U nas u Hrvatskoj Roman Gulj je gotovo nepoznato književno ime, a radi se ne samo o odličnom piscu, već prije svega o čovjeku koji je samozatajnim, upornim i napornim radom zadužio svjetsku kulturnu baštinu sakupljajući i »katalogizirajući« svekoliku izdavačku produkciju (prije svega, dakako, literarno-kritičku) i stvaralačku misao prognane, tj. egzilne Rusije.

U širokom rasponu od filozofije i teologije, preko književnosti, umjetnosti i svih grana društvenih i humanističkih znanosti, do povijesti, uokvirene tisućama i tisućama stranica arhivske i memoarske građe ljudi koji su u vihoru Oktobarske revolucije, a potom i užasa ruskog građanskog rata morali pobjeći iz vlastitog doma kako bi spasili svoje živote. Ili koje je Lenjinov režim neposredno po osvajanju vlasti nasilno deportirao iz zemlje (kao, primjerice, na tisuće najuglednijih intelektualaca građanske provenijencije) ne bi li se tako riješio ideoloških protivnika i neprijatelja režima, odnosno neistomišljenika koji se po mišljenju novih vlastodržaca nikada ne bi mogli pomiriti s novoformiranom sovjetskom vlašću.

Gulj je, dakako ne samo on, ali upravo on najviše, cijelu tu jednu veličanstvenu i ogromnu (po značaju i obimu) prognanu rusku kulturu, od boljševika osuđenu na zaborav i u konačnici na propast, spasio od nestajanja; sakupljao je, tražio, istraživao sve što se u milijunskoj ruskoj dijaspori pisalo i objavljivalo. Sve je to Gulj prilježno bilježio, mnogo toga je i sam pisao (i u »svom« glasovitom Novom žurnalu tiskao), svjestan da se to monumentalno nasljeđe (»ruska egzilna Atlantida«, kako je to zvao) u interesu naše civilizacije mora sačuvati, ne samo kao dokument jednog apokaliptičnog vremena, već i kao svjedočanstvo nepojmljivih užasa i strahota kalvarije kroz koju su prolazile mase ljudi kao žrtve titanskih povijesnih sukoba i tragičnog sraza nepomirljivih ideoloških svjetova.

Rusija duhovnosti

Sam Gulj, iako nedvojbeno pripadnik liberalne, građanske Rusije, i iako se sam borio na strani »bijelih« protiv »crvenih«, nimalo nije bio ideološki isključiv. On je Rusiju gledao kroz prizmu duhovnosti i kulture i sve što je bilo stvoreno u bilo kojem »taboru« (kao i naravno sve ono izvan »tabora«), njemu je bilo važno i zanimljivo, imalo je pravo »građanstva« i bilo je dokaz duhovnog bogatstva njegove domovinske i zagranične Rusije.

Masa intelektualaca se u tom vihoru nevremena jednostavno nije snalazila; morali su bježati, a da nisu jasno prepoznavali vlastitu krivicu, jer upravo mnogi od njih, iako pripadnici aristokracije ili bogatog građanskog sloja, za vrijeme su carskog režima otvoreno simpatizirali ili čak participirali u lijevim idejama i pokretima. Ili su bili barem žestoki kritičari carskog samodržavlja koje su i oni sami držali glavnim krivcem za ogromnu društvenu krizu i tragediju koja je zahvatila rusko društvo uoči i tijekom Prvog svjetskog rata.

A sve te brojne priče, uspomene, memoari i sl. brojnih ruskih, uglednih književnika, znanstvenika, filozofa, generala i ostalih časnika, teologa i svećenika, političara, ali i tzv. običnih ljudi, koji su, ne svojom voljom i uglavnom bez ikakve vlastite krivice prolazili golgotu; Gulj je »arhivirao«, svjestan da tu zahtjevnu zadaću netko mora preuzeti na sebe i odraditi u ime budućih pokoljenja, ali i u ime svih patnji, boli, užasa i tragedija milijuna tzv. suvišnih ljudi koji su bili »pometeni« revolucijom i građanskim ratom. Ako to ne bi bilo zabilježeno, sve te grozote, smatrao je Gulj, ne bi imale nikakvog smisla i to bi bila najveća moguća nepravda prema pripadnicima i potomcima prognane Rusije, ali i svih nevoljnika koje su Lenjinov i Staljinov režim krvavo terorizirali.

Istina, ne bajke

Roman Borisovič Gulj rodio se prvog kolovoza (po starom kalendaru 21. srpnja) 1896. u Penzi, kao sin uglednog carskog bilježnika i bogatog veleposjednika. Studirao je pravo u Moskvi, a početkom Prvog svjetskog rata kao časnik carske vojske sudjelovao je u borbama na tzv. austrijskoj bojišnici. Međutim Februarskom revolucijom 1917. ta se fronta raspala, ali Gulj se nakon toga (kao i milijuni drugih ruskih vojnika) našao u još goroj situaciji; ubrzo je počeo krvavi, ruski građanski rat u kojem se kao belogardejac borio protiv boljševika i to na jugu Rusije (oblast Dona) pod zapovjedništvom generala Kornilova.

S njim je Gulj prošao i famozni, stravični »zimski marš« kada je i bio teže ranjen. Tijekom liječenja, kako je kasnije pisao u svojim memoarima, shvatio je da je njegova strana u građanskom ratu osuđena na propast, da je zapravo rat već izgubila i više nije želio sudjelovati u tim krvavim sukobima. Svoje sudjelovanje u građanskom ratu (1917./18.) Gulj je opisao u svom glasovitom romanu »Zimski pohod« koji je objavio u emigraciji (Berlin, 1921.), a interesantno je napomenuti da su ga dvije godine kasnije u Moskvi tiskali i »crveni«, smatrajući ga objektivnim prikazom zbivanja u tim kaotičnim vremenima građanskog rata.

Roman je u emigrantskim književnim krugovima bio doživljen kao »prosovjetski«, što je Gulja osobno jako povrijedilo i na te kritike je odgovorio riječima: »Pišem istinu za ozbiljne i odrasle, a ne bajke za nezrele ljude«.

Prije odlaska u emigraciju, Gulja su u Kijevu, nakon bolničkog liječenja, uhitili ukrajinski nacionalisti (»petljurovci«), ali je zahvaljujući zapovjedništvu njemačke vojske, koja je tamo bila stacionirana s još nekoliko stotina belogardejaca bio otkupljen i poslan u Njemačku kako bi se u vojnom logoru Altenau uvježbale i formirale nove postrojbe za rat protiv boljševika. Međutim Gulju više nije bilo do ratovanja; napustio je logor i za pomoć se obratio V. B. Stankeviču, koji je u Berlinu uređivao časopis Život.

Poslao mu je novelu u kojoj je opisao ratne dane u postrojbama generala Kornilova, a oduševljeni Stankevič ga je angažirao da redovito piše prikaze ruskih knjiga na te teme, dakako uključujući i one na stranim jezicima, jer Gulj je perfektno govorio njemački, francuski i engleski jezik. Kasnije u časopisu Predvečerje (egzilni časopis prosovjetske orijentacije), objavio je 1922. novelu »Rasijano postojanje« u kojoj je u liku mladog emigranta opisao vlastite dileme i traume s kojima se nosio, jer je u borbi s nostalgijom počeo razmišljati o povratku u SSSR. Uostalom, to je bio problem i kod stotina drugih ruskih emigranata i novela je imala veliki odjek u egzilnim krugovima.

Anonimnost

Opet su ga počeli prozivati za izdaju i zajedno s Aleksejom Tolstojem i Aleksandrom Drozdovim izbacili su ga iz berlinskog Saveza pisaca i novinara. Nakon toga Gulj je razočaran »kupio kartu« za povratak brodom u domovinu, ali srećom u zadnji je čas odustao, što mu je vjerojatno spasilo život, jer poznato je da su uglavnom svi povratnici svršili u sibirskim logorima smrti, a mnogi od njih su odmah po povratku, na licu mjesta bili strijeljani. Ali kako bi izmakao napadima »borbenih belogardejskih i monarhističkih pravovjernika«, Gulj se povukao u anonimnost da bi napisao dva obimna povijesna romana: »General bojovne organizacije« (1929.) o eseru – teroristu Savinkovu i »Skiti« (1931.) o slavnom anarhistu i nihilistu iz 19. st. Mihailu Bakunjinu, s napomenom da su oba romana doživjela uspjeh kod čitatelja i kritike.

Roman »Skiti« (sada pod novim imenom »Skiti u Europi«) objavio je također, 1958., ali sada kao posvetu mađarskim ustanicima iz 1956. koji su se pobunili protiv sovjetske vlasti i za to platili krvavi danak. »General bojovne organizacije« bio je preveden na sedam jezika, a kritika je isticala kako je autor maestralno ušao u bit problematike terora i nije podlegao crno-bijelom, šablonskom prikazu Savinkova kao mladog, zanesenog i časnog idealista, a Azefa, denuncijanta i obavještajca, kao njegovu suprotnost, kojem ništa nije sveto. Gulj je kroz likove Savinkova i Azefa zapravo opisao čovjeka i njegov svijet sa svim njegovim slabostima, padovima, ali i uzletima. Međutim kada su na vlast u Njemačkoj došli nacisti, upravo su ovi romani Gulja gotovo stajali glave. Naime Gestapo ga je uhitio i internirao u konc-logor Oranienburg, jer su nacistički »kulturtregeri« mislili da se radi o autoru terorističkog priručnika i u svojoj su ga evidenciji vodili kao potencijalnu opasnost za Hitlerov režim.

Novi žurnal

Nakon nekoliko mjeseci nesporazum je bio izglađen, ali Gulj je odlučio zauvijek napustiti Berlin i otići u Pariz gdje je nastavio intenzivno pisati, a između ostaloga objavio je i prikaz svog prisilnog boravka u nacističkom logoru. Kao na traci počeo je objavljivati beletrizirane biografije boljševičkih vojskovođa i čekista (Džeržinski, Jagoda, Vorošilov, Buđoni, Tuhačevski i sl.), ali u ovim tekstovima više nije bilo nikakvih simpatija za komunizam i boljševike; otvoreno i nemilosrdno ih je počeo »šibati«, razotkrivati kao zločince i prikazivati monstruoznu narav Staljinova režima. Istodobno, pisao je scenarije za filmove (spomenimo samo one za Marlen Diettrich), što mu je omogućilo solidna primanja, tako da je uoči nacističkog napada na Francusku kupio imanje u Gaskonji, uvjeren da će se konačno moći na miru posvema posvetiti književno-istraživačkom radu i pisanju. Ali nakon što su Nijemci okupirali Francusku, Gulj je emigrirao u SAD, gdje je 1952. preuzeo uredničko mjesto u glasovitom američkom bastionu ruskog egzila Novom žurnalu, u kojem je djelovao (kao glavni urednik i spiritus movens ruske dijaspore u Americi) praktički sve do svoje smrti 30. lipnja 1986.

Neposredno po dolasku u Ameriku (1948.), Gulj je objavio jedno od svojih najboljih djela »Vatreni konj« (kasnije je prerađene dijelove ove knjige ubacio u svoju autobiografiju), gdje je kronološki zapisao osobna iskustva i promišljanja u razdoblju od boljševičkog prevrata do dolaska u Pariz, a posebno su dojmljivi oni dijelovi u kojima se govori o masovnim likvidacijama sovjetske tajne policije (ČEKA-e) u Kijevu, kao i o vlastitom boravku u zatvoru gdje je samo čudom ostao živ (izbjegao je strijeljanje u posljednji tren). Ali za vrijeme boravka u Americi glavninu svoga vremena posvetio je Novom žurnalu i taj, jedan od najdugovječnijih emigrantskih časopisa za literaturu i društvena pitanja, pretvorio u pravi arhiv ruske kulture u egzilu. Časopis je počeo izlaziti u New Yorku na inicijativu nobelovca Bunjina, a uređivao ga je jedan od korifeja ruske emigracije, pisac Mark Aldanov.

»Književne amfore«

Dolaskom Gulja bitno se proširio krug suradnika (J. Etkind, G. Gazdanov, N. Loski, V. Nabokov, B. Pastrnak, A. Remizov, A. Solženjicin, G. Struve i drugi), a u časopisu su se počeli objavljivati i u SSSR-u zabranjeni tekstovi velikana, klasika ruske misli, poput N. Berđajeva, Marine Cvetajeve, P. Florenskog, Zinaide Hipijus, V. Hodaseviča, M. Vološina, J. Zamjatina itd. Posebno su bili značajni prilozi, posvećeni memoaristici i bibliografiji, jer Gulj je pratio sve što se u ruskom egzilu tiskalo, ali jednako je tako pratio i sovjetske autore koji su u vlastitoj domovini morali svoje radove objavljivati u samizdatu.

Tako je Gulj počeo formatirati jedan novi, duhovni i kulturni arhipelag, jedinstven po bogatstvu i duhovnoj prepoznatljivosti, a cijela ta široko razgranata kulturna djelatnost zapravo je počela formirati ideju jedne nove, tzv. Treće Rusije zasebnog entiteta i svojevrsne refleksije na carsko razdoblje, boljševičku revoluciju i sovjetsku komunističku realnost. Gulj je želio objektivizirati, izbalansirati distancirani odnos prema SSSR-u, ali i prema različitim strujama (i generacijama), odnosno valovima ruskog egzila koji su često unutar sebe bili nepomirljivije sukobljeni negoli s komunističkim vlastodršcima u Kremlju.

Nakon što su sovjetske vlasti početkom 70-ih godina prošlog stoljeća iz zemlje prognali nobelovca Solženjicina, Gulj ga je oduševljeno dočekao i postao njegov glavni promotor na Zapadu. Tijekom 1976. objavio je veliku studiju naslovljenu »Solženjicin«, koja se i danas smatra (uz monografiju Georgesa Niveta) nezaobilaznom lektirom o tom velikom piscu. Iako je cijelu energiju usmjerio na »enciklopediranje« ruske egzilne kulture, uspio je završiti i objaviti fascinantnu trotomnu autobiografiju »Nosio sam Rusiju sa sobom«, u kojoj je objedinio cijeli svoj život od djetinjstva i studentskih dana, preko revolucije i građanskog rata do boravka u emigraciji u Njemačkoj, Francuskoj i SAD-u.

Uostalom zato svaka od knjiga i nosi zaseban naslov: »Rusija u Njemačkoj«, »Rusija u Francuskoj« i »Rusija u Americi«; mnogi ovo djelo smatraju nezaobilaznom literaturom za razumijevanje povijesti ruskog egzila i dijaspore. Odnosno ove knjige spadaju među najvažnije priloge za razumijevanje naše novodobne civilizacije, jer su u njoj, smatraju stručnjaci, objavljeni i sakupljeni materijali, ali i informacije od prave povijesne dragocjenosti te ih se nigdje ne može pronaći osim kod Gulja i temelj su za spoznavanje i razumijevanje »prognane i razapete Rusije«.

Na kraju spomenimo još neka Guljeva djela; knjigu kritika i recenzija »Sprege«, u kojoj je prikazao sovjetsku samizdatsku literaturu koja se referirala na rusku emigraciju i zagraničje; dramu »Drug Ivan« (napisanu zajedno s V. Trivasom) u kojoj je obradio psihologiju terora i provokacije. To su zapravo veličanstvene himne egzilu, ili kako je to napisao Solženjicin: »To je fascinantni, neponovljivi intertekst o hudom usudu ruskog egzila i njegove zaboravljene i zapostavljene kulture koja svojim zvjezdanim dometima, ali jednako tako i tragikom povijesti spada među ono najbolje što je na duhovnom planu ljuski rod ikada (s)tvorio«.

Gulj je najzaslužniji što se jedno tragično, ali jednako tako monumentalno razdoblje ruske povijesti nije izgubilo iz našeg pamćenja, a ujedno stalno je upozoravao da se zapravo u arhivama, policijskim dosjeima i bibliotekama širom svijeta krije još more nepoznatog materijala u koje treba zaroniti i te dragocjene »književne amfore« izvući na svjetlo dana. Na žalost nakon Guljeve smrti ruska egzilna kultura nije dobila njegovog dostojnog nasljednika koji bi njegovim stopama nastavio istraživanja ovog jedinstvenog civilizacijskog fenomena, gotovo bez premca u cijeloj povijesti čovječanstva.