Riječke studentice na gostovanju u Zagrebu

“Sluškinje” – pobuna umjetnica i ostale služinčadi

Nataša Govedić

Ono što ovu predstavu razlikuje od mnogih srodnih ispitnih produkcija domaćih prostora svakako je drskost njezina četverostrukog »umnažanja« likova sluškinja, kao i ristićevska montaža prizora



Nakon zapaženih izvedbi u opatijskom hotelu »Imperial«, studentice riječkog poslijediplomskog studija »Gluma, mediji, kultura« u klasi Radeta Šerbedžije svoju su završnu ispitnu predstavu Genetovih »Sluškinja« izvele i u konkurentskoj instituciji: secesijskom zdanju Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu. 


   Točno u dvadeset sati zazvonilo je zvono za početak izvedbe (što je samo po sebi kuriozitet za zagrebačka kazališta, rutinski navikla kasniti s izvedbom između petnaest i trideset minuta), a publika je raspoređena u četiri odijeljene prostorije. U svakoj od njih su nas kroz okršaje Genetovih protagonistica, Claire i Solange, u parovima dvije po dvije glumice, naizmjence vodile Martina Biljan, Dina Dehni Sow, Jelena Graovac, Denis Kirinčić, Valentina Lončarić, Jelena Mesar, Nina Sabo i Marina Stanger. 


   Kostime crnih haljina i bijelih pregača sluškinja (s povremeno poderanim čarapama ili nasumce raskopčanim bluzama) te scenografiju bazične, pomalo istrošene opreme i umjetnog cvijeća improviziranih salonskih prostorija, izradili su studenti kostimografije i scenografije Akademije primijenjenih umjetnosti Sveučilišta u Rijeci pod mentorstvom Tončija Vladislavića, Barbare Bourek i Lare Badurine. No ono što ovu predstavu razlikuje od mnogih srodnih ispitnih produkcija domaćih prostora svakako je drskost njezina četverostrukog »umnažanja« likova sluškinja, kao i ristićevska montaža prizora. 


  Gorka pitanja




Premda režiju potpisuje četrdesetogodišnji Staša Zurovac (uz suradnju Lenke Udovički), kompozicijski jezik predstave podsjeća na ono najbolje od osamdesetih godina prošlog stoljeća: prepoznatljivo ristićevsko prisvajanje višestrukih, paralelnih i neočekivano sučeljenih prizorišta izvedbe, uz energetsku silovitost glumica te percepcijski »prljavu« ili namjerno nestandardiziranu kontrolu gledateljskog pogleda. Svakih deset minuta, ponovno na zvuk zvona koji povezuje sva prizorišta, u funkcije likova Claire i Solange uskače novi par glumica, nastavljajući na mjestu gdje su se prethodne zaustavile. Pojavljivanje i nestajanje glumačkih glasova postiže pomalo hipnotički, snoviti dojam, u kojem se scena stalno iznova integrira i dezintegrira, cjelovitost mnogo više zadržavajući u akustičkom, negoli u vizulanom polju događaja. 


   Iznova i iznova, Zurovčeve »Sluškinje« postavljaju pitanje zašto se krug očajničke pobune ne može zatvoriti i omeđiti na samo dvije protagonistice, već neprestano obuhvaća nove gladijatorske parove. I tko su točno te »Sluškinje«?! Sve suvremene građanke, supruge i »kućne pomoćnice« velikog zatvora državne uprave? Ili su pred nama parovi profesionalno degradiranih umjetnica, glumica, toliko često javno tretiranih kao da je u pitanju neka vrsta profesionalnih gejši? I kome će točno ove junakinje služiti nakon što ponosno ponesu svoju novostečenu glumačku diplomu? Isplativoj estradi ili neisplativoj umjetnosti? Ima li za njih mjesta u ionako gusto naseljenom prostoru diplomiranih tragača za kazališnim specijalizacijama? 


   Nesumnjivo, relevantna i nadasve gorka pitanja. Hrabro je što ih Šerbedžijina klasa postavlja bez ikakva uljepšavanja, gotovo surovom izravnošću. 


   Jer glumac se zbilja mora baviti svojom milenijskom krizom identiteta, svojom zatvorenom kutijom Shakespeareovih, Diderotovih i Genetovih zrcala. Samomržnja junakinja koje prema sebi samoj sijevaju užarenim pogledom (dok se s ogledala cijedi njihova vlastita pljuvačka) ne ostavlja mjesta prevratničkom entuzijazmu. Rekla bih da su politička pitanja ovdje jasnije artikulirana od intimnih. Upitno je postoji li uopće intimnost ovih serijski proizvedenih očajnica. 


  Oklijevanje oko zločina


Recimo, stoga, nešto i o nedostacima izvedbe: riječke glumice prelako ulaze u jaku egzaltaciju i predugo istrajavaju na gotovo identičnoj emocionalnoj intonaciji olujne ogorčenosti. Stječe se dojam da bi svaka od njih zbilja bez problema mogla postati »čuvena zlotvorka«, protestna performerica ili teroristkinja – toliko je snažna njihova potreba da projure preko praga društvenih konvencija, kroz čisto crveno svjetlo očekivane samokontrole. 


   U Genetovom tekstu, međutim, ni Claire ni Solange nisu u stanju preuzeti na sebe efikasnost jednog Macbetha. Drama se sastoji upravo u oklijevaju oko umorstva, a ne u odlučnosti da ga sprovedu. Sestrice se »samo igraju« revolucije, posve svjesne kamo vodi brutalni čin ubojstva gazdarice. Zbog toga je najveća kvaliteta Zurovčeve predstave završno okupljanje svih glumica, njihov izlazak iz odijeljenih i zatvorenih prostora u širom raskriljene prozore i vrata velike dvorane Akademije dramske umjetnosti, gdje se tijela svih sluškinja vješto spajaju najprije u zajednički tableau vivant ili živu sliku (s tek jednom iskrenutom nogom koja prijeteći viri ispod stolnjaka), a zatim polako prelaze u veliku korsku pjesmu kolektivnog samoubojstva, okončanu Bellinijevom arijom »Casta diva« iz opere »Norma«. 


   Zbilja, umjesto da se okrene prema gospodarima, nasilje se još jednom, sada razornom jačinom, vraća prema najslabijima. Što je nesumnjivo porazna, ali i točna slika današnje radničke, baš kao i današnje stvaralačke klase. Zvono zaglušujuće snažno zvoni na uzbunu, no nitko ga od uprave i dalje nije u stanju čuti. Kako stvari stoje, uskoro će političke funkcije upravljati praznim prostorima, u kojima više neće biti nikakvog »ansambla«, nikakvog naroda i nikakvih službenika. I vlast će čekati i čekati na svoj čaj, kako bi rekao Genet, ali ni čaja neće biti. Samo praznina i tišina kao rezultat dugotrajne, dobro uvježbane hrvatske nagluhosti, u kojoj čovjek na vlasti uporno odbija saslušati i uvažiti stradanje potplaćenih i gladnih »Sluškinja«