Audicija je uvijek činila ono što i sada pokušava, da nasmije ljude. Koliko god je bilo onda dobro, nikad nije bilo dovoljno dobro. Audicija je bila jedan od tih lijekova, a danas je ona nasušna potreba. Jer, takvih vrsta je malo ostalo u poplavi hiperprodukcije svega i svačega, govori Željko Ninčić
ZAGREB Admir Glamočak, Senad Bašić, Emir Hadžihafizbegović, Saša Petrović, Mladen Nelević, Jasmin Geljo i Željko Ninčić. Odnosno, Simonida Puhalo, Majko Kjajević, Mima Šiš, Roki, Bogoljub Šaulić, Mustafa Suđuka, Davor Stevanović i njihov profesor. E, da kultna predstava »Audicija«, ona originalna glumačka postava koja je nakon 33 godine opet na okupu. Sarajevo ih je već vidjelo, Zagreb također, Rijeka će tu prigodu imati 3. studenog, onda opet po regiji, pa u bijeli svijet s predstavom koja je ‘drugačija, a k’o ista’.
U holu zagrebačkog hotela »Panorama« od njih sedam eto četvorice. Bašića lovi policajac za selfie, možda zato jer je u njemu prepoznao Faruka iz »Lud, zbunjen, normalan«, a možda jer se sjetio Majka Kjajevića. Glamočak, Ninčić, Bašić i Geljo! Svi dobre neke volje, taman da ih se ne pita zašto su se nakon 33 godine ponovno okupili, već zašto nisu i prije!?
– Nismo se našli zato što smo svi puno zauzeti, svi smo na raznim stranama pa je bilo teško uklopiti termine. Admir radi kao profesor na fakultetu, Senad je isto profesor na fakultetu i ima puno predstava, snimanja, ja živim u Kanadi, Mladen Nelević u Crnoj Gori, Željko Ninčić u Beogradu, Emir je u Sarajevu – veli na to Jasmin Geljo.
Jest bilo davno, ma se ondašnjih predstava u Rijeci glumci itekako spominju. Barem nekih detalja.– Znam da nas je poslije Rijeke jedan gospodin iz Opatije nazvao i molio da mu budemo gosti u hotelu Admiral. On se zove Goran Protega. Mi smo otišli u Opatiju i tad je bilo ludilo, pogotovo od hrane koju ja nikad prije nisam vidio. Sve što živi u moru bilo je na stolu – sjeća se Geljo.
Ninčić se pak spominje »Bevande«. Ne sumnjaju da će u Rijeci i opet biti dobro.– Mora biti. Mi se zaista trudimo maksimalno, a mogu vam reći da su se na ovo što smo do sada odigrali, ljudi smijali više nego ikad prije. Više je za to razloga, ponajprije onaj da smo luđi nego li smo bili, haha. Ja imam takav osjećaj, majke mi – smije se Geljo.
Dobar menadžer
Ne bi bilo čudo ni da je u glumaca bilo skepse gleda novog okupljanja. Geljo, međutim, kaže da je uvijek vjerovao u projekt.– Iz moje vizure jedini razlog zbog kojeg sam ponekad mislio da se ovo ne bi moglo uraditi su ta udaljenost, obaveze. Međutim, našli smo dobrog menadžera koji je sve to fino organizirao. Ja volim ovo, meni je ovo k’o igra neka, šala, šega pošalica – priznaje Geljo.
Život ipak ljude mijenja. Koliko su se, i jesu li se uopće, lica iz predstave promijenila s obzirom da su glumci ako ništa 33 godine stariji.– Što se mene tiče i nije me nešto promijenilo. Jasmin kaže da je on nešto teži, deblji. Što se mene tiče ja sam u istim farmericama. Apsolutno isti broj kao i onda – veli Bašić– Mentalno je malo drugačiji – podbada ga Geljo, ma Bašić se ne da.– Stariji jesmo 30 godina, ali osjećaja je kao kad bi sada recimo slušao Mikija Jevremovića i onu »Moj mali, beli pas i ja«. To je pjesma koja je pala malo u zaborav, međutim kad je čuješ ponovno odmah kreneš pjevati i kažeš, vidi jako dobra pjesma – pojašnjava Bašić.
Nema u njih straha da je publika druga, drugačija.– Taj je posao odradio Internet i da nije bilo interneta ne vjerujem da bi ovo bilo moguće. Teatar, naime, ima svoju prolaznost, rijetke su predstave koje mogu trajat po 20, 30 godina. Internet, to zapisivanje teatra je učinilo svoje, tako da mi imamo mladu publiku, publiku koja je onda bila, pa čak i djecu koji znaju predstavu i zapravo je dolaze gledati uživo – veli Bašić.
Bašić će apostrofirati to što je grupa iznimno mladih ljudi, možda prva u Jugoslavija predstavu napravljenu za 70 ljudi učinilo takvom da bude igrana pred 7000 ljudi.
– Taj spoj estradne organizacije i kazališne predstave nikad se nije prije dogodio. Teatar igrati u hali koja prima 7000 ljudi to nije bilo baš pojmljivo režimu i kulturnoj politici koja se tada vodila. To su bile polemike je li to uopće teatar ili ga uništavamo, pa da smo opasni za teatar, pa ako teatar može ići na tržište i biti samoodrživ onda smo opasni za nacionalni teatar i mogao bi se netko od komunista sjetit i reć’ pa što ne radite kao oni… Imali smo jako puno neprijatelja, nevjerojatan otpor da to sve tako ide. To je bio strašan otpor pogotovo od kulturne elite, koja se zakačila za budžet. Mi smo zapravo imali hrabrost da izađemo na tržište kao preteča nekog kapitalizma. I dobro smo prošli – prisjeća se Bašić.
Nitko nije besposlen
Otkad su se okupili, uoči prvih nedavnih sarajevskih predstava, odradili su oni mali milijun intervjua. Pitali su ih i nije li novac bio motiv da se vrate, a oni rekoše da je ipak veći motiv bila želja da im bude dobro i lijepo.
– Logično je da svatko želi i da mu je dobro i da mu je lijepo. Ako je uz to plaćeno, a pri tom mu je i dobro i lijepo, ne vidim nekog probleme u tome. Ovo je težak posao, tako de je nekako normalno da se taj posao i naplati. Ali to stvarno nije bio osnovni razlog, zato što nitko od nas nije ni besposlen, niti na ulici. Ono što se do sada kroz ovih nekoliko igranja pokazalo jest da je ovo više od onoga što je bilo.
Čini mi se da se predstava sada gleda s nostalgijom na neka vremena u kojima nam je svima bilo ljepše, u kojima smo svi bili sretniji i s mnogo manje probleme nego što ih imamo danas. Tako da mi tek sad nije žao što sam rekao – hoću. Ja sam, naime, izišao prije nego što je predstava prestala igrat. Mislio sam da je dosta, dovoljno, da je odradila predstava što je trebala, a sada stvarno mislim da činim dobro djelo i sebi i ljudima koji to gledaju – kaže Admir Glamočak.
Ima li smisla pisati ozbiljan osvrt na Audiciju!? Zapravo i nema. Koncertna dvorana »Vatroslav Lisinski« u nedjelju je, k’o i u subotu, bila puna. Čim je Simonida Puhalo zagazila na parket, svi se krenuli grohotom smijati. Gegovi, štosevi, vic, sve isto kao onda. Ima doduše spomena Afričke šljive, malo Trumpa i njegove supruge, ima usporedba glumačke postave s kriznim menadžmentom Agrokora. Neugodno ti nekako bude kad se ne nasmiješ dok se drugi smiju. A jesu li to ljudi došli po svoju dozu bliskog im humora, ili po svoj povratak u dane od mladosti!? Nije ni važno. Nasmijali se jesu.
Predstava će, veli nam Glamočak, biti satirična, oštra, kritična prema svemu onoliko koliko to likovi njeni rade. – Već su nas pokušali navuć’ govoreći: »Sada je politika drugačije nego onda, prljavija«. Politika je politika uvijek bila, ali »Audicija« nije bila politička komedija, nego je prosto bila komedija. Ona je to i danas. E sada, ako se dotakne nekih stvari koje su aktualne, a dotiče se, to je iz jednostavnog razloga što to tako život nosi – kaže Glamočak.
Originalan i regionalan proizvod
Dojam je da je u ovih dvadesetak, trideset godina komedija, humor najviše propatio. Ljudi su ga željni. – Audicija je uvijek činila ono što i sada pokušava, da nasmije ljude. Koliko god je bilo onda dobro, nikad nije bilo dovoljno dobro. Audicija je bila jedan od tih lijekova, a danas je ona nasušna potreba. Jer, takvih vrsta je malo ostalo u poplavi hiperprodukcije svega i svačega. Kao jedan originalan, regionalni produkt, Audicija je jedno rješenje za sat i pol bez brige, da se malo rasteretimo od svega i svačega. Nismo se mi zaboravili smijat i treba ljude nasmijavati. To je uvijek potrebno. Ali, očigledno da danas u svemu ovome, tim promjenama burnim i svakakvim, to ponekad i nedostaje – mišljenja je Ninčić.A smiješno će biti. Bašić je, uostalom, mišljenja da komičar što stariji ide biva smješniji.
– Ovaj sjaj na mojoj glavi, ovo srebro trebalo bi nas činit mudrijima. Međutim, kod glumaca je to obrnuto, pogotovo ako imaju smisla za komediju. Što više razvijaju mogućnost da budu glupi starci, to su sve komičniji i komičniji. Istinski komičari zapravo su smiješni tek negdje iza 50. godine – kazuje Bašić.
Tek domeće kako se to odnosi samo na muškarce jer svaka glumica koja ima talenta za komediju je smiješna sama po sebi.– Žene su smiješne. Muškarci se moraju truditi – smije se Bašić.– Ja bih ženama sve dao u ruke, bogami sve – kontrira Geljo.E da, zanimljivo je to da u predstavi nema nijedne glumice.– Bile su na par nekih turneja, jedna dvije, ali teško su se uklapale – na to će Glamočak.– Ima to neko nepisano pravilo da kad god je bilo žensko nije išlo – kaže Ninčić.– Nemojte vi tako protiv žena! Žene su divne – veli, pak, Geljo.
Sve u jednu žicu, a Geljo u drugu.– On je glas naše savjesti – smije se Glamočak.– On je donio Kanadu među nas. Svijet u naše male živote – prisnaži Bašić.
Mi samo igramo
Kažu ‘momci’ kako im Audicija u karijeri nije pomogla nimalo.– Što bi nam pomagala. To je samo jedna od predstava koje igramo. Pomogla je kad si mlad da ti prija što si popularan. Sad to ne prija, sad ti je najljepše da se sakriti što je moguće više – kaže Glamočak.
Te 1980. i neke u Zagrebu su igrali 30 predstava. Sada ih igraju dvije. Bašić se pita – čemu taj pad!? U Sarajevu su zato sada zabilježili ogroman skok. Ma, pad je i u Beogradu kao i u Zagrebu, ako se gleda broj publike sada i broj publike onda. Što se dogodilo!?
– To je uradila politika. To je pitanje politike. Tu se vidi kako smo sve to doživljavali kao svoje, a sad smo internacionalci – na to će Bašić.– Ipak je to inozemstvo gdje sada igramo. Jezične barijere – smiju se Geljo i kolege.Nego, čisto teoretski, što da se kojim slučajem dogodi da izađu na pozornicu, krenu s predstavom, a nitko se ne smije!?– To nije naša greška ako su ljudi izgubili smisao za humor – Geljo će.– To je apsolutno naša greška – Bašić će.
– To je nemoguće – kazuje ostatak ekipe.Koja je onda tajne Audicije, njene dugovječnosti.– To što ne palamudimo u predstavi, mi se igramo i to publika osjeti, prihvaća. Zna da ih neće netko daviti svojom pameću. Mi stvarno samo igramo, šalimo se i ugodno nam je – kaže Geljo.
– Showbizz. Nismo ni znali što je to dok nije doš’o Geljo – vraća lopticu Bašić.A da je kojim slučajem sva ekipa s audicije ušla na glumačku Akademiju, što bi bilo.– Ja bi dao otkaz – k’o iz topa će profesor Glamočak.
