Grlić, Zahtila, Špegar, Zgrabljić

Liburnia film festival: O intimi bez cenzure

Dragan Rubeša

»Svaka dobra priča je ljubavna priča« Rajka Grlića i Matjaža Ivanišina

»Svaka dobra priča je ljubavna priča« Rajka Grlića i Matjaža Ivanišina

Film »Svaka dobra priča je ljubavna priča« Rajka Grlića i Matjaža Ivanišina prati genezu predstave »Boris, Milena, Radko«, koju je na daske Slovenskog narodnog gledališča postavio legendarni Dušan Jovanović. U njoj je angažirao Milenu Zupančič i Radka Poliča, koji u predstavi glume same sebe, dok je treću kariku ljubavnog trokuta u njihovu životu činio sam Jovanović



OPATIJA Dominantno depresivni i pesimistični ton jubilarnog Liburnijskog filmskog festivala razbija fini feelgood doks »Svaka dobra priča je ljubavna priča« u režiji Rajka Grlića i Matjaža Ivanišina, snimljen u hrvatsko-slovenskoj koprodukciji, koji je već prikazan na ovogodišnjem ZagrebDoxu u programu Majstori Doxa, iako je ustvari trebao biti uvršten u paralelnu selekciju Happy Dox.


Film prati genezu predstave »Boris, Milena, Radko«, koju je na daske Slovenskog narodnog gledališča postavio legendarni Dušan Jovanović. U njoj je angažirao Milenu Zupančič i Radka Poliča, koji u predstavi glume same sebe, dok je treću kariku ljubavnog trokuta u njihovu životu činio sam Jovanović. Na sceni se pojavljuje i Boris Cavazza, koji je na vjenčanju Milene i Radka bio kum. Ali nevjesta se nije pojavila na vrijeme pred matičarem, jer je zaspala, iako je na kraju ipak izgovorila sudbonosno »da«. No najbolji Radkov prijatelj Dule (Jovanović), koji će ubrzo zahvaljujući »Oslobođenju Skopja« postati vodeći jugoslavenski dramatičar, poručuje glumcu: »Imao si dosta vremena s njom, sad je na meni red«.


Kazališni milje


Glumci su doduše strahovali da bi se njihova dramska interakcija mogla iščitati kao »tabloid na daskama« s publikom koja promatra kako se dvoje glumaca »zajebavaju s privatnim životima« dok ih redatelj koji je razorio njihov brak u spoju euforije i patnje promatra iza scene. No njihova igra na pozornici i izvan nje prvenstveno pokazuje koliko je krhka nit koja u umjetnosti povezuje javno i intimno, stvarno i zamišljeno. Jer Zupančič je i danas u braku s Jovanovićem, dočekavši mirovinu u ljubljanskom SNG-u na čijim je daskama odlučila podijeliti s publikom vlastitu intimu. A njen bivši muž Polič ostao je i dalje njihov veliki prijatelj te ih često posjećuje u njihovoj kući na Črnom Vrhu.




Identični duboko intimistički pristup koristi i Viktor Zahtila u »After Partyju«, ali u gay diskursu, tematizirajući prekid vlastite ljubavne veze. I Zahtilin film o kraju jedne ljubavi, koji je ustvari autorov studentski rad na temu autobiografije, nastao u produkciji ADU-a, na neki način priziva kazališni milje. Jer scena u kojoj njegov bivši partner izgovara vlastiti »oproštajni« tekst napisan na komadu papira u kojem on opisuje Viktora kao »teškog do razine iritacije, generalno depresivnog, frustriranog, agresivnog, manipulativnog i naprosto neugodnog« doima se kao da on uvježbava tekst neke dramske predstave, iako mu je te riječi trebao sasuti u lice direktno i bez čitanja. Kao da je strahovao da će neki »atribut« preskočiti.


I dalje intima


No on ubrzo odbacuje list papira, kad film počinje sve više prizivati estetiku portugalskog ljubavnog i autorskog para Joaquim Pinto & Nuno Leonel, koji je u filmu »E agora? Lembra-me« (Što sad? Podsjeti me) ogolio vlastitu intimu do erotske srži, s time da njihov tretman tjelesnosti ide puno dalje i eksplicitnije. Ono što su Portugalci pokazali u preko tri sata trajanja filma, iako nam ni u jednom trenu nije bilo dosadno, to je Zahtila sublimirao u 22 minute. I da, ona »tvoja kurčina koja nije toliko velika«, ipak nije bila izrezana u montaži, kako se to Viktorov sada već bivši dečko pribojavao. Poruka? Voljeti se, jebati i partijati do gorko slatkog kraja u ovoj »usranoj državi«, uz patetičnu lajnu bijelog ukrašenu karanfilom.


I taksistica u izvrsnom komadu Lidije Špegar »Kamo idemo« uranja u vlastitu intimu prisjećajući se gubitka majke i alkoholiziranog oca te neuspjelog braka i neugodnih uspomena na život u Švicarskoj. Poput bračnog para iz »Buffeta Željezara«, koji smo vidjeli na početku LFF-a, ona postaje arhetip hrvatske stvarnosti te će poput njih napustiti zemlju i vlakom krenuti put Njemačke. Iako ta ista stvarnost zadojena rodnim predrasudama smatra da je posao taksista isključivo muški posao (»To čujem barem trideset puta na dan«, kaže).


Slični motiv konstantnog pokreta i vožnje koristi i Mirna Zgrabljić u »Kiki«, prizivajući estetiku direktnog filma, samo što taksi zamjenjuje noćni vlak kojim njena akterica, samohrana majka i striperica, odlazi u društvu dečka i prijatelja na još jednu gažu u provincijski kafić prepun narajcanih mladića koji u transu promatraju njen nastup na šanku, dok je njoj tek stalo da »to obavi, pokupi lovu i ode«. Jer večernja škola košta i treba zaraditi novac za školarinu.