Nevjerojatno je da je predstava »Nadpodstolar Martin« i osamnaest godina nakon praizvedbe jednako svježa. Na pitanje ima li smisla obnavljati stare predstave, barem u slučaju »Martina« Renea Medvešeka, odgovor je pozitivan. Neki su ovu kultnu predstavu Gradskog kazališta lutaka Rijeka gledali davno, 1998. godine kad je praizvedena, a u međuvremenu su došle i nove generacije koje »Nadpodstolara Martina« nisu vidjele. I zato je njegova obnova posve opravdana, a i osamnaest godina kasnije sve je bilo kao na premijeri.

Glumačka ekipa, doduše, ponešto je izmijenjena, unijevši u predstavu novu energiju. Isti je ostao Nadpodstolar Martin, kojega je utjelovio Ranko Lipovšćak, pokazavši da je unatoč poduljem izbivanju iz kazališta i dalje u dobroj glumačkoj formi i da nije prestao crpiti nadahnuće iz lika neobična postolara. Nekad su pučane Nadpodstolarije igrali Karin Fröhlich, Božena Maletić, Zdenka Marković, Snježana Piršljin, Sibila Ceizek, Branko Smiljanić i Alex Đaković.

Neobična perspektiva

U obnovi su od stare ekipe ostali Karin Fröhlich i Alex Đaković, kojima su se pridružili  Almira Štifanić, Goran Zelić, David Petrović, Andrea Špindel i Dubravka Tintor, dok je u alternaciji za ulogu Nadpodstolara Martina – Zlatko Vicić. Asistentica redatelja je Tanja Lacko, a oblikovatelj rasvjete Sanjin Seršić.

Pripovjedač je Rene Medvešek, koji gledatelje vodi kroz začudnu priču o postolaru Martinu, koji je godinama kroz prozorčić svoje sobice pratio korake prolaznika. Iz te neobične perspektive Martin je uočio da svaki čovjek ima svoju prepoznatljivu krivulju hoda – svoj »nogopis« u koji su upisane sve stalne crte njegove naravi i prolazna raspoloženja u kojima se nalazi. Nekom vrstom magijskog realizma ili nadrealizma, redatelj i scenograf Rene Medvešek vizualno je razdijelio Martinov svijet na onaj »iznad« i »pod« stolom, koji je uz detalj prozorčića zapravo jedini element jednostavne, ali značenjem i simbolikom ispunjene scenografije.

 Iz svoje podrumske sobice Martin kroz prozorčić gleda na ulicu, kojom prolazi beskonačan niz ljudskih nogu s raznolikim vrstama cipela. Kraj predstave, koji Martina vraća u okvire realnosti, naznaka je da je sve što se prethodno događalo možda bio samo san jednog običnog postolara koji mašta o slavi i sreći, a najviše o kreaciji savršene cipele sklada i mira.

Naličje slave

No, sve o čemu je Martin sanjao, uspostavit će se, pretvorilo se u pravu noćnu moru. Mir koji je nalazio u čitanju »knjige nad knjigama« i ispijanju čaja, Martin će zamijeniti gomilom ljudi u potrazi za njegovim ljekovitim cipelama, a njegov izum univerzalne cipele u kojoj se svi dobro osjećaju uskoro će dobiti negativno svojstvo – u toj cipeli, naime, svi se pretvaraju u kokoši i počinju kokodakati. Tako Rene Medvešek na suptilan i duhovit način razotkriva naličje slave, novih tehnologija i stvaranja umjetnih rajeva sreće u kojima se čovjek osjeća još usamljenijim.

Na kraju za Martina, koji pomisli da je sve što se događalo bio samo san, stiže pravo olakšanje u spoznaji da je, kako je u povodu praizvedbe napisao u svojoj kritici Dalibor Foretić, »stvarni život u svojoj neobičnosti ljepši od svakog sna«.

Ova čudesna priča, prepuna simbolike i univerzalnih ljudskih vrijednosti, donosi i Martinov križ hoda koji vrijedi za svakog čovjeka i na neki je način metafora čitavog ljudskog postojanja, a glasi ovako: Nitko od nas ne zna odakle zapravo dolazi/ Nitko od nas ne zna kamo zapravo ide/ Sve nas zemlja vuče k sebi/ Sve nas nebo drži na nogama.

Obnovu »Nadpodstolara Martina« publika je ispratila pljeskom i ovacijama za glumce i autorsku ekipu.