Emigracija i umjetnost

Mediteran kao masovna grobnica: O predstavi “Lampedusa Bach”

Kim Cuculić



U sklopu ovogodišnjih Riječkih ljetnih noći prikazana je predstava »Lampedusa Beach«, koju je 2003. napisala talijanska autorica Lina Prosa. Tekst je praizveden u Parizu u La Comédie-Française, a do sada je preveden na francuski, portugalski i engleski jezik. U Italiji je dobio dva prestižna nacionalna kazališna priznanja, a dio je autoričine »Trilogije o brodolomu« koju čine »Lampedusa Beach«, »Lampedusa Snow« i »Lampedusa Way«. Prema hrvatskom prijevodu Ive Grgić Maroević, predstavu je u režiji Senke Bulić i izvedbi Nine Violić postavilo Kazalište »Hotel Bulić«.


Naslov »Lampedusa Beach« mogao bi na prvu loptu asocirati na laganu ljetnu predstavu, no riječ je o intenzivnom monologu o emigraciji, poetskom i dramatičnom iskazu Shaube, mlade Afrikanke koja je doživjela brodolom na obalama Lampeduse, jednog od najljepših europskih ljetovališta koje suprotno svim svojim asocijacijama postaje traumatično mjesto današnje Europe.


Shauba pripovijeda vlastito iskustvo: san o boljem životu i nepravdi u svijetu, ali i svoju iskonsku povezanost s vodom, sa svojim mediteranskim identitetom. Utopljeničke riječi Shaube, objašnjava autorica, daju život za podvodnu odisejadu u kojoj je kraj, dolazak na morsko dno, dugi dah koji priča priču. Radi se o gotovo proročanskom tekstu jer je, čak desetljeće prije nego se Europa našla usred velikog migracijskog vala, Prosa ispričala priču o potapanju broda pretrpanog izbjeglicama na putu od bezimene afričke zemlje prema obalama jednog od najljepših ljetovališta.




– Prije nego potone na dno mora, Shauba još nalazi snage da prozove i skrene pozornost europskih i afričkih vođa na tragediju koju utjelovljuje. Ona govori o sebi, a da je nisu slomili nasilni događaji, odnosno rasizam, seksizam ili neki drugi oblik diskriminacije koje proživljava na svom putu. Shauba je pored toga i crna žena, pa redateljica Senka Bulić naglašava društveni smisao obojene osobe, u smislu fetišizacije crne žene – napisao je u programskoj knjižici predstave Zlatko Wurzberg.


Smrt malog Aylana


Ne radi se samo o nesreći jedne žene, već o društvenoj pojavi današnjice. Predstava postavlja pitanja o pojedinačnim slučajevima jednog ili tisuća stradalih ilegalnih izbjeglica, pitanja o gostoprimstvu, prepoznavanju ili neprepoznavanju sebe u drugome, otvara problematiku pozicije žene. Iako je migracijski problem ključno europsko političko pitanje u posljednjem desetljeću, čini se da figura prognanika, iseljenika, izbjeglice, do danas nije bila tematizirana u hrvatskom kazalištu kao glavna tema predstave. Tim je značajnija i znakovitija pojava da ovakva predstava nastaje na nezavisnoj kazališnoj sceni, u potresnoj i snažnoj izvedbi Nine Violić.



Lampedusa je najveći otok talijanskog arhipelaga Pelagi u Sredozemnom moru i bliža je Africi nego Siciliji. To je najjužniji talijanski otok, pa je od 1990-ih postao poznat kao odredište brojnih afričkih emigranata koji s brodićima bježe prema Europi. Već na tisuće ljudi umrlo je pokušavajući doći do Lampeduse, poznate inače po tome što ima neke od najboljih plaža na svijetu. No, za one koji bježe od sukoba u Africi i na Bliskom istoku te odaberu ovaj otočić ne bi li na njemu zatražili azil, najmanje su važne njegove plaže. Lampedusa se nalazi tek stotinjak kilometara od obale Tunisa, pa je tražiteljima azila to relativno kratka plovidba brodom. Poznat je i sicilijanski pisac Giuseppe Tomasi di Lampedusa (1896 – 1957), koji je najčuveniji po svom romanu »Il Gattopardo/Gepard«, posmrtno objavljenom 1958. godine. Freska je to o propadanju jednog društva, sa svime onime što se u kronikama te vrste očekuje – izumiranje obitelji, mutni obiteljski odnosi, žal za starim vremenima, strah od onoga što dolazi, nelagoda od »novih« ljudi koji se u odnosu na stara vremena čine barbarima. Giuseppe Tomasi di Lampedusa na tim motivima gradi svoju romanesknu strukturu, no njegov je okvir veći, a horizont širi. Njegova Sicilija jest geografski zadano mjesto, otok fizički i metafizički omeđen morem, no iznad otoka je nebo, koje je vječno, kao što je vječno i ono što je u ljudskoj prirodi ljudsko. Prema tom djelu Luchino Visconti snimio je znameniti film »Gepard«.


Predstava »Lampedusa Beach« primjer je na koji način umjetnost tretira aktualni problem emigracije i imigracije. Tema svakako nije nova, no zanimljiva je u kontekstu suvremenosti. O nekim novim imigrantima progovara televizijska serija »Fresh Off the Boat«, čija je radnja smještena u 1990. godine. U središtu radnje je azijsko-američka obitelj koja se u potrazi za »američkim snom« iz Orlanda preselila u Washington. Međutim, obitelj se u toj tranziciji suočava s brojnim preprekama u pokušaju asimilacije u novu kulturu. U ovoj seriji netipična obitelj pretočena je u univerzalnu obiteljsku komediju s pripadnicima azijske manjine kao glavnim likovima. Temelji se na memoarima Eddieja Huanga, čija je fikcionalizirana verzija glavni lik serije.


Brojni umjetnici posvetili su svoja djela Aylanu Kurdiju, trogodišnjem dječaku koji je zajedno s bratom i majkom izbjegao iz Sirije. Svo troje tragično su stradali bježeći od pakla rata u pakao realnosti u kojoj živimo. Te noći stradalo je dvanaest emigranata, od toga četvero djece. Smrt malog Aylana u mnogih je umjetnika diljem svijeta pobudila snažne osjećaje, od tuge do bijesa i nemoći.


Crne ruke


Pred koju godinu tragične sudbine izbjeglica evocirao je i jedan rad realiziran na plaži pokraj Beach bara Empeduja na riječkom Biviju. Tada je u sklopu umjetničkog kampa veliko zanimanje publike pobudila instalacija »Crne ruke« beogradskog kipara s ljubljanskom adresom Veljka Zejaka posvećena emigrantima koji se bježeći od siromaštva, ratova i nasilja u Africi i na Bliskom istoku pokušavaju domoći Europe preko Sredozemnog mora – koje je postalo njihovom masovnom grobnicom. Zejak je u crnom silikonu odlio ruke i postavio ih na štapove tako da izviruju iznad morske površine, kao utopljeničke, a vezano uz svoj rad kazao je:


– Nedavno sam se na putu za Ljubljanu iz Beograda, čiji su parkovi preplavljeni emigranatima, slučajno zatekao među trgovcima ljudima. Tražio sam kafić s Wi-Fi vezom u blizini željezničkog kolodvora i shvatio da sam okružen ljudima koji se bave transportom emigranata i razgovaraju o njihovom smještaju po nekakvim stanovima. Taj me događaj jako uzdrmao. Napravio sam crne ruke jer je većina sredozemnih utopljenika tamnoputa, ali i zato što naše ruke u tome nisu čiste – objasnio je umjetnik.


Spomenimo i da je rock sastav Led Zeppelin izbacio 1970. pjesmu »Immigrant Song«, koja je inspirirana Valhallom – u nordijskoj mitologiji označava Halu mrtvih heroja, ogromnu rajsku dvoranu, dvorac boga Odina. Ratnici heroji, poginuli u ratu, ovdje čekaju Sudnji dan. Pjesma počinje stihovima »We come from the land of the ice and snow/ From the midnight sun where the hot springs flow/The hammer of the gods will drive our ships to new lands – (Dolazimo iz zemlje leda i snijega/Od polarnog sunca gdje teku gejziri/Čekić bogova će nas odvesti do novih zemalja…).