čija autorica Vedrana Pribačić prati njenu bolnu genezu, koja, na sreću, ima sretan kraj.


Nakon što su je privatizacijskom pljačkom kupili notorni Ivica (Canjuga) i Marica (Brezovec), što je praktički bila najava njene propasti, herojski radnici predvođeni agilnim Dragutinom Vargom, predsjednikom radničkog Upravnog odbora, kreću u njenu okupaciju. Oni su, naime, shvatili da njihova snaga proizlazi iz uzajamne solidarnosti, a ne dovođenja u poziciju žrtve. Cilj im je staviti kontrolu nad proizvodnjom u svoje ruke.


»Kolinda!«


Tadašnji varaždinski župan nazvao je Vargu »radničkim smećem« te im je isključio struju kako bi im zaustavio strojeve i onemogućio daljnju proizvodnju. No oni kreću u štrajk glađu. Bili su to za njih »dani ponosa«, kako to kaže jedan od njenih radnika. Danas tvornica ITAS posluje po novom modelu radničkog samoupravljanja, koristeći sistem radničkog dioničarstva, i po tome je jedinstvena u Hrvatskoj. A nakon što radnik ode u mirovinu, njegove dionice ne mogu biti prodane ili dane osobi koja ne pripada tvorničkom krugu, dok radnici sami odlučuju o investicijama.




Sretne završetke nemaju sudbine deložiranih u »Domu« Zdenka Jurilja, inače friške akvizicije Sarajevskog filmskog festivala, gdje mu se dogodila svjetska premijera. Riječ je o brutalnom in-your-face mozaiku satkanom od niza mučnih prizora koje smo već vidjeli u brojnim TV-dnevnicima, ali nikad tako izravno, detaljno i eksplicitno. U njemu se aktivisti Živog zida sudaraju s predstavnicima bankarskog nekretninskog biznisa i kordonima specijalaca koji silom odvlače mlade, starce, žene i djecu iz njihovih kuća. Njihove suze i krikovi miješaju se s očajničkim prizivanjem generala Bobetka, branitelja, Vukovara i Ante Gotovine, koji je u jednoj od deložiranih kuća prema tvrdnji njene stanarke pio kavu.


Odluka festivalskog programera da uz »Dom« i »Tvornice radnicima!« prikaže sjajnu minijaturu »Uzdanica« Antona Mezulića, doima se u svom cinizmu krajnje perverzno. Kad u uvodnom kadru Mezulićeva komada ugledamo momka u sivom odijelu kako sjedi na bijelom kauču nalik brižljivo dotjeranom odlikašu iz vjeronauka, učinilo nam se kao da smo ugledali Jehovina svjedoka u salonu namještaja. Ubrzo ćemo otkriti njegovo pravo poslanje. On je, naime, ambiciozni pripadnik Mladeži HDZ-a. U predizbornoj kampanji počeo je »pratiti Andreja« i bio zadužen da na pozornicu donosi mikrofone i Tuđmanovu bistu. Na autorovo pitanje tko mu je uzor, on kao iz topa odgovara »Kolinda!«, iako priznaje da to »zvuči prepatetično«. Njegov će uskoro biti čitav svijet. Jer film je to koji je u samo devet minuta trajanja sublimirao hrvatsko jučer, danas i sutra. Možda najvažniji film snimljen u nas u zadnjih deset godina pa i šire.


Tijela u prostoru


U konkukrenciji je prikazan i izniman komad Borisa Poljaka »Oni samo dolaze i odlaze«, koji zatvara autorovu trilogiju o promatranju, započetu »Splitskim akvarelom« i nastavljenu »Autofocusom«. Inače autorovo ime uočili smo ovih dana u Locarnu na odjavnoj špici Mitićeva doksa »Slatko od ništa«, za koji Poljak potpisuje jednu od vinjeta koje prate rime autorova naratora Iggyja Popa.


Njegov najnoviji film je film o tijelima u prostoru, čija statična kamera prati jutro poslije Ultre na Bačvicama. Film o mamurnim tijelima. Tijelima koja se hrvaju na pijesku u »zagrljajima« koji prizivaju Alana Batesa i Olivera Reeda u »Zaljubljenim ženama«. Tijelima staraca koja se toćaju u ranojutarnjem kupanju tik uz gola tijela pijanih mladaca. Optički efekti u srazu mora i sunčevih zraka prizivaju estetiku eksperimentalnog animiranog filma. A Cohenova »Hallelujah« svemu pridodaje gotovo elegijski, onirički prizvuk.