Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 7° 1
Sutra: 7° 7° 1
22. veljače 2020.
Reminiscentska večer

Ispunjeni Ex Libris prisjetio se neprežaljenog Predraga Lucića: Kad iskra nedostaje za vatromet

Foto Damir Škomrlj
Foto Damir Škomrlj
Autor:
Objavljeno: 14. veljača 2020. u 8:30 2020-02-14T08:30:10+01:00

Večer je bila koncipirana kao film sastavljen od dvaju filmova. Jedan je predstavio Lucića kao nezaobilaznu pojavu u društvenom kontekstu, a drugi je bio Tomaševo trubadursko čitanje poezije

RIJEKA - Ima tih kulturnih događanja u kojima su sve sastavnice sjajne, da ne kažemo savršene, ali kao i u nekom jelu od savršenih namirnica, ne dogodi se onaj praskavi spoj, ona dodana vrijednost koja nije puki zbroj sastavnica, nego neko sasvim novo, osupnjujuće iskustvo.

Naravno, kada su sastavnice tako sjajne, možda su i očekivanja (pre)velika, ali večer posvete strašno prerano preminulom Predragu Luciću u Ex librisu, u režiji Krune Lokotara i Marka Tomaša, baš zato što se radi o sjajnim sastojcima, valja dekonstruirati. Jer i Lucić i »sastojci« to zaslužuju, itekako sposobni proizvesti tu magiju dodane vrijednosti.

Prepristojna publika

Večer je inače bila koncipirana kao Kubrickov »Full Metal Jacket«, film sastavljen od dvaju filmova. Jedan, pripremni, ali sa svojom dramaturgijom i svojom autonomijom, predstavio je Lucića, inače rođenog na dan ove posvete, kao nezaobilaznu pojavu u društvenom kontekstu, ali i kao velikog čovjeka i prijatelja.

Drugi film bio je pak Tomaševo trubadursko čitanje poezije. Kad se tome pridoda puni Ex libris, odlična dinamika Lokotar – Tomaš, postavlja se pitanje zašto je večer bila samo odlična, a ne i jedno od onih iskustava koja ostaju urezana zasvagda, onakva kakva su to, recimo, znali pružiti Predrag Lucić i Boris Dežulović u svojim Melodijama...

I opet, ponavljamo, možda je riječ o prevelikim očekivanjima, jer večeri se u suštini nema što prigovoriti, no čini nam se da je problem bio u auditoriju. Prepristojna riječka publika, koja rado dođe, pažljivo sluša i plješće, dakle pasivno sudjeluje u kulturnom događaju, nije uspjela stvoriti atmosferu koju bi ovakav tip događaja mogao prouzročiti.

I Tomaš i Lokotar elokventni su, duhoviti i imaju odličnu međusobnu dinamiku grintavog starog bračnog para. Tomaš, pritom, još i sjajno čita svoju poeziju, koja je prijemčiva i neljubiteljima poezije, jer je komunikativna, prepuna snažnih slika koje izvrsno balansiraju na pathosu i jezičnih inventivnosti koje ne zapadaju u hermetizam. Svemu tome nedostajala je samo aktivnija publika koja bi cijelu situaciju pogurnula i preko pristojnog i zakočenog međusobnog uvažavanja.

Sad kada smo se riješili frustracije, možemo se posvetiti samom događaju, koji je započeo prisjećanjem na Lucića. Lokotar je podsjetio na Lucićev genij čovjeka koji je u bilo kojoj vrsti teksta ostvarivao nevjerojatne dosege. Nešto je statistike samo zagreblo po površini toga genija, ali zanimljiv je podatak da su Melodije... izvedene 170 puta u 53 grada i naselja u 12 država.

Budući da su nastupi trajali u prosjeku dva i pol sata, računicom se došlo da je originalnog materijala bilo ukupno tri dana. Nevjerojatno za jedan takav parodijsko-travestijski žanr, s rimarijem, kako je Lokotar rekao, najboljim u našim jezicima. Od statistike valja nam spomenuti još i činjenicu da je Lucić samo u Novom listu objavio 2.100 kolulmni. Pritom je uredio 80 knjiga, »više nego su neki urednici u Hrvatskoj i pročitali«, kako je rekao Lokotar.

Sve je kod Lucića bilo veliko, pa tako i intervju koji je dao Marku Tomašu: četrdeset dvije kartice teksta. Tomaš je posvjedočio da ne zna da je iza ikojeg čovjeka ostala tolika rupa.

- Puno je nas kojima je u trenucima kad smo nesigurni bio taj koji nam je ukazivao na smjer, ohrabrivao nas ili nas spašavao od paničnih napadaja i srljanja. I to je važno istaknuti mimo ovih biografskih podataka. On je bio prvi čovjek kojem sam slao svoje radove.

4358267

Nevjerojatno je da vam netko tako može dati samopouzdanja, korigirati vaš karakter i usmjeriti vas na pravi put – rekao je Tomaš, na što je Lokotar pridodao da je bio nevjerojatan prijatelj koji bi, ali baš uvijek našao vremena za prijatelja.

Uz pročitanih nekoliko Lucićević pjesama podsjetili smo se njegova talenta za jezične igre, autora kojemu je jezik bio poligon za emanaciju topline, ali i razorne satiričke kritike kada to tema traži. Od pogleda na splitsku prostitutku Mare Žebon, preko ljubavnika iz Verone do jugend-pape Ratzingera.

Tomaševa poezija

Kad je red došao na Tomaševu poeziju, Lokotar je u najavi istaknuo da je Tomaš fenomen, pjesnik čija poezija možda i bolje zvuči kada ju on čita, nego kad ju se čita u osami. Tomaš je zahvalio na dopuštenju da puši, »jer inače bi ovo trajalo 10 minuta i ja bih morao vani«, te je uz čašu vina otpočeo čitati iz svojih recentnih zbirki »Regata papirnatih brodova« i »Trideset deveti maj«, garnirajući čitanje duhovitim upadicama koje su fino sjedale na »posteljicu« od poezije.

Krenuo je s prvom, koja je u hrvatskom izdanju, kod Jesenskog i Turka, kako je posvjedočio, »prevedena«; naslov na srpskom je »Regata papirnih brodova«, za što je »krivac« urednik Lokotar, koji je pak pjesmu po kojoj je zbirka dobila ime ostavio u originalu, neprevedenu.

A riječ je inače o finoj ljubavnoj pjesmi u kojoj subjekt nizom autotematiziranih promjena, u drugom licu, obraćajući se Njoj, želi ukazati na snagu njegove afekcije, dok u isto vrijeme tinja i svjesnost o prolaznosti, jer »bliži mi se četrdeseta/i bojim se da više ništa ne mogu naučiti,/odustao sam od samoubojstva/i želim biti bolji muškarac/dok god traje naša/regata papirnih brodova.«

»Ne volim Visockog« pak je na drugom polu Tomaševih preokupacija, onom društvenom. Dakako i ovdje imamo subjekta koji se autotematizira, no sada je to u kontekstu izražavanja gađenja spram kondicija svijeta koji ga okružuje. On »ne voli(m) Visockog/jer smrdi na revoluciju«, ne voli njegove razvode, ni njegovu ili svoju ovisnost o amfetaminima i heroinu, a ne voli ni »žrtve koje je bilo tko podnio/jer čak i žrtve smrde na dželatove ideje.«

Iz knjige »Trideset deveti maj«, dan kada će sve postati dobro, prošle godine objavljene u Hrvatskoj, također u izdanju Jesenskog i Turka, Tomaš je čitao na odobravanje publike, koja bi tamo još uvijek sjedila da je Tomaš odlučio još čitati, no nakon dva sata programa valjalo je priču ipak zaključiti.

No do zaključka bilo je još sjajno pročitane poezije. Što će, recimo, biti Tomaš kad poraste? Pa kaže da će prestati piti rakiju i pivo, ostavit će drogu i grickati đumbir, neće ostajati u kavani do jutra, neće ostavljati one koje voli, pustit će rijeku niz sebe, sviti gnijezdo »u kupinama/i mirno slušati ptice/na plaži mog djetinjstva.«

Gitara Tomaža Pengova

»Gitara Tomaža Pengova« i opet je publici ponudila introspektivnog Tomaša, koji promišlja život od svog iskona do uvira, jer nema se kud pobjeći od misli o smrti, potaknut jednom ljubljanskom noći u kojoj je gitara Tomaža Pengova, sa žicama koje su dalekovodi na kojima sjede ptice, sama svirala pod njegovim prstima. Tu će pjesmu mnogi pamtiti i po sjajnom trostihu-dosjetki »Jedna od žalosnih stvari sa svijetom/jeste to što se rađamo po bolnicama./Rođenje je, prema tomu, bolest.«

Tomaš je čitao još i iz »Crnog molitvenika«, no tek nakon što je s Lokotarom odigrao mali duhoviti igrokaz o točenju vina i Lokotarovom jalovom hodanju po Ex librisu i dekoncentrirajućem škripanju.

Dakako, morao je završiti čitanje svojom usudbenom pjesmom, koja se u originalu pristojno zove »Parafraza«, no na internetu je poznata i pod naslovom »Jebi se, Nina«. Čitatelju koji za pjesmu još ne zna, preporučujemo Google, kao i knjige Marka Tomaša, od kojih su se »Trideset deveti maj« i »Regata...« mogle kupiti u Ex librisu, »po posebno povoljnim cijenama«, kako bi to rekao Kruno Po Posebno Povoljnoj Cijeni Lokotar.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.