Porođajne muke skrivenog tijela

“Vortex” transrodne umjetnice Phiom Menard na Festivalu novog cirkusa

Nataša Govedić

Riječ je o potrazi za privatnim tijelom koje (navodno) živi ispod slojeva i slojeva društvenog zamatanja kostiju i udova



S transrodnom umjetnicom Phiom Ménard već smo se imali prilike susresti na Festivalu novog cirkusa, tako da vjernu publiku ove manifestacije (a definitivno je riječ o festivalu s vrlo stabilnom gledateljskom slijedbom) sigurno nije začudio ni tematski fokus aktualnog gostovanja predstave »Vortex«.


Riječ je o potrazi za privatnim tijelom koje (navodno) živi ispod slojeva i slojeva društvenog zamatanja kostiju i udova. Phia Ménard donedavno je živjela pod imenom Phillipa Ménarda, zbog čega je čitava procedura svlačenja, ljuštenja i otpuštanja slojeva kostimografske kože, doslovce vrećica i vrećica koje se iz unutrašnjosti kostima polako dižu u vjetar, ujedno i potraga za izlaskom iz muškog tijela te novim koordinatama ženskog roda. Premda je dramaturška procedura ove predstave naizgled jednostavna (opetovano ljuštenje i otpuhivanje naslaga gusto zbijenih vrećica), socijalna dimenzija navedenog postupka veoma je kompleksna.


Tuđina tijela


Osam ventilatora na kružnoj pozornici podižu u zrak vrećice odbačenih naslaga i »podstava« tijela, tako da je ujedno riječ i o postepenom gubitku težine, odnosno ukupne mase scenske protagonistice. Krhko tijelo koje se razmata pred našim očima grči se u nekoj vrsti porođajnih muka, smirujući se tek u fetusnom položaju novorođenčeta, okruženog »posteljicom«. Kako veli Joanne Meyerowitz u svojoj knjizi »Kako su se spolovi mijenjali ili povijest transseksualnosti«, osobe nestabilnog ili promjenjiva roda uvijek su simbolizirale mnogo više od stereotipa o »cirkuskom eksponatu«.




   Biti obilježen spolom koji ne smatramo vlastitim duboko je traumatsko iskustvo, tek posljednjih tridesetak godina nešto manje podvrgnuto i medicinskim i religioznim stigmatizacijama. Zato je predstavu moguće tumačiti i kao borbu ne samo s vlastitim mehanizmima skrivanja i potiskivanja, nego i sa društvenim principima snažnog, muškog tijela kao jedinog modela prihvatljive fizičke spreme. Put od početne, gotovo gangsterske tvrdoće krupnog tijela u crnom odijelu, do mršave i obnažene figure ispijena lica kojom predstava završava, na neki način podsjeća i na prihvaćanje permanentnog »stanja ličinke«, iz čije se posteljice moguće transfomirati ne samo u leptire, nego i u različite vrste razornih, nesretnih, autodestruktivnih »čudovišta«.


   Posebno je dojmljivo kovitlanje pozornicom dugačke crne trake (opet svojevrsne pupčane vrpce), zmajolike i zmijolike, koju Ménard u veoma dugačkom prizoru sporo izvlači iz svog kostimografskog želuca, problematizirajući nagomilane strahove pohranjene u nutrini (vrlo blisko tradiciji japanskog butoh teatra). Algorizacija čitave izvedbe toliko je jaka da povremeno postaje gotovo didaktička, ali vjerujem da je mnogima u publici tretman vlastitog tijela kao »tuđine« koju ipak treba prihvatiti doista i bio neka vrsta terapijskog iskustva.


Verzija za djecu


U sklopu ovog gostovanja izvedena je još jedna predstava skupine Non Nova, namijenjena djeci. »Poslijepodne jednog fena« igra se u istom krugu i s istim ventilatorima, djelomično čak i s identičnom Debussyjevom glazbenom matricom kao i »Vortex«, ali s naglaskom na ljepoti vrećica koje solo ili u parovima plesuckaju okruglim podom na poticaj zračnih struja, kasnije se dižući uvis.


Djecu je vrlo brzo prestala zanimati prevelika narativna jednostavnost i apstraktnost ove izvedbe, dok ih je, čini mi se, izrazito odbijala i zastrašujuća figura zakrabuljenog scenskog »dirigenta« parade vrećica. Pa premda »Poslijepodne« prema kraju izvedbe nudi vrlo atraktivnu zračnu lutku zlatnog zmaja, kao i korištenje naopako okrenutog kišobrana u koji »uskaču« rasplesane plastične vrećice, bojim se da djeci treba više od tehničke dosjetke koja se realizira u nekoliko dopadljivih scenskih slika. Kao i mnogo puta dosad, pokazuje se da teatar za djecu nikako nije značenjski reducirana verzija teatra za odrasle.


   Zaključno, ugošćene predstave skupine Non Nova tek razvijaju svoju poetiku vjetrenih izvedbi. Daleko su elokventnije u tehničkom i političkom, nego u užekazališnom, umjetničkom jeziku. Stoga je i publika prvenstveno aplauzom podržala epsku bitku izvođačice s vlastitim rodnim identitom, pa tek onda njezinu kazališnu realizaciju.