Suvremena izvedba

Opera “Adel i Mara” u HNK-u Zagreb: Topla glazba u hladnom okviru

Svjetlana Hribar

Iako za svoj pristup redatelj nalazi opravdanje u svevremenosti priče, estetika ružnoće koja se podvodi pod »aktualno i suvremeno«, odskače od samoga djela, koje bi zahtijevalo kontrastan, bajkovitiji pristup



ZAGREB Na zagrebačkoj pozornici – tek drugi put nakon premijere 1933. godine – izvedena je opera »Adel i Mara« Josipa Hatzea. Na repertoar nacionalne kuće postavio ju je direktor Opere zagrebačkog HNK-a Nikša Bareza, koji je i dirigirao premijernu izvedbu u režiji Ozrena Prohića.


Hatze je bio Splićanin, obrazovan u Italiji, učenik Pietra Mascagnija, od kojeg je baštinio izvrsnu školu. Njegova je orkestracija bogata, a melodijske linije obojene mediteranskom otvorenošću.


Nije čudo da ga je zaintrigirala priča o nesretnoj splitskoj djevojci Mari zaljubljenoj u Adela, mladića muslimanske vjere iz nedalekog Klisa. Ljubav između dvoje mladih, različitih vjera, koja se stvarno dogodila u šesnaestom stoljeću kada je Split bio dio Mletačke Republike a Klis Osmanskog Carstva, ušla je u legendu. Opjevao ju je u svom epu »Bijedna Mara« Luka Botić, a za Josipa Hatzea libreto je, po spomenutom epu, napisao Branko Radica.


Četiri čina




Opera je nastala »u dahu«, za svega dvije godine, a praizvedbu je imala u Ljubljani (studeni, 1932.). Potom je izvedena u Beogradu (veljača, 1933.), a onda i u Zagrebu (ožujak, 1933.), gdje je premijerom ravnao Lovro pl. Matačić. Tek nakon Zagreba, Hatzeova je opera gostovala u Splitu, gdje je djelo tom prilikom primljeno s oduševljenjem.


Iako je kasnije uvršteno i na repertoar splitske Opere, ovo djelo na širem planu do danas nije dobilo tretman koji zaslužuje.Je li zagrebačka izvedba put k boljem poznavanju ovog Hatzeovog djela, koje svakako spada u sam vrh hrvatskog opernog verizma?

Opera u četiri čina, smještena u isto toliko različitih ambijenata – splitski pazar, Marinu kuću, dvorište Adelove kuće u Klisu i samostan svete Marije u Splitu – svojom melodijskom linijom donosi atmosferu Splita, ali i kraja u gradskom zaleđu. Melodije bujnog temperamenta, prštava orkestracija s elementima folklora, ali i lirski, sjetni pasaži, kao i dramatska linija djela, govori o majstorstvu skladatelja koji je uz dobru školu sjajno znao iskoristiti vlastitu imaginaciju i inspiraciju.


Precizna izvedba


Topla, mediteranska glazba, u redateljskom viđenju Ozrena Prohića, postavljena je međutim u hladni okvir (scenografija Dinka Jeričević) i suvremene kostime (Petra Pavičić). Iako za to redatelj nalazi opravdanje u svevremenosti priče, estetika ružnoće koja se podvodi pod »aktualno i suvremeno«, odskače od samoga djela, koje bi – u neprijepornoj okrutnosti legende, jer Mara u samostanu umire – zahtijevalo kontrastan, bajkovitiji pristup. Ovako se iz gledališta, posebno na pojavu Adela u maskirnoj uniformi, oteo prigušen smijeh, iako se radilo o tragičnom dijelu priče…


Muzički, izvedba je bila vrlo precizna, s povremeno preglasnim orkestrom, ali i odličnim pjevačima i zborom. Naslovne uloge pjevali su Valentina Fijačko Kobić i Stjepan Franetović, iskusni pjevači suživljeni s likovima koje su interpretirali. Energijom koju su unosili u svoje izvedbe plijenili su Sonja Runje (Iviša), Ivo Gamulin (Omer) te Ivica Čikeš (Stari Vornić) i Siniša Hapač (Dizdar). Lijepim zapjevom istaknula se Gorana Biondić Ruško (Melka) i Tamara Franetović Felbinger (Ivanica), a poveznicu svih likova i okosnicu priče činio je lik Frane, u izvrsnoj interpretaciji Ljubomira Puškarića.