Prije 80 godina, 10. travnja 1939. rođen je veliki talijanski književnik Claudio Magris u Trstu, gradu kojem je posvetio brojne stranice svojih upečatljivih rukopisa i koji ga je inspirirao da iz(g)radi čitavu jednu literarnu poetiku koja je i samosvojna i originalna, gotovo opsesivno opsjednuta fenomenologijom Srednje Europe. Dakle, prostorima negdašnje Austro-Ugarske, ali i s prostorima kojima se rubno prožima, u koje se prelijeva ili ih kulturološki, povijesno, politički, ekonomski, etnički…dotiče. Magris nije samo pisac, on je i znanstvenik, germanist (godinama je predavao na Sveučilištu u Trstu), novinar, publicist, prevoditelj, kritičar, scenarist, svestrano i enciklopedijski obrazovan čovjek koji godinama uporno ispisuje svoje instruktivne, često i provokativne kolumne u jednom od vodećih talijanskih dnevnika Corriere della Sera, koji je za svoj književni opus, ali i uopće stvaralački doprinos svjetskoj kulturi, dobio brojna domaća, talijanska, kao i međunarodna priznanja: Manes-Sperber Preis (1987.), Prix du Meilleur Livre (1990.), najveće talijansko literarno priznanje Strega (1995.), Erazmus (2001.), nagrada Princa od Asturije (2004.), nagrada Franza Kafke (2016.) u čijem žiriju sjede, ili su sjedila najuglednija književna imena današnjice poput Philipa Rotha, Petera Nadasa, Harukija Murakamija, Harolda Pintera, Petera Handkea, Vaclava Havela, Ivana Klime, Amosa Oza…

Također je dobio i nagrade koje se dotiču ne samo književnosti, već i za doprinos razumijevanju među ljudima, mirovnim inicijativama i uopće promociji ljudskih prava, kao što su Mirovna nagrada njemačkih izdavača (Frankfurt) ili ona sajma knjiga u Leipzigu. Magris godinama slovi kao jedan od najozbiljnijih kandidata za Nobelovu nagradu, ali ga u Stockholmu, jednako kao Milana Kunderu ili Györgyja Konrada (ostanimo samo u krugu srednjoeuropskih književnih veličina), uporno zaobilaze; međutim njihovo je djelo »šire od epohe u kojoj žive« i ukoliko je nikada ne dobiju (a vjerojatno i neće), u tom pogledu snaga njihove književnosti ni u čemu neće oslabiti, ili izgubiti na vrijednosti, ali to će biti još samo jedna ljaga (u nizu) na obrazu švedskih akademika koji su često znali donositi krajnje kontroverzne i često ispolitizirane odluke.

Arhipelag Mitteleuropa

Magris je talijanski pisac, ali on je prije i iznad svega, par excellence srednjoeuropski pisac koji otvoreno, kritički, bez dlake na jeziku analizira prošlost, ali i vlastito vrijeme, koje vidi samo kao nastavak neprevladane prošlosti. Utoliko on reprezentira čitav jedan fascinantan, a danas gotovo zaboravljen i izgubljen Arhipelag Mitteleuropa; međutim Magris nije tipičan primjer pisca preko kojeg se oblikuju literarni stereotipi i kanoni ili nacionalne književne paradigme, što uzgred budi rečeno, danas očevidno ima veću prođu među članovima Nobelove fondacije. Nacionalno i svako drugo literarno ograničenje Magris odbija prihvatiti, on se osjeća i piše kao kozmopolit, Srednjoeuropljanin, ili kako bi to rekao praški pisac Urzidil, on je hinternational, kovanica koja dolazi od njemačke riječi hinter (iza), a njome se zapravo odbija svaka identifikacija sa svakim etničkim ili bilo kakvim drugim ograničenjem. Od niza Magrisovih proznih djela spomenuo bih: »Nagađanja o jednoj sablji« (1984.), »Drugo more« (1991.), »Naslijepo« (2005.) i »Obustaviti postupak« (2015.), a među najvažnije studije i esejističke knjige spadaju »Habsburški mit u modernoj austrijskoj književnosti« (1964.; drugo i dopunjeno izdanje 1988.), »Daleko, odakle: Joseph Roth i židovsko-istočna tradicija« (1971.), »Trst, identitet granice« (1982.), »Klarisin prsten« (1984.), »Mikrokozmos« (1997.), »Utopija i otrežnjenje« (1999.), »Nedovršena povijest« (2006.)…, a posebice se bavio književnom ostavštinom Roberta Musila, Hermana Hessea, Itala Sveva i Jorgea Luisa Borgesa, te cijelom plejadom njemačkih i austrijskih autora.

Naravno, njegovo, barem tako kaže kritika, najznačajnije, najprevođenije i najpoznatije djelo, koje ga je ovjenčalo svjetskom slavom je »Dunav« (1986.), svojevrsni »sentimentalni putopis« koji svojim valovima zapljuskuje različita povijesna razdoblja, različite gradove i ljude, u svojim dubinama krije zaboravljenu tradiciju i kulturu Srednje Europe; to je rijeka koja se dotiče rubova i periferija, a zapravo (raz)otkriva velike i neponovljive kulture jednog začudnog svijeta i prostora koji nema svoje određene granice, prožet je različitim identitetima, etnicitetima, konfesijama; pravi Babilon kulturoloških različitosti, a opet tako univerzalan, moćan i neponovljiv. Magrisova Srednja Europa magijski je, čarobni univerzum (ali paradoksalno i geto) u kojem se rađaju, narastaju, šire, a potom i gube najneobičnije utopije i snovi, ali u kojem i žive razna čudovišta, Meduze u liku monstruoznih ratnih zločin(ac)a koji su okrvavili ruke u holokaustu i drugim vrstama genocida, kakve svijet do tada nije mogao ni zamisliti. Ili kako kaže sam Magris: »Dunav je rijeka koja može kao malo koja druga postati simbolom složenog i mnogostrukog identiteta života i povijesti; to je rijeka koja se ne identificira samo s jednom zemljom, jednim jezikom i kulturom, već prelazi preko mnogih granica, upija razne glasove, jezike i tradicije u mnoštvu koje ne poništava jedinstvo, već ga obogaćuje…«

Roman »Dunav«

Slično je putovanje poduzeo iz Rotterdama do Carigrada i Sredozemnog mora (tada) mladi Englez, Patrick Leigh Fermor; njegovo putovanje Rajnom i Dunavom koje svršava na slovačko-mađarskoj granici je također impresivno oslikavanje povijesti i kultura Srednje Europe i upravo je njegovo djelo puno autentičnih dnevničkih zapisa, povijesnih prožimanja i različitih tipoloških crtica u svojevrsnom dijalogu s Magrisovim rukopisom i tek tada možemo u punini shvatiti i svjedočiti veličinu srednjoeuropskog prostora i duha, koji se tijekom vremena, raspadom Austro-Ugarske, holokaustom, nacifašističkim, a potom i pobjedničkim komunističkim totalitarizmom nepovratno izgubio, tako da smo osuđeni samo na kapljice iz tog srednjoeuropskog Svetog Grala koje su se, ne znamo kako i kada, »prosipale« ovim predjelima. Za »Dunav«, Magris je uporabio pojam »skriveni roman«; pisan je na granici eseja, dnevnika, putopisa, ali to je i knjiga koja plijeni svojim osobitim humorom, o kojem se tako malo govori, a koji karakterizira njegov svekoliki literarni opus. »Dunav« simbolizira sudar različitih ograničenosti, limita, ali i izvora; često u razgovorima (uostalom o tomu piše i u svom istoimenom romanu), ironično napominje kako se Dunav zapravo »rodio« iz vodovodne cijevi kojoj je u nekom zakutku Srednje Europe netko zaboravio zavrnuti slavinu.

Odmah potom se pita: što će se dogoditi ako netko taj zaboravljeni vodovod i otvorenu slavinu zatvori; hoće li Beč, Bratislava ili Budimpešta ostati na suhom? I odgovara: to se, a da toga nismo svjesni, već nekoliko puta dogodilo, samo taj tko je zavrnuo slavinu (povijesti) nije to učinio do kraja i u tomu je veličina i tragedija ovih prostora. Magrisov je »Dunav« i slika suvremene srednjoeuropske kulture i povijesti čijim se posredovanjem, talijanski pisac prebacuje na drugu veliku temu, njemstva kao dominantne, ali ujedno i hibridne kulture Mitteleurope. U tom smislu Magris je zapisao: »U Torinu gdje sam studirao germanistiku nastala je moja prva knjiga »Habsburški mit«, koju sam napisao vrlo rano a da nisam dobro znao što želim zapravo napisati. Habsburški mit me je opčinjavao, jer su taj austrijski svijet, s jedne strane slavili, za njim žalili kao za svijetom reda, harmonije, jedinstva i totaliteta života, a on je s druge strane stvorio književnost koja je ukazivala na prazninu, na nered i krizu civilizacije. Iskušavajući besmisao i nepovezanost svijeta, jedine smislene odgovore sam pronašao kod pisaca njemačkog jezika; iskustvo životnog putovanja (p)ostalo je pravolinijsko, gubim se dok putujem, gubim dijelove vlastite osobnosti i nikada se ne mogu vratiti kući, a kada se i vratim to više nije ista ta kuća«. Stoga ne čudi što se govoreći o »Dunavu« ili »Mikrokozmosu« pozivao na svog omiljenog pica i književnog uzora Jorgea Luisa Borgesa i njegovu parabolu o slikaru:

»Borges govori o slikaru koji opisuje planine, rijeke i drveće i na kraju shvati da je naslikao vlastiti portret, ne stoga što je vlastitom, subjektivnom nadmenošću izmijenio realnost, već zato što se njegovo biće upravo sastoji od svijeta u kojem on promatra realnost«.

Literatura nalik moru

Magrisova literatura nalik je moru, beskrajna je, neuhvatljiva, uzbudljiva i strasna, a svojom fascinantnom ljepotom umirujuća i opuštajuća; očaravajuća je kad govori o dobru i ljepoti, a zastrašujuća kada govori o zlu, zločinima i ratovima koji su harali Srednjom Europom, više nego igdje drugdje. Kao veliki zaljubljenik u zbilju, koju je postmodernističkim postupcima oneobičavao i očaravao, upravo kroz to »dopunjavanje stvarnosti« svojoj je literaturi davao snagu i ljepotu; dao se zavesti začudnim fenomenima Srednje Europe i zato je postao njen veliki istraživač, arheolog brojnih slojeva koji su tijekom stoljeća (po)tonuli, ali čije tragove još uvijek nalazimo žive i djelatne. Literaturnim je umijećem pokušao otkriti i obnoviti te izgubljene predjele i oteti ih povijesnom zaboravu. Sam Magris tvrdi: »Ja vjerujem u memoriju, sjećanje…ona je kreativna, ona nije kult smrti, već i života, ali i budućnost. Memorija je ključ naše kulture i recimo: uvijek kada govorim o osobama kojih više nema, govorim kao o osobama koje su još uvijek tu. Primjerice, neću reći Shakespeare je bio pjesnik, već da on jest pjesnik«. Kada su Borgesa jednom (u)pitali: gdje leži tajna njegove opčinjenosti magijskim i alkemijskim, je li on tu ljubav baštinio nakon što je posjetio Prag kao centar alkemije, stari argentinski maestro je ironično-duhovito odgovorio: »Da, jednom sam se i sam rodio u Pragu«, naglašavajući kako ništa nije prošlo, kako ništa nije samo naše, a istodobno sve »ljepote i čuda svijeta« baštinimo kao svoje.

Mašta i zbilja se isprepliću i u tom su kontekstu nezaobilazne sastavnice Srednje Europe koja je »domovina« identiteta, granica, egzila i vremena. O tomu je možda najupečatljivije Magris pisao oslanjajući se na rodni grad – Trst. Nekada najvažnija luka Austro-Ugarske Monarhije, grad na granici svjetova, Zapada i Istoka, Mediterana i Srednje Europe, raskrižja kultura, jezika i religija u kojem uz domicilne Talijane su tu živjeli i Nijemci, Austrijanci, Slovenci, Hrvati, Srbi, Židovi i u tom smislu oko 1900. godine, Trst je bio i literarni centar Europe. Ovdje su pisali James Joyce, Rainer Maria Rilke; tu su rođeni Umberto Saba (1883.-1957.), Italo Svevo (1861.-1928.), pravim imenom Aron Ettore Schmitz. U ovom je gradu živio i umro Fulvio Tomiza (1935.-1999.); u ovom je gradu austrijski nadvojvoda i meksički car Maximilian imao svoj bajkovit dvorac Miramare, tako da nije čud(n)o da se u takvom gradu rodio i živio i sam Claudio Magris. Kada govori o Trstu, o granicama i(li) identitetima, on kaže: »Egzili, egzodusi (recimo nakon Drugog svjetskog rata Jugoslaviju je moralo napustiti 300. 000 Talijana), izgubljene i ponovo uspostavljene granice činile su i čine dio iskustva jednog Tršćanina. Tu je nakon Drugog svjetskog rata bila uspostavljena Željezna zavjesa koja je dijelila građanski, demokratski Zapad od komunističkog Istoka; iza te granice nalazio se nepoznati svijet, ogroman i zastrašujući svijet Istoka pod Staljinovom dominacijom i čizmom, svijet u koji se nije moglo ići, jer je tih godina (1948.) granica bila nepremostiva«.

Kavana San Marco

U Trstu, piše Magris u svom »Mikrokozmosu«, nalazi se kavana San Marco u kojoj on često sjedi i piše, ali i prima goste i prijatelje, jer tu ima »izravan dodir s poviješću«. A pisati za Magrisa znači odmotavati klupko vremena, rasplitati tanke niti povijesnih tkanica i pisanje je, po njemu, nalik arheologiji, uranja se u slojeve jednog grada, nekog prostora i vremena, razgrću se i pretražuju debeli slojevi mikrokozmosa od kojih je sastavljen makrokozmos kao takav i o kojem nešto znamo upravo zahvaljujući našim malim svjetovima u kojima živimo i radimo. Danas, stopama Magrisa i starog Trsta hodi talijanski prozaik Daniele del Giudice (rođen 1949.), koji piše o čovjeku koji se cijelog života bavio literaturom, ali nikada nije izdao niti jednu knjigu, zato što je pisanje jače od života, a izdati knjigu znači definirati nedefinirano, završiti nesvršeno, napisati znači prepustiti zaboravu, a zaborav je upravo najveći protivnik i neprijatelj života. Daniele del Giudice ne krije svoju inspiraciju i fascinaciju Magrisom i želi ih »dotjerati do kraja«.

Magris tvrdi da je u »Mikrokozmosu« želio otkriti male svjetove, ponekad minijaturne, »jer u njima bljesne veliko i značajno, neponovljivi smisao svakog postojanja…Mikrokozmosi su priča o čovjeku i njegovom putovanju kroz život, kroz mjesta, realna i simbolična…nalik tragovima u pijesku koje pokušavamo shvatiti slušajući priče koje su se zbile na tim mjestima«.

U jednom od svojih posljednjih djela, romanu »Obustaviti postupak«, Magris kaže kako je sve u povijesti zapisano, kopirano ili odigrano, samo to treba znati i prepoznati; stoga je ne bez razloga pisao i o manje lijepim stvarima, primjerice o jedinom talijanskom logoru smrti u vrijeme Mussolinija (Risiery di San Saba, koji se nalazio nedaleko od njegova rodnog grada). Iz istog razloga je pisao i o Odilu Globočniku, Ivanu Demjanjuku, istraživao je (ratne) zločine, kojih je na prvi pogled bilo i suviše, a da bi ostali nekažnjeni, ali su se dokazi vremenom na sudu počeli gubiti, zatirao im se trag i sucima je uvijek nešto nedostajalo da bi donijeli konačnu presudu. Iz tih primjera, tvrdi Magris, naučio je životno važnu lekciju: veliki broj ljudi želi si osigurati, ne pitajući za cijenu, ugodan život, prilagođava se svakom režimu, prihvaća svaku, pa i zločinačku ideologiju, prihvaća sve samo da im bude dobro. Odgovornost za zločine ne (s)nose samo izvršitelji i njihovi nalogodavci, već isto tako, ako ne i više, oni brojni bezimeni koji su željeli samo da im bude dobro i koje se »ne može goniti, a koji nikada nisu i neće imali problem stisnuti okrvavljenu ruku mučitelja«.

Svakom identitetu (individualnom i kolektivnom) prijeti uništenje, obezličenje; svijet neprestano sijedi na vulkanskom grotlu, a zadaća je književnosti sve to opisati, istražiti i problematizirati. Međutim, ako nam nešto može poslužiti kao utjeha, Magris se ironično poziva na staru hasidsku izreku koja kaže kako čovjek koji dolazi iz praha, u prah će se i pretvoriti, ali ipak u međuvremenu može, s vremena na vrijeme, popiti poneku čašu dobrog vina.

Habsburški mit

Pišući »Habsburški mit«, Magris se susreo s očaravajućom židovskom civilizacijom i judaizmom i to ga je potaknulo da napiše, barem se meni tako čini, svoje najbolje djelo »Daleko, odakle« u kojem je na impresivan način obradio povijest kulture u dijaspori, fenomen(ologiju) egzila, iskorijenjenosti, neopisivo bogatstvo duhovnog života i unutrašnjeg svijeta Židova, kao stil i način njihova života, a sve to kroz tragediju, zatiranja i zamiranja cijele jedne epohe koju su sinovi Izraela svojim stvaralačkim genijem obilježili. Naravno, naglasak u promišljanju židovskog pitanja i s njim vezanog antisemitizma nije samo na Josephu Rothu, već se tu susrećemo i sa Kafkom, Singerom, Musilom, Zweigom, Urzidilom, Alejchemom… Zapravo, glavni junak cijele te opsežne i instruktivne studije je Isaac Bashevis Singer koji stalno lebdi u sjeni, ali je sveprisutan. Židovska je civilizacija pretrpjela brojne kataklizme i katastrofe, pogrome i progone, egzoduse, ali na jedan nevjerojatan način, putem knjige, kulture i duhovnosti »vječni Žid« je opstao, jer »dominira, ne u prostoru, već u vremenu, u tradiciji« i stoga »on nije nikada daleko ni od čega«. Naime, sam Magris pojašnjava kako je njegova knjiga nastala iz jedne priče, više anegdote o dva Židova koji su se slučajno sreli na nekoj zabačenoj željezničkoj postaji u zabitom štetlu Istočne Europe. Prvi sa sobom nosi mnoštvo kofera, a drugi koji nema ništa ga upita: »Kamo ideš?« Čovjek s koferima odgovara da ide u Argentinu, a drugi će opet: »Zar to nije jako daleko?« i dobije odgovor: »Daleko, odakle?« Apsurd i tragika (u kojoj uvijek ima elemenata komičnog i grotesknog) s kojima židovski narod stalno živi tjera ih na takvu vrstu talmudističkih dvosmislenosti; Židov koji živi u egzilu uvijek je daleko od svega, jer nema domovine, a samo pitanje: daleko, odakle? zapravo je očajnička spoznaja i zaključak da je Židov uvijek daleko od svega, a zapravo daleko ni od čega.

Na Magrisa su utjecali brojni autori i on to i ne krije: od Sveva i Tomice, preko plejade austrijskih i njemačkih pisaca do Borgesa i Ernesta Sabata. A tu je i Danilo Kiš. Znatan utjecaj na njega i kao osobu i kao pisca imala je njegova, nažalost preminula (1996.) supruga Marisa Madieri (rođena u Rijeci, 1938.), također poznata talijanska spisateljica s kojom je dobio dva sina o kojima često i s ponosom govori. Međutim, Magris je priznao: »Bez Kafke si ne mogu zamisliti život, ne samo zbog ubitačne veličine njegove literature, već i zbog toga kakav je bio, kako je živio i kako je neprimjetno prelazio sve (ne)dozvoljene granice i na koncu jer je prije mene gledao na stvari i život kako i ja gledam. Priznajem, otvorio mi je oči, a je li to dobro ili nije, ni sam nisam siguran«.

Osobno dva su mi Magrisova djela posebno prirasla srcu: »Nagađanja o jednoj sablji« i »Naslijepo«; na svoj način su dokaz njegova literarna genija. »Nagađanja o jednoj sablji« govore o kozačkom atamanu Krasnovu, sovjetskim zarobljenicima iz nacističkih logora koji su prešli na njemačku stranu, bjelogardejcima, Čerkezima zapravo je to priča o kozačkoj utopiji da uz pomoć Nijemaca (1944./45.) koji su praktički pred porazom u Drugom svjetskom ratu, ostvare svoju fantomsku kozačku državu u Julijskoj krajini i Furlaniji, daleko od svog stvarnog doma, što se dakako tragično izjalovilo. Magris se pita: zar može postojati nešto artificijelnije od kozačke države u Italiji? Kao i svaka utopija i ova je svršila tragično; izgubivši rat, zajedno s nacistima predali su se Englezima, a ovi ih deportirali Staljinu koji ih je sve dao pobiti kao izdajnike domovine. Posebno je tragičan onaj dio priče koji govori o brojnim Kozacima koji su shvativši da su izdani i da će svršiti u staljinističkim logorima smrti, zajedno sa svojim konjima (a Kozacima je konj simbol vlastitosti) izvršili su samoubojstvo skočivši u mutnu Dravu. Kada je čuo ovu uistinu borhesovsku priču, Magris ju je prilikom susreta u Veneciji ponudio »argentinskom Homeru« da o njoj nešto napiše; međutim, Borges je to odbio inzistirajući da to učini sam Magris, koji je zaključio: »Svjetska književnost je izgubila Borgesovo remek-djelo, ali sam se zato ja odvažio napisati svoj prvi fiction«. I to, prvoklasan, izvan i iznad svih kategorija.

Goli otok

A »Naslijepo« je tragična, ali i otrežnjavajuća utopija o desetinama talijanskih radnika (komunista) iz gradića Monfalcone u blizini Trsta, koji su se kao idealisti borili u španjolskom građanskom ratu, koji su preživjeli fašističke, a kasnije i nacističke logore smrti, da bi svršetkom Drugog svjetskog rata otišli u Titovu Jugoslaviju da (iz)grade socijalizam. Ali, 1948. nakon sukoba Tita i Staljina, bili su uhićeni i internirani na Goli otok, jer se nisu željeli odreći Staljina koji je u njihovim očima bio i ostao simbol svjetske revolucije i pravde. A kada su se, oni koji su preživjeli Goli otok, vratili u Italiju, tamošnje su ih vlasti maltretirale kao komuniste, a »njihova« komunistička partija im je okrenula leđa i na svaki način otežavala život, jer su bili »neprijatni svjedoci staljinističke prošlosti KPI i servilnosti njenih funkcionara«.

Ovo je priča, kako kaže Magris, o ljudima koji su ga potpuno obuzeli i progonili; našli su se na pogrešnom mjestu, u pogrešno vrijeme, borili su se za pogrešan cilj, ali su s takvom moralnom snagom vjerovali u vlastite opsjene i bili spremni na svaku žrtvu da to izaziva respekt. »Iako nikada nisam s njima dijelio vjeru u njihovu zastavu, pred njihovom se žrtvom duboko klanjam«, napisao je Magris.

I moglo bi se o Magrisu u njegovim srednjoeuropskim temama, o njegovoj literaturi u kojoj se najintenzivnije osjeća opojni miris, ali i smrdljivi zadah povijesti, u nedogled raspredati; međutim da bi ga se najbolje razumjelo o čemu on to piše, trebalo bi ga čitati paralelno s Curziom Malaparteom i njegovim djelima »Koža« i »Kaput«. Dok su na Malaparteovo djelo utjecali veliki i prijelomni povijesni događaji, Magris je (p)ostao zatočenikom (u najboljem smislu te riječi) povijesnog materijala. Magrisovo je djelo veličanstvena polifonija, otvorena, ali davno zaboravljena i prašnjava enciklopedija Srednje Europe – iako okrenuta prošlosti, govori nam o budućnosti bez koje teško da ćemo ikada shvatiti vrijeme u kojem živimo.