DUBROVNIK – »Tko očekuje staru Kafetariju, bolje da ni ne dolazi na premijeru 31. srpnja« – poruka je kojom je autorski tim ove predstave, prve dramske premijere na 67. Dubrovačkim ljetnim igrama, pokušao preduhitriti usporedbe s onom »starom« Kafetarijom u režiji Tomislava Radića, koju je dubrovačka publika dugi niz godina toplo prihvaćala kao iskonski svoju.

Uzalud su bila takva upozorenja: na preksinoćnjoj premijeri Kafetarije, koju je ovaj put režirao Vinko Brešan, stalno odmjeravanje prema »onoj« verziji nije zaustavio ni prolog u kojemu se glumci duhovito osvrću na breme mnogih uspješnih izvedbi Goldonijevog komada o mladom preljubniku i kockaru koji kroz život prolazi uzdajući se u onu »Bog voli budale«.

Odlični Meničanin

Đivo je šarmantni, ali površni i infantilno lakoumni raspikuća, ovisnik o kocki, koji na kartama gubi i novac i obraz. Vlasnik kafetarije koja je kohezivni element radnje, u kojoj se sve događa, naivna je dobričina koji po svaku cijenu želi spasiti Đivu, uime nekih starih dugova prema njegovu pokojnome ocu.

Ugostitelja korektno glumi Nikša Butijer, a Đivu Nikša Kušelj kojemu je na premijeri trebalo nešto vremena da se zagrije i iz onoga što se činilo kao slabokrvno odrađivanje posla prijeđe u energičnu, zaigranu glumu. Obojicu ih je pak zasjenio Pjer Meničanin, maestralan u ulozi gospara Lukše, mušičave i na mahove groteskne stradunske tračibabe čijem dugom jeziku predstava duguje čitav niz sapuničastih intriga.

Marija Škaričić je, pak, u ulozi Đivine supruge, ostavila mlak dojam; glumila je kao da bi radije bila negdje drugdje. Lik izazovne plesačice koja živi u stanu iznad kafetarije, gdje je metom udvarača (glumi je Anđela Ramljak), srodnica je filmskoj podstanarki, gospodični Marijani u »Tko pjeva, zlo ne misli«.

»Samo čekaju da nas zgaze«, pjeva na početku zbor hipija koji godine 1978., u koju je radnja smještena, klošare po dubrovačkim dvorima, uznemiravani tek od povremenih policijskih patrola. I to uvodno obraćanje publici pjesmom postavlja obrazac kojega se Brešan odlučuje držati do kraja, pretvarajući komediju u mjuzikl gusto nabijen songovima.

Hitovi sedamdesetih

Svaki od njih poznati je hit iz sedamdesetih – na podlogu evergreen uspješnica Abbe, Queen, Beatlesa, nakalemljeni su stihovi na hrvatskom (ili uglavnom na hrvatskom), koji u gustim intervalima presijecaju radnju i rasvjetljuju je iz različitih kutova, doprinose čak karakterizaciji likova – koji se, naravno, ne udaljavaju previše od karikaturalnih općih mjesta u ne baš maestralno uspjeloj komediji »La bottega del caffè« Goldonija. Mnogi se slažu da je teatrolog Frano Čale »spasio« taj tekst, s puno ga duha preradivši za potrebe Igara 1978. godine.

Ako bi trebalo odabrati samo jednu ključnu riječ koja bi opisala Brešanovu »Kafetariju«, bila bi to – zabava. Ovo je komedija koja ne pretendira da zađe dublje iza gusto isprepletene mreže odnosa, koja se ne srami banalnosti ni plošnog humora.

Reakcije publike u nedjelju, na premijeri ispred palače Sponza, ipak nisu bile odveć oduševljene: bilo je mjesta u predstavi koja su »pitala« pljesak ili smijeh, a nisu dobila ni jedno ni drugo.