Predstava »Emil i detektivi« redatelja Milana Trenca već je treća u nizu vizualno ambicioznih, ali izvedbeno ispraznih i emocionalno pomalo sterilnih predstava za djecu Zagrebačkog kazališta mladih, što još jasnije upada u oči nakon bolne doslovnosti predstave »Alan Ford« redatelja Daria Harjačeka te kvaziholivudskog, ispraznog kiča »Petra Pana« redatelja Roberta Waltla, odigranih u istoj kazališnoj kući. U sve tri predstave, odlazak u neku prošlu epohu isprika je da se ne bismo bavili stvarnom djecom, pogotovo ne brojnim promjenama koje je kultura stvaralaštva za mališane prošla od trenutka nastanka spomenutih stripova i romana do danas.

Retro-šik

Umjesto toga, publici se priređuje kostimirana zabava lišena eksperimentalne izvedbene dramaturgije, s jakim naglaskom na proznu i filmsku kontrolu pripovijedanja. Drugim riječima, kazalište za djecu u navedena se tri primjera nije ozbiljno pozabavilo žanrom medijske adaptacije; nije prihvatilo zakon o tome da se ni strip, ni film, ni romanistika ne mogu »presaditi« na kazališnu pozornicu bez poznavanja i poštivanja kompleksnih zakonitosti žive interakcije.    

   Milan Trenc vizualni je umjetnik respektabilne, međunarodno priznate ilustratorske biografije (komercijalne orijentacije), ali ne i čovjek kazališta. Zbog toga mu ponajprije treba čestitati na hrabrosti što se upustio u projekt u kojem pristaje na izazov scenskog početništva, čemu se pokušao doskočiti preciznim promišljanjem vizualnog aspekta predstave. Problem je u tome što je ostao previše doslovan, previše vjeran predlošku i previše konzervativan u pristupu.

   Ako lik pripovijeda o tome da sjedi i pije bijelo vino u kafiću, onda na ZKM-ovoj pozornici glumac doslovce sjeda i drži čašu s vinom za stolom u kafiću. Ako se pak govori o tome da dijete čeka telefonski poziv, onda to glumački znači da će dječak na sceni sjesti u fotelju i netremice se zagledati u telefonski aparat. S takvim se pristupom šalio još William Shakespeare, napisavši u »Kralju Learu« da je znak osobite ludosti kad u kazalištu mislite da je stolac na pozornici zbilja (samo) stolac.

   Djeca su tretirana kao male marionete ili muzejski izlošci Kästnerova Berlina, što znači da nijedno od njih ne razvija vlastiti autorski odgovor na problem originalnog teksta. Problem te slavne priče, usput budi rečeno, veoma je zanimljiv: kako suzbiti lopovluk kad ti je na raspolaganju samo vlastita glava i par simpatičnih poznanika.

   U suradnji s pedagoginjom Grozdanom Lajlić Horvat i članovima Dramskog učilišta Zagrebačkog kazališta mladih, na ZKM-ovoj pozornici sudjeluju djeca nižih i viših razreda osnovne škole (polaznici Učilišta), trudeći se slijediti precizne i izrazito konvencionalne koreografske upute Blaženke Horvat Carić, ponovno bliže logici filmskog seta nego kazališne pozornice. Videozid u stražnjem planu scene citira filmske žurnale iz dvadesetih godina prošlog stoljeća, u koje su umetnuta i kostimirana lica iz predstave (snimatelj videa je Luka Gusić, a videoprojekcije uređuje sam Trenc i Studio 8).

   Od profesionalnih ZKM-ovih glumaca, u predstavi sudjeluju Jasmin Telalović (Grundeis), Zoran Čubrilo (Kästner), Nataša Dorčić (Emilova mama), Katarina Bistrović Darvaš (Edipova baka), Filip Nola (Zapovjednik policijske postaje) te Damir Šaban i Dora Polić Vitez u nekoliko manjih uloga. Svi su korektni, ali i veoma skicozni. Veliki broj djece nije potpisan uz fotografije u programskoj knjižici, zbog čega je teško reći je li ulogu Emila na premijeri odigrao Andrija Žunac ili Matija Tin Klarin, odnosno je li Gustava igrao Borna Sertić ili Matko Mihaljević, a Profesora Korina Rožamrić ili Nika Trenc-Sato. Svakako su djeca na pozornici predana, napeta i poslušna, a ne razigrana i vođena kroz predstavu tako da se u njoj osjećaju slobodno i sukreativno.    

   Što se pak tiče romana u kojem dijete samo putuje vlakom, biva pokradeno, zatim još s grupom vršnjaka luta velegradom u potrazi za lopovom (poslavši baki samo kratku poruku da je s njim »sve u redu«), takav je scenarij danas doslovce nezamisliv. Djeca više ne putuju prometalima bez pratnje odrasle osobe. Nitko ne bi pustio Emila da prespava »tko zna gdje« (na ulici) nakon što se nije u očekivano vrijeme pojavio na bakinom pragu. I teško da bi Emil na gradskom kolodvoru ijednog velegrada sreo grupu djece visoko altruističkih motiva.

Starost Kästnerova djetinjstva

Danas djeca uglavnom sjede doma, tobože »na sigurnom«, zagledana u kompjutorske igrice i mobitelske aplikacije. Djetinjstvo nikada nije bilo usamljenije, jer osim preko mobitelske mreže, djeca se ne druže, ne trče ulicama, ne jure u zajedničke pustolovine. Zato je upravo taj komunalni aspekt odrastanja moćno mjesto Kästnerova teksta.

   Prije kompjutorske ere djeca su se igrala vani s drugom djecom i to je svima bilo posve normalno. Razlika je tako drastična da mnoge kazališne i filmske adaptacije »Emila i detektiva« također najradije zadržavaju povijesni kontekst likova, negoli razmišljaju o tome kako bi danas mladi detektiv došao do svog ukradenog novca.

   Odličan putokaz prema inovativnijoj dramaturgiji predstave čini, međutim, tekst Tanje Kirhmajer, objavljen u programskoj knjižici uz predstavu. Kirhmajer misli »Emila i detektive« u formi osobnih pitanja i usporedbi s danas popularnim filmovima, zafrkavajući se s granicom napetom između Nekad i Sad. Kirhmajer zapisuje: »Priče sa sretnim završetkom nalik su indijanskim plesovima za zazivanje kiše. I vjerujte, najčešće kiša na kraju ipak padne«.

   I baš zato što nije nimalo lako napisati napetu priču sa sretnim završetkom, djeca na ZKM-ovoj sceni, kao i djeca u ZKM-ovu gledalištu, zbilja zaslužuju više od ispunjavanja uloge predanog, ali prvenstveno dekorativnog statista.