Po Marinkovićevom "Kiklopu"

Premijera “Dezertera” Saše Božića: Studiozan rad sjajnih glumaca

Nataša Govedić

»Dezerter« je studiozno postavljena i emocionalno snažna predstava, čiju atmosferu nosimo sa sobom dugo nakon napuštanja gledališta



Gledajući recentne filmove Larsa von Triera (»Melankolija«, 2011) ili Jeffa Nicholsa (»Take Shelter«, 2011), gledatelj bi pomislio da je najbolji dio svih katastrofa vezan za prekrasan, mračan, ali svakako iznimno teatralan ugođaj velikog iščekivanja da se sjena smrti konačno pretvori u konkretan pokolj.


Snaga otpora


I najnovija predstava Saše Božića– »Dezerter« – mišljena prema romanesknom predlošku Marinkovićeva »Kiklopa« i uz dramaturšku suradnju Pavice Bajsić, također majstorski ocrtava atmosferu iščekivanja naše konačne propasti, koja doduše više ne uključuje ratno razaranje i njegovu »primitivnu« mašineriju topovskih cijevi i avionskih bombi, ali svakako podrazumijeva recesijsko gašenje umjetnosti, zamiranje kulture, smrt nekomercijalnih medija, kao i svega onoga što se ne može kupiti i prodati za vrlo oskudnu šaku eura. Kako dezertirati tu vrstu političkog nasilja? 


  Sjajna glumačka ekipa u sastavu Nataše Dangubić (Melkior), Ane Karić (Maestro), Petre Hrašćanec (Viviana), Livia Badurine (Ugo), Milice Manojlović (Enka) i Rade Radolovića, kao i glazbenih performera Alena i Nenada Sinkauza, uzima Marinovićev tekst kao predložak za iscrtavanje temeljnih akcijskih vektora romana. Jezik je još uvijek prisutan, ali u veoma zgusnutoj, poetskoj formi.




   Daleko je važniji pokret, posebno u slučaju fenomenalno nepredvidivog Livija Badurine kao makabrističkog meštra čitave ceremonije, čiji se verbalni nastup svaki put zaustavlja u izrazito »iščašenoj« pozi, u kojoj zatim perfomer nastavlja trajati kao neka vrsta prijeteće, slomljene ili groteskne scenske skulpture.


   Iznimno studiozan rad na ulogama pokazale su i Nataša Dangubić, kao prozirno senzibilan junak našeg doba, blago osmjehnut nad bijedom i zločestoćom koja ga okružuje, te Ana Karić u roli daleko snažnijeg, koliko i ogorčenijeg, izmučenijeg i različitim vrstama goruće mržnje ispunjenog Maestra. Već i sama činjenica da muške likove igraju žene povećava njihovu slojevitost, što je jedna od najvećih kvaliteta Božićeve režije.


   U središtu uprizorenja više nije lik Viviane (okretna i pojačano »naivna« Petra Hrašćanec), već glazbeno potencirana tjeskoba svih likova, raspršenih velikom dubinom gledališta dvorane Teatra &TD, budući publika predstavu gleda sa same pozornice, okrenuta prema transformiranom i od sjedala ispražnjenom gledalištu. U dubini tako postavljene perspektive postavljene su lončanice sa zelenim biljkama, sugerirajući »čudnu šumu« iz čije fantastične utrobe performeri izlaze u prednji plan igranja, stupajući na prazan crveni tepih (prizorište javnosti). Iako scenograf nije potpisan, izrazito evokativna moć scenskog prostora ponovno je jedan od jakih aduta predstave.


Snaga predaje


Završno zamatanje Nataše Dangubić u crveni tepih nije slika Melkiorova osobnog poraza, niti osuda njegova »eskapizma« ili dezerterstva (kao konotacija s kojima se poigrava naziv predstave), već prije slika mnogoznačne potrebe suvremenog performera da u tom oskudnom kvadratu cirkuske, kazališne i političke arene pronađe bar neku mjeru mira i utjehe. Bar neku vrstu zagrljaja. Na ovaj je način stalna paranoja društva koje na sva svoja medijska zvona objavljuje veliku recesijsku nemoć institucija prevrednovana u potrebu odmora, pa i poštovanja prema socijalnoj gesti koju može stvoriti samo i jedino umjetnost.


   »Dezerter« je studiozno postavljena i emocionalno snažna predstava, čiju atmosferu nosimo sa sobom dugo nakon napuštanja gledališta. Jer umjetnik nije onaj koji se povlači iz bitke. Umjetnica je ona koja preživljava, makar i čvrsto zamotana u »red carpet« njezina iscrpljujućeg društva. Ili, riječima Ranka Marinkovića: »A vi ste mislili da sam ja nesretan… i da ću se najmanje… objesiti zbog toga? Dobro sam se vama našalio? He?«.