Virovitica

Kaskanje za Havelom: Gledali smo premijeru “Audijencije” Dražena Ferenčine

Boris Pavelić

Sladek i Vanek, zarobljeni u (svom) vremenu / arhiva NL

Sladek i Vanek, zarobljeni u (svom) vremenu / arhiva NL

Redatelj Dražen Ferenčina tekst je doslovno izlio na pozornicu, ne objasnivši stvarni motiv njegova postavljanja. Neupućeni gledatelj mogao bi čak pitati – je li Havelova književnost danas još uopće živa? No možda i mi očekujemo previše...



Nadamo se da će vam naša predstava biti snažan poticaj da razmislite hoćete li se nekim idejama koje po vašem mišljenju (ako ga smijete imati) nisu dobre, suprotstaviti, ili ćete kao dobar »vojnik partije/stranke« samo kimnuti glavom i nakon par godina kimanja dobiti gastritis. Vjerujemo da ćete u nekim trenucima osamljenosti, u tišini svoje sobe ili u osamljenom kutu svoje omiljene gostionice, u sebi pronaći i Sladeka i Vaneka, a onda sami odlučite kome od njih više pripadate.


Dio je to teksta što ga je glumac Kazališta Virovitica Draško Zidar napisao za knjižicu predstave »Audijencija« Vaclava Havela, prvoga komada znamenitoga češkog pisca i državnika ikada odigranog na veteranskoj sceni virovitičkog kazališta.


Odabir »Audijencije« u Virovitici, rekli bismo, sam po sebi je vijest. Premda dramaturški naizgled skroman – dva lika u minimalističkoj scenografiji – »Audijencija« je kultni Havelov tekst, prvi od tri takozvana »Vanekova komada«, koji su Havela polovinom sedamdesetih, kada su napisani, promovirali u neupitnoga vođu disidentskog pokreta ne samo u njegovoj Češkoj, nego i daleko izvan granica zemlje; moglo bi se tvrditi da je »Audijencija« te 1975. začela onaj »veliki prasak« koji je dvije godine kasnije izrodio Povelju 77, a potom, nakon mukotrpnih osamdesetih, i slobodu Baršunaste revolucije 1989.




Pripovijest o Havelu, češkim disidentima, njihovoj književnosti, otporu i životu odavna je već nosivi stup mitologije slobodne Europe, no tada, u olovu sedamdesetih, život im je bio sve samo ne mitološki. »Audijencija« je već i naslovom cinična: nije riječ ni o kakvom svečanom prijemu, nego o razgovoru u pivskome skladištu na koji je Vaneka, Havelova dramskog dvojnika – kazališnog pisca prisiljenog da »valja burad« u pivovari – pozvao poslovođa Sladek. U suhome, često apsurdnom dijalogu, namjerno lišenome svakoga dubljeg značenja, Sladek – deziluzionirana, rezignirana, preplašena i frustrirana žrtva pivske ovisnosti – nagovara Vaneka da sam piše izvještaje o svojem ponašanju i dostavlja mu ih, jer komunistička tajna služba traži da Sladek o Vaneku redovito izvještava, a Sladek će zauzvrat Vaneku omogućiti posao »u magazinu, gdje je toplo«. Vanek, premda ga ponuda za rad u magazinu dovodi do ruba pragmatičke predaje, ipak odbija, a Sladek mu uzvraća zajedljivom jadikovkom bezimenog kotačića sustava optužujući ga da mu je »princip draži od čovjeka«.


A danas?


»Audijenciju« je Havel napisao o samome sebi. Kada je 1968. ostao bez posla, prisiljen je bio zaposliti se u pivovari. Dramu je objavio 1975., da ostane zabranjena do pada komunizma. Ništa zato: u samizdatu je kružila istočnom Europom, izvođena po stanovima i svim mogućim skrivenim budžacima, postavši kultni komad usprkos tome što službeno – nije postojala. Vanek, baš kao i Havel, prerastao je u simbol otpora, neku vrst »komunističkog Švejka«, a Havel je svoj lik, toga drugoga sebe, smjestio u još tri svoje drame: »Otvorenje izložbe« (1976.), »Protest« (1978.) i »Deseci rođaka« iz 2010., kao kasni duhoviti nastavak »Otvorenja izložbe«. Štoviše drame o Vaneku pisali su i Havelovi kolege – među njima i Pavel Kohout, koji se Sladeku u »Audijenciji« čini sumnjivim – ali i proslavljeni Britanac Tom Stoppard u komadu »Rock’n’roll« iz 2006.


U zagrebačkoj Gavelli početkom osamdesetih, Pero Kvrgić igrao je Sladeka, a Zlatko Vitez Vaneka, u uprizorenju koje se pamti i danas, jer je društvu »ni na nebu ni na zemlji« ulijevalo slobodarski ponos izvođenja disidentske drame u socijalističkoj zemlji, i to baš u vrijeme kada njezin autor u vlastitoj domovini čami u zatvoru. Istodobno, Gotovac je robijao, a da ga nitko ovdje nije igrao…


Iz ove minijaturne skice trebalo bi biti jasno da značenje »Audijencije« danas postaje veće u njezinome društvenome utjecaju, povijesnom kontekstu i dramsko-političkoj sudbini, nego u samome sadržaju toga kratkog komada apsurda. Danas, taj bi se tekst mogao dramatski kontekstualizirati na cijeli niz plodnih i zanimljivih načina, od kojih nikako nije posljednji onaj koji bi razotkrio zanimljive sličnosti mentaliteta u otvorenoj češkoj komunističkoj represiji polovinom sedamdesetih prošlog stoljeća s prikrivenom, »demokratiziranom« bezizglednošću jednostranačke dominacije u današnjoj provinciji na balkanskom rubu Europe, u prvoj četvrtini već umornoga 21. stoljeća.


Bez »ali«…


Ništa od toga, nažalost, virovitička predstava nije iskoristila. Kaskajući po Havelovome moćnom tragu redatelj Dražen Ferenčina tekst je doslovno izlio na pozornicu, ne objasnivši stvarni motiv njegova postavljanja. Neupućeni gledatelj mogao bi čak pitati – je li Havelova književnost danas još uopće živa? Može li, naime, današnju publiku pokrenuti minimalistički dijalog, namjerno opterećen besmislenim ponavljanjima i ispraznim frazama, i njegova gorka implicitna satirizacija terora tajnih službi? Ta nitko danas više nikoga tako gadno ne uhodi. Ali, dragi gledatelji, ali…


Toga »ali«, nažalost, u virovitičkoj predstavi nema – osim u Zidarovu tekstu u knjižici predstave. Svakako bi ga bilo više da je, umjesto »Audijencije« odigran »Protest«, treći od »Vanekovih komada«, koji problematizira (ne)spremnost intelektualca na rizičan i kritički javni angažman. No najmanje su za to odgovorni glumci: Draško Zidar, Sladek, čiji je slobodarski nerv i inzistirao na Havelu u Virovitici, te koji je Sladeka lukavo oživotvorio kao jednoga od nas, luzera nalakćena na svakome šanku »u Hrvatskoj i regiji«; te Goran Koši, čiji je Vanek istodobno i otmjeno i ustrašeno suzdržani antipod bučnome jadniku od Sladeka, kojemu pivo frca s usana. Zidar i Koši, te scenograf i kostimograf Krešimir Tomac, učinili su što su mogli: publika je sjajno reagirala na duhovitosti koje su rutiniranom glumačkom umješnošću proizvodili na sceni. No nisu glumci odgovorni za to što su emotivni vrhunci Havelova teksta publici uglavnom promakli, kao što nisu krivi što je eksplicitno korištenje simbola srpa i čekića na sceni zamaglilo sve druge moguće, a tako potrebne paralele.


A opet, ne očekujemo li previše? Ne zahtijevamo li brda i doline od kazališta ovisnog o gradu kojim su pola stoljeća vladali komunisti, a sada četvrt stoljeća vladaju nacionalisti? Svakako: umjesto da se bahatimo prevelikim očekivanjima bez vlastitog rizika, prije valja reći da virovitička »Audijencija«, ma koliko nedovršena bila, u onome Zidarovu »osamljenom kutu omiljene gostionice«, i u ovome društvenom mraku što kulja i iz povijesti i iz sadašnjosti, svakome tko je vidi može biti mala, možda minijaturna, ali zato sjajna, blistava iskrica slobode.