Svestrana glumica

Riječanka Elena Brumini osvojila Zagreb: “Glumci žive od izazova, nove publike i pljeska”

Svjetlana Hribar

Foto: Denis Lovrović

Foto: Denis Lovrović

U Zagreb sam došla početkom ove godine, odlučna da probam mogu li se baviti žanrom koji je oduvijek bio moj san. U fazi sam čiste sreće – moj san se počeo ostvarivati i ne bih mijenjala ni jednu odluku koju sam ovih proteklih devet mjeseci donijela



Prošlog tjedna, na praizvedbi novog hrvatskog mjuzikla »Pacijenti« autorskog trojca Gavran-Huljić-Barberić – prepuna dvorana Vatroslava Lisinskog vriskom i povicima »Bravo!« ispratila je riječku glumicu Elenu Brumini koja je zablistala i sve osvojila ulogom Mande.


Njene su scene naprosto eksplozivne i svaka završava burnim odobravanjem publike, jer je Elena Brumini – zahvaljujući glumačkom, pjevačkom i plesnom umijeću – od Mande napravila najpamtljiviji lik ove predstave.


No, to nije sve! Od prošle sezone Elena Brumini igra i u najgledanijem mjuziklu kazališta Komedija, »Mamma Mia«, tako da iz večeri u večer mijenja pozornice i uloge, pa slobodno možemo reći da je ove godine – osvojila Zagreb!


Dvije uloge u istom mjuziklu




Kako je došlo do njena angažmana u mjuziklu »Pacijenti«, što joj znače čak dvije uloge u toliko popularnoj predstavi »Mamma Mia« i kako je to konačno raditi ono za što se školovala – pitamo Elenu Brumini, glumicu Talijanske drame HNK Ivana pl. Zajca, koja je na godinu dana zamrznula svoj stalni angažman u riječkom kazalištu.


– Još u Talijanskoj drami u Rijeci, igrala sam u predstavi »Sve o ženama« Mire Gavrana, koji me osvojio tim tekstom, a i on je bio vrlo zadovoljan mojom izvedbom. Kad sam vidjela da je on libretist mjuzikla »Pacijenti«, pomislila sam: moram dobiti ulogu! A s redateljem i koreografom Igorom Barberićem radila sam prošle sezone ulogu Rosie u Komedijinoj predstavi »Mamma Mia«!


On me preporučio i za ulogu Sophie u istoj predstavi, kada je trebalo zamijeniti kolegicu, tako da sam jedno vrijeme igrala obje uloge, što je veliki kompliment mom radu. Skladatelja Tončija Huljića nisam poznavala, ali sam vjerovala da će prepoznati moje iskustvo školovanja na The Bernstein School of Musical Theater u Bologni.


Audicije za »Pacijente« tekle su u tri kruga, a završile jednotjednom radionicom, nakon koje ste javno odigrali dvadesetominutnu prezentaciju prizora iz buduće predstave.


– Da, bio je to test za nas protagoniste, ali i za autore koji su – još dok je mjuzikl bio u nastajanju – vidjeli kako funkcioniramo na sceni, ali i kako to sve prima publika! U lipnju prošle godine znali smo točno tko je u podjeli.


Koliko ste, tijekom rada na predstavi, utjecali na razvoj lika Mande?


– Kao komični lik, ona je zamišljena prije nego se znalo tko će je igrati, ali kad sam se ja pojavila, odlučilo se točno u kojem će smjeru ići: dobila sam zahtjevnu koreografiju jer sam plesačica, a i uloga karakterno odgovara mom temperamentu. Igrajući Mandu, okušala sam se i u komičkom žanru otkrivajući da mi »leži«, iako sam ranije umirala od straha na samu pomisao.


A sad uživam. Razmišljam i dalje o Mandi, osluškujem reakcije publike u svakom trenutku izvedbe, jer – premijera je samo početak »jednog dugog prijateljstva«! Ljepota ovog posla i jest u tome što je svaka predstava drugačija u sitnim detaljima kojima nadograđujete lik, a u konačnici – sve ovisi o trenutku. I ne može se predvidjeti, ma koliko se pripremali i trenirali prije toga.


Najsretnija faza


Kako se osjećate nakon premijere i sjajnog prijema publike?


– Trenutno sam u najsretnijoj fazi svog života! U Zagreb sam došla početkom ove godine, odlučna da probam mogu li se baviti žanrom koji je oduvijek bio moj san. Iako sam imala ulogu u mjuziklu »Mamma Mia«, bila sam prestrašena i puna sumnji jesam li na pravom putu, jer od jedne se uloge ne može živjeti.


U međuvremenu sam upoznala mnogo ljudi koji se bave ovim poslom, započela nove suradnje od kojih su neke rezultirale uspješnim projektima, a onda su došli i »Pacijenti«! Sad sam u fazi čiste sreće – moj san se počeo ostvarivati i ne bih mijenjala ni jednu odluku koju sam ovih proteklih devet mjeseci donijela.


Kako ste se uopće odlučili napustiti stalni angažman, pa makar i na godinu dana?


– Tijekom deset godina rada u Talijanskoj i Hrvatskoj drami, odigrala sam neke lijepe i velike uloge, dobila nagrade, bila zadovoljna, zahvalna i baš sam bila zrela za nove izazove. Osjetila sam potrebu za promjenom. Otišla sam u Zagreb na audiciju i dobila ulogu Rosie u mjuziklu »Mamma Mia«. Ta mi je rola donijela neopisivo intimno zadovoljstvo, ali sam i dalje bila glumica Talijanske drame, stavljajući obaveze mog stalnog angažmana na prvo mjesto. Iz Uprave je međutim stigla sugestija da se moram odlučiti: Rijeka ili Zagreb. Kazalište mi je dalo godinu dana da razmislim (na čemu sam zahvalna!) i – usrećilo me! Protekli su mjeseci bili vrlo intenzivni, ponekad financijski neizvjesni, ali uz mnogo rada i truda postigla sam ono o čemu sanjam čitavog života.


Obilaziti audicije i uvijek započinjati ispočetka, život je koji ste iskusili još u vrijeme studija u Italiji.


– U Bologni, ali i za vrijeme pohađanja plesne škole u Zagrebu krajem devedesetih godina. Otkako sam počela studirati, krenula sam na audicije jer smatram da je to savršen trening za glumca. Svaka audicija je stres, jednak izlasku pred publiku na sceni. Što se ranije suočite sa svojim strahovima – to je bolje za vas, ako se mislite baviti ovim poslom! A razlika između audicija u Hrvatskoj i onih u inozemstvu je u konkurenciji – u Milanu na audicijama zna biti više od dvije tisuće ljudi.


Radi se istovremeno na nekoliko mjesta i zaista morate biti ličnost da u dvije minute pjevanja, u pratnji pijanista, uspijete skrenuti pažnju i preći u drugi, plesni krug! Onda vas čeka grupni rad – stotinu ljudi na pozornici radi 15 minuta s koreografom, a onda u grupama po četiri prezentirate naučeno. U konačnici se izabere desetak kandidata koji idu u treći krug. Prošla sam takvu audiciju za »Briljantin« u Milanu, ali sam na kraju odbila ulogu zbog obaveza u Talijanskoj drami…


Moj dom


Sad ste međutim odlučili dati prednost Zagrebu?


– Rijeka i Talijanska drama HNK Ivana pl. Zajca još uvijek su moj dom – bila sam divno primljena i prihvaćena, čak su me malo i razmazili. Ali ja se dobro osjećam i u Zagrebu – tu sam novo lice i osvježenje! Primjećuju moju energiju, što me zaista čini sretnom! Umjetniku trebaju izazovi, ali i nova publika, pohvale, pljesak – glumac od toga živi! Svaki novi početak donosi kreativno uzbuđenje.


U netom proteklom tjednu igrali ste dvije predstave »Pacijenata«, a između njih izvedbu »Mamma Mia« u Komediji. Od kada igrate Sophie i koliko je ta mlada djevojka bliska vašem temperamentu?


– Ulogu Sophie preuzela sam u prosincu 2015. godine. Do tada sam igrala Rosie, otkačenu Donninu prijateljicu. Sophie je sasvim drugačija, bliža onim ulogama kakve sam igrala u Rijeci, to je velika uloga, odmah iza Donne. Uostalom, Sophie je pokretač, ona i zakomplicira čitavu priču!


A Rosie?


– Igrala sam je kao pedesetogodišnjakinju, razradila do najsitnijih detalja, iz glave, bez živih uzora! Mislim da sam realizirala zaista zgodnu karikaturu i to je definitivno najzahtjevnija uloga koju sam igrala! Onda su mi ponudili da preuzmem Sophie, pa sam u jednoj predstavi igrala Rosie, a u drugoj Sophie!


Izmjenjivanje u te dvije role bilo je vrlo zahtjevno, ali i krajnje uzbudljivo. A kad su mi rekli da ću se možda morati odreći Rosie, bio je to jedan od najbolnijih trenutaka u mojoj karijeri. U taj sam lik uložila cijelu sebe, imala toliko uspjeha i aplauza da je svaka predstava za mene bila terapija! Sophie je mila i draga, ali ne i toliko upečatljiva… No, ja sam svaki put Ona, potpuno uđem u lik i igram ju punom snagom. Uživam u svakom trenutku i svakoj sceni, jer znam da je »Mamma Mia« predstava koju se igra – jednom u životu!


Koliko još »Mamma Mia« ostaje na repertoaru?


– Do sad smo odigrali 119 predstava, a kažu da ćemo igrati do kraja ove i iduću sezonu. To je i dalje rasprodana predstava, publika reagira na svaku šalu, a pravo su slavlje predstave oko vikenda – tada je publika opuštena, razgaljena, a na kraju je čitava dvorana na nogama! »Mamma Mia« se obavezno gleda više puta, neki su bili i na desetak repriza, a dolaze podjednako djeca, kao i njihovi roditelji, bake i djedovi.


Nešto je magično u toj glazbi ABBA-e – jedna petogodišnja djevojčica zna sve pjesme na engleskom – a kad krene glazba, slapovi svjetla, nastupi opća euforija! I zaista treba doći u kazalište Komedija da se osjeti taj naboj! Biti dio toga, diktirati ritam predstave, nevjerojatno je uzbuđujući osjećaj. Zato i kažem da mi se dolaskom u Zagreb – ostvario san!