Nepojmljivo iskustvo Auschwitza

Knjige Prima Levija potresna su i moćna svjedočanstva o ukinuću ljudskosti

Boris Pavelić

Primo Levi / arhiva NL

Primo Levi / arhiva NL

Čitateljska imaginacija i nehotice bježi prema uvjerenju da čita fikciju – okrutnu i nemilosrdnu, ali ipak fikciju – no intelektualna i građanska odgovornost vraćaju ga k svijesti da se ipak probija kroz fakciju, čistu dokumentaristiku – i tu ga počinje obuzimati jeza. Zar je uistinu moguće da se sve to doista dogodilo? Jest, moguće je – dogodilo se. Hvata vas strah: može li se dogoditi i svakome od nas? Može, dakako



Čitati Prima Levija znači doživjeti fizički i psihički šok. »Zar je to čovjek« prva je knjiga tog talijanskog kemičara, objavljena 1947., u kojoj je opisao jedanaestomjesečno zatočeništvo u Auschwitzu, kamo je deportiran krajem siječnja 1944., nakon što su ga uhitili fašisti te kao talijanskog Židova i pripadnika pokreta otpora izručili nacistima.


Na prvi pogled neveliko i nepretenciozno – ni dvjesto stranica dokumentarističke proze u stilski dotjeranom prijevodu Tvrtka Klarića – to osobno svjedočanstvo neizdržive patnje, neizrecivog nasilja i posvemašnje smrti iz rečenice u rečenicu pritišće čitatelja poput teške more.


Čitateljska imaginacija i nehotice bježi prema uvjerenju da čita fikciju – okrutnu i nemilosrdnu, ali ipak fikciju – no intelektualna i građanska odgovornost vraćaju ga k svijesti da se ipak probija kroz fakciju, čistu dokumentaristiku – i tu ga počinje obuzimati jeza. Zar je uistinu moguće da se sve to doista dogodilo? Jest, moguće je – dogodilo se. Hvata vas strah: može li se dogoditi i svakome od nas? Može, dakako.




Dok se probijate kroz svjedočanstva o višednevnom, beskrajno sporom putovanju u zatvorenome teretnom vagonu, stojećki, zbijeni među supatnicima, od Italije preko Austrije i bespuća istočne Europe do poljskoga Auschwitza, bez vode, bez hrane, bez svijesti kamo idete, sa strahom od smrti koji vam pulsira u venama, da biste napokon stigli na stratište, gdje je polovina odmah otjerana u smrt, a druga polovina osuđena na jezivu, višemjesečnu neprestanu hladnoću samo u košuljama, često mokrim; dok čitate svjedočanstva o spavanju udvoje na dasci širokoj sedamdeset centimetara, konstantnoj gladi, iscrpljujućem radu u blatu do koljena, neprestanim premlaćivanjima, masovnome umiranju, selekcijama za plinske komore, potpunome beznađu – dok se dakle kroz sve to probijate, osjećajući muku i zebnju, odjednom vas uhvati neizmjerna zahvalnost zbog ovoga običnog, svakodnevnog, zapravo beskrajno udobnog života.


Kasno u noć


No tada, opet, saleti vas pitanje: ali zar je moguće da i ovaj naš, ni po čemu pretjeran, ni po čemu nezasitan, ni po čemu nezasluženi život, u trenutku može biti prebrisan, baš kao što je i život 24-godišnjega talijanskog mladića, njegov život u »nedovoljno zbiljskom svijetu, napučenom uljudnim kartezijanskim utvarama«, bio naprasno prekinut toga 13. prosinca 1943., kada ga je uhapsila fašistička milicija? Jest, moguće je.


»Dogodilo se, može se dakle opet dogoditi: to je jezgra onoga što imamo reći«, kazat će Levi u zaključku svoje posljednje knjige »Utopljenici i spašeni«.


Mjesec i pol nakon hapšenja, Primo Levi bio je u Auschwitzu. Teretnjak je stigao »kasno u noć, usred mračne i šutljive ravnice«, a »s obje strane tračnica vidjeli su se nizovi crvenih svjetala, dokle god je sezao pogled«. Dotad za to mjesto nije bio čuo, niti je znao što ga ondje čeka – to mu je zasigurno pomoglo. Jer »za manje od deset minuta nas zdrave muškarce okupiše u jednu skupinu.


Što se dogodilo s drugima, ženama, djecom, starcima, nismo mogli ustanoviti ni tada ni poslije: noć ih je progutala, čisto i jednostavno. Danas međutim znamo da se, u onom brzom i nasumičnom odabiru, prosudilo o svakom od nas, hoće li ili neće moći korisno raditi za Reich; znamo, da u logore Buna-Morowitz i Birkenau iz našeg konvoja nije otišlo više od devedeset šest muškaraca i dvadeset devet žena, i da svi ostali, brojem više od pet stotina njih, dva dana kasnije više nisu bili živi«. A i to je, još uvijek, samo početak.


Rane na rukama


Do kraja svoga svjedočanstva, Primo Levi divljenja vrijednom ljudskom i pripovjedačkom samodisciplinom, gotovo hladno, pripovijeda istinu o mjestu u kojemu su gotovo uspjeli istrijebiti jednu naciju. On sam preživio je posve slučajno: potkraj 1944., na početku druge njegove zime u logoru – zime u kojoj će »od nas desetorice sedmorica umrijeti«, i koja će »svima otvoriti rane na rukama, a da se dobije zavoj, trebat će čekati satima svake večeri stojeći u snijegu i na vjetru« – prebacili su ga na rad u kemijski laboratorij, gdje je bilo toplo.


Usto upoznao je i Talijana, Lorenza, slobodnog građanina koji je u Auschwitzu radio za talijansku tvrtku u najmu IG Farbena, i on mu je dao jednu pohabanu košulju i mjesecima ga kriomice hranio. »Lorenzu dugujem život«, kaže Levi.


A što je Auschwitz uistinu bio pokazuje Lorenzova poslijeratna sudbina: premda nije bio zatočenik, nego slobodan čovjek i tek radnik u logoru, traumi kojoj je svjedočio nije se uspio othrvati; Levi ga je poslije rata prigrlio i našao mu posao u Lorenzovoj, zidarskoj struci, ali to nije pomoglo; Levijev se spasitelj beznadno propio i, potpuno skršen, umro početkom pedesetih. Mračnu sjenu logor baca daleko naprijed, u budućnost. Prema nama.


Ali Levi je to dugo uspio izdržati. I ne samo to; o nepojmljivome iskustvu Auschwitza uspio je ispisati stranice koje su postale temeljnim djelima goleme biblioteke o logorima dvadesetog stoljeća. »Zar je to čovjek« jedno je od prvih i najpoznatijih takvih svjedočanstava, objavljeno samo dvije godine nakon rata; »Utopljenici i spašeni« knjiga je eseja o logorskome iskustvu, napisana četrdeset godina kasnije. U toj knjizi Levi više ne svjedoči, nego analizira i pokušava objasniti.


»Zar je to čovjek« pripovijeda što se dogodilo; »Utopljenici i spašeni« pokušavaju objasniti zašto, i kako je sve to moguće pamtiti. Za svakoga tko želi išta znati o strahotama dvadesetog stoljeća, o njihovim uzrocima, posljedicama, te načinu na koji ih se možemo i moramo sjećati, Levijeva su djela odavna već nazaobilazna. Mučna su to djela, čitatelju jedva podnošljiva – ali dužnost nam je izdržati, jer nemamo druge doli živjeti s tim što je ljudska vrsta, što smo mi sami, kadri učiniti.


Stalna nelagoda


I zato je iznimno važno da je te knjige objavila zagrebačka Fraktura, u prijevodu pouzdana i literarno potkovana talijanista Tvrtka Klarića. Njegov prijevod knjige »Zar je to čovjek« već je jednom objavljen, prije točno četvrt stoljeća, u svojedobno znamenitoj biblioteci Hit urednika Zlatka Crnkovića.


No to je izdanje odavna rasprodano, a kada je Klarić preveo i »Utopljenike i spašene«, sjajni Frakturin urednik Seid Serdarević, koji velik dio Frakturina pogona posvećuje logorološkoj literaturi, nije propustio priliku. Kako je Serdarević kazao na prošlotjednome predstavljanju u Židovskoj općini Zagreb, čiji su mnogi članovi svoje najbliže izgubili baš na mjestu koje opisuje Levi, Frakturina je ambicija da objavi prijevod cijeloga Levijeva opusa, što bi bila »važna kulturna, povijesna, ali i politička činjenica«.


»Knjige Prima Levija moraju u obveznu lektiru«, ustvrdit će Serdarević. Jer njegovo pisanje nije tek puko svjedočanstvo; ono je, reći će Serdarević, »univerzalno djelo«, u kojemu se vidi »razlika između svjedoka i pisca«. Dok je u »Zar je to čovjek« bolnom točnošću rekonstruirao logorsku svakodnevicu, u »Utopljenicima i spašenima« Levi uspijeva zaći »iza« te krajnje činjenice ljudskoga postojanja, što je s toliko paklenske strahote iznikla usred dvadesetog stoljeća – činjenice postojanja koncentracijskog logora za uništenje. Pa piše: »U Lageru se za prehladu i gripu nije znalo, ali se umiralo, katkad iznenada, od bolesti s kojima se liječnici nikada prije nisu susreli. Ponekad bi se izliječili (ili bi postali asimptomatski) želučani čirevi i duševna oboljenja, ali svi su patili od neke stalne nelagode, koja je trovala san, a nema ime. Možda bi bilo ispravno prepoznati u njoj stanovitu atavističku tjeskobu, onu čiji se odjek čuje u drugom retku Knjige Postanka: ‘tohu vavohu’ – hebrejska biblijska fraza koja opisuje svijet prije nego što će Bog reći: ‘Neka bude svjetlo’ – tjeskoba upisana u svakome iz pustoga i praznoga svemira koju pritišće Duh Božji, ali u kojoj ljudskog duha nema; još nije rođen ili je već ugašen«. Godinu nakon što je u »Utopljenicima i spašenima« objavio te retke, 1987., Primo Levi, tada 69-godišnjak, počinio je samoubojstvo.