Sretan kraj jedne priče, ujedno početak života jedne knjige – s predstavljanja »Baršunaste trube«
Prvo je bio natječaj, za kojim je slijedio uspjeh, međutim uslijedilo je i otrežnjenje, a san o objavljenoj zbirci priča prijetio ostati samo san. No onda su se pojavili prijatelji...
Srednjoškolska pofesorica hrvatskoga jezika Nataša Hrupec na jednom prošlogodišnjem natječaju dobila je nagradu za svoju zbirku priča, nagradu koja je uključivala i objavljivanje te zbirke. Nakon što je izdavaču rekla da joj se ne sviđa naslovnica koja joj je ponuđena, nagrada joj je oduzeta.
No onda se dogodio nesvakidašnji presedan i knjigu su joj objavili prijatelji kao rođendanski poklon. Ta se knjiga zove »Baršunasta truba«, a nakladnik je Umjetnička organizacija Teatar poezije iz Zagreba.
A kako je tekla priča o zbirci priča ilustrirao je inicijator cijeloga, na početku tajnoga, književnog projekta Goran Matović.
– Razmišljao sam o Natašinoj prvoj knjizi i njezinoj nezavidnoj sudbini, zbog toga što joj se nije dopala maketa knjige. Naime kada joj je urednik pokazao naslovnicu knjige, Nataša je šokirana kič-rješenjem ljubazno upitala je li to jedino rješenje. Izdavač je rekao da jest, a ona se nije složila i ostala je bez knjige. Naslovnica bi se mogla opisati naslovom knjige Adolfa Loosa »Ornament i zločin« – kaže Matović, istaknuvši da pripada jednom egzotičnom društvu, odnosno Umjetničkoj organizaciji Teatar poezije, koja se sastoji od osmero članova koje čine Dijana Sokolić, Irena Šekez Sestrić, Suzana Matić, Marijana i Goran Lovrenčić, Nataša i Darijo Hrupec. Predložio im je da u tajnosti objave knjigu i poklone je Nataši za rođendan.
Tajni pakt
– Sklopili smo tajni pakt s Natašinim suprugom Darijom Hrupecom, koji nam je poslao rukopise. Nataša ništa nije znala o našim planovima. Skupili smo novce. Prijatelj Augustini koji u Buzinu ima tiskaru javio nam je da ima samo jedan prazan dan kad je moguće otisnuti knjigu. Trebalo je u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici osigurati CIP. Diana Sokolić je napravila sjajan dizajn knjige, odabrali smo papir i strojevi su se pokrenuli. Knjiga je bila gotova u rekordnom roku – navodi Matović kako je ideja pretvorena u ukoričenu zbirku priča.
I tako su jedan astrofizičar, jedan zubar, jedna biokemičarka, jedna književnica, jedna akademska slikarica i dizajnerica te dvoje dramskih umjetnika osmislili i realizirali osebujan rođendanski poklon.
A kako se osjećala prilikom primitka neočekivanog dara ispričala nam je Nataša Hrupec.
– Kad vam je nagrađena prva knjiga koja treba izaći u kasnim četrdesetima, onda je to događaj neizmjerne sreće. Iako objavljujem na portalima i blogu, pomisao o prvoj knjizi me beskrajno veselila, ali oduševljenje je brzo splasnulo kad smo prionuli radu na knjizi i vrlo sam se brzo uvjerila, ono što sam doduše i znala, gdje zapravo živim. Urednik nije želio urednikovati tekst, ali je zato uvjetovao ilustratora, i to slikovnica, i oni su bez ikakvih razgovora samnom kao autoricom i bez mogućnosti da se ponudi još koje rješenje napravili naslovnicu koja je bila neprimjerena, infantilna, anakrona, uglavnom meni kao autorici neprihvatljiva. Iako se vijest o nagradi i moje ime kao dobitnice pojavilo na portalima, nagradu su preko noći dodijelili drugoj osobi i izdali joj knjigu. Tada sam shvatila koliko je autor nebitan i da služi samo zato da bi isti ljudi koji su dio ekipe bili namireni – kaže Nataša istaknuvši da dok se jadala prijateljima i objašnjavala svoj postupak pokušala im je objasniti koliko joj je stalo do te knjige i da nije mogla pristati na njen vizualni identitet koji je bio u neskladu sa sadržajem. Knjiga ipak ostaje i poslije nas, kaže Nataša, mada uopće nema iluzija da u poplavi napisanog danas može više ijedna knjiga imati prevelik značaj. Bez obzira na to, zaključuje da se prema knjigama i njihovoj izradi treba odnositi s poštovanjem. To ne može biti samo biznis.
Bez generaliziranja
– Kad su mi knjigu pokazali, nije mi ništa bilo jasno. Odakle sad te knjige na stolu koje su složili u niz. Crvene linije s Dianine slike prelazile su jedne s na drugu knjigu. Baš kao i sadržaj mojih tekstova: sudbina žena koje je kroz, ne tako našu davnu prošlost, ranjavao patrijarhat ili rat. I nove generacije, oni koji se nastavljaju, moraju se sjećati. Mi se moramo sjećati, a ne zaboravljati, mora se tugovati, jer oštri su rezovi nemogući, niti na osobnoj niti na nacionalnoj razini. O ranama treba govoriti, treba pisati, treba se suočavati i razotkrivati, ne radi samog razotkrivanja, nego zato da bi se pozicionirali u sadašnjosti. Da bismo redefinirali sebe, položaj žene danas. I tako se priča nastavlja, ide dalje, trubi. I tako je isprva nesretna priča o nagradi dobila sretan kraj. Jer samo ako tugujemo, ostavljamo mjesta za radost – kazuje Nataša, koja je u prosincu 2017. dobila još jednu nagradu za zbirku pjesama u prozi. Nagrada se zove »Tea Benčić Rimay« i dodjeljuje je Gradska knjižnica Vlado Gotovac iz Siska i baš rade na knjizi koja će izaći u travnju, a odnos prema njoj kao autorici je odličan, korektan i pun poštovanja, što znači da se nikad ne može generalizirati. Kad su pravi ljudi na pravim mjestima, onda se događaju prave i dobre stvari, smatra Nataša.
