Ex libris

Reizdanje ranog romana Daše Drndić: Umiranje u Torontu velike bijele lavice

Davor Mandić

Vedrana Rudan, Daša Drndić i Neven Ušumović / Snimio Sergej DRECHSLER

Vedrana Rudan, Daša Drndić i Neven Ušumović / Snimio Sergej DRECHSLER

O knjizi, knjigama, životu, emigraciji, povijestima koje se ponavljaju i od kojih ništa nismo naučili, uz autoricu govorili su  Vedrana Rudan i Neven Ušumović. A dugi aplauzi svjedočili su da će se knjige Daše Drndić tek čitati onako kako zaslužuju



RIJEKA Umiranje u Torontu je zapanjujući tekst. U isto vrijeme lucidan i opor, duhovit i tužan, ali uvijek nepomirljiv sa statusom quo, u neprekidnom preispitivanju i borbi za pravdu koja podrazumijeva ni manje ni više nego ljudsko dostojanstvo, ono što izbjeglicama najprije uzmu – napisao je u pogovoru knjizi Daše Drndić Vladimir Arsenić.


Reizdanje romana, sada kod Partizanske knjige, koji je prvi put objavljen 1997. godine pod naslovom »Marija Czestochowska još uvijek roni suze ili Umiranje u Torontu« predstavljeno je sinoć u Rijeci u antikvarijatu Ex libris pred velikim brojem prijatelja Daše Drndić i poklonika njene literature. O knjizi i autorici govorili su Vedrana Rudan i Neven Ušumović.


Česta tema djela Daše Drndić su one manje vidljive strahote rata, prikazane kroz priče imigranata u kojima, kroz iskustva fikcijskih likova, ali i u autobiografskim opisima, spisateljica prati put koji je i sama prošla. U Torontu…


Emigrantski kovčeg




S odmakom od gotovo dvadeset godina od prvog izdanja iskustva Toronta su i dalje »svježa« i primjenjiva na svaki imigrantski život. Tu i tamo… I sve što je rečeno o ovoj knjizi Daše Drndić odnosi se i na niz naslova koji su uslijedili, a kojima je ova književnica snažno ukoračila ne samo u našu, već i u svjetsku književnost.


Jer malo se pisaca s ovih prostora može pohvaliti s toliko prijevoda svojih knjiga na strane jezike – Željko Međimorec iz Ex librisa posložio ih je čak 33 u prekrasni »emigrantski« kovčeg pored predstavljačkog stola – a onda i nagrada.


Uz cijenjenu domaću – Kiklopa – Daša Drndić početkom travnja u Londonu stajala je uz dvojicu finalista velike književne nagrade koju dodjeljuje Europska banka za obnovu i razvoj. Nagradu je osvojila romanom »Belladonna«, iznimno uspješnim u Velikoj Britaniji, a nakon također velikog publiciteta koji je na engleskom postigao njezin roman »Trieste« (u originalu »Sonnenschein«).Treba li reći da je na stolu riječke književnice, spreman za autorski pogled i korekturu, već i engleski prijevod najnovijeg romana »EEG«, ali i reizdanje romana »Canzone di guerra«, također i opet kod Partizanske knjige?

A potrebna su ta reizdanja, jer kako je sinoć i sama autorica potvrdila, tih knjiga više nema. I ne samo zato. Treba, naime, ispraviti i neka jezična nasilja koja su u ona doba bila činjena radi purističkih tendencija koje s Dašom Drndić nemaju baš nikakve veze.


Pljesak koji traje


U govoru pred okupljenim mnoštvom u Ex librisu, Drndić ponajviše, uz sekundiranje udivljene Vedrane Rudan i elokventnog i odmjerenog Ušumovića, pričala je o emigrantskom iskustvu koje je rezultiralo »Umiranjem u Torontu«.


Između savjetničkih savjeta o konzumiranju riže i piletine, Drndić je »propisala«, šaljući pisma iz Toronta koja su bila objavljivana u Novom listu. Kako reče Rudan, u vrijeme dok se u Novom listu nešto još moglo i pročitati.



Rudan nije prestala biti prepoznatljivo oštra, već na samom početku prekorivši Ušumovića što nije pozdravio gradonačelnika Obersnela. Gradonačelnika, naravno, nije bilo. Ispričala je Rudan i nekoliko anegdota koje nećemo prepričavati, no rekla je i važnu rečenicu: »Ova knjiga (‘Umiranje u Torontu’, op. D. M.) je pjesma u prozi za sva vremena«, dodavši da ona Dašu Drndić doživljava kao veliku bijelu lavicu – veličanstvenu i izuzetno rijetku.


Autorica je pročitala odlomak iz »Canzone di guerra«, o teškoj pečalbi očajne emigrantice, lijepljenju 6.000 kuverti u neprijateljskom okruženju, i zaslužila dugi aplauz. Za koji se čini da još uvijek traje.