Jagoda Buić / Snimio Boris KRAGIĆ
Što se Smojine nagrade tiče, tijekom života sam primila brojne nagrade; od Herderove i dvije Nazorove do nagrade UNESCO-a i zlatne medalje Picassa, ali ova zlatna plaketa sa Smojinim likom na neki način je najosobnija – kao da mi ju je dao on lično!
Jagoda Buić rođena je na Matejuški. Kao i Miljenko Smoje. Dakle u prvim su im sjećanjima ostale iste slike nekadašnjeg Splita. Koji ih je obilježio za cijeli život. Kada je udruga »Timbar Dalmacije« pokrenula 2009. godine dodjelu nagrade Miljenko Smoje, željela je sačuvati uspomenu na jednu izvanserijsku osobnost i duh kakav se može naći samo u Splićana.
Dobitnici, međutim, nisu bili samo Splićani – naglasak je pri izboru bio na izvrsnosti – a zlatnu plaketu s likom Miljenka Smoje dobili su dramski pisac i scenarist Ivo Brešan, karikaturist Davor Štambuk, legendarni nogometni vratar Vladimir Beara, slikar Mile Skračić, skladatelj, pjesnik i kantautor Arsen Dedić, književnik, pjesnik i prevoditelj Luko Paljetak, plivačica, zlatna olimpijka iz Meksika Đurđica Bjedov te književnik i gastronom Veljko Barbieri.
Ipak nitko od njih duhom nije bio bliži Smoji od ovogodišnje dobitnice Jagode Buić; po veličini i značaju opusa, kao i onom tako osebujnom humoru koji prave Splićane razlikuje od svih ostalih na ovome svijetu.
Iako nisu rasli ni približno u istom okruženju – Miljenko Smoje je rođen u ribarskoj obitelji, a Jagoda Buić je praunuka i kći dvaju splitskih gradonačelnika – njihovo je poimanje stvarnosti, osjećaj pravičnosti i pravde te socijalne osjetljivosti čitavog života bio podudaran. Nisu trebali ni živjeti u istom gradu – jer u vrijeme najsnažnijeg autorskog rada Miljenka Smoje Jagoda Buić je živjela »po svjetovima« – sjedinjavao ih je žovijalni humor i dišpet. Taj snažni nerv koji je Smoje iskazivao pišući novinske reportaže, humoreske, kolumne i scenarije, Jagoda Buić je pretapala u svoja umjetnička djela – od kazališnih scenografija i kostima, preko tapiserija koje se danas nalaze u velikim muzejima svijeta, do papirnih kolaža, instalacija i željeznih skulptura koje je njeno nepogrešivo oko »vidjelo« već na otpadima.
Berekinada
Kao da je čitav grad htio dotaknuti Jagodu Buić, javiti joj se i povući paralelu sa zajedničkim precima, prijateljima, znancima, pitati ju nešto važno, donijeti joj cvijeće, pokazati joj koliko im znači…
Na otvorenju su govorili povjesničari umjetnosti: ravnateljica Muzeja grada Splita Narcisa Bolšec Ferri, ravnatelj Galerije umjetnina Branko Franceschi te najbolji poznavatelj umjetnosti Jagode Buić akademik Tonko Maroević, koji je napomenuo da najnoviji radovi nisu nastali zbog nagrade koja joj se dodjeljuje, već iz humora, ironije i autoironije. A sama autorica se zahvalila Smoji što joj je svojim duhom dao inspiraciju »za učinit još jednu berekinadu. Jer ovo to jeste i berekinadom ostaje«.
– Smoje je umro 1995. godine – kaže Jagoda Buić, s kojom razgovaram u povodu izložbe i nagrade. – U Splitu me u to vrijeme nije bilo dvadeset godina. Poštom mi je stigao »Feral«, a na donjem dijelu prve stranice vidjela sam riječ »kumpanjo«. Sjećam se tog trenutka. Bojala sam se rasklopiti novine da ne bih pročitala »Adio«…
– Nismo bili prijatelji, ali smo se susretali. Smoje je upleten u moj život i kao Splićanke i kao ljubiteljice njegova humora i televizijskih serija. Pratila sam njegovo djelo i bez druženja. Iako smo znali da je bolestan, tako sam se teško pomirila s činjenicom da ga nema, da sam mu odmah htjela na Matejuški napraviti spomenik! Još uvijek se nadam da ću ga napraviti, imam u glavi godinama istu skicu – samo ju treba realizirati.
Dragom kumpanju
– A što se Smojine nagrade tiče, tijekom života sam primila brojne nagrade; od Herderove i dvije Nazorove do nagrade UNESCO-a i zlatne medalje Picassa, ali ova zlatna plaketa sa Smojinim likom na neki način je najosobnija – kao da mi ju je dao on lično!
– Često sam slušala o Smojinim marendama za njegov rođendan i ovoj koja zahvaljujući Borisu Kragiću prati dodjelu Smojine nagrade, ali nisam ni pomišljala da će to biti tako posebno, spontano i narodnjački toplo. Čitavo sam vrijeme imala osjećaj da bi se Smoje mogao pojaviti iza svakog kantuna!
– Sutra ću odnijeti cvijeće na njegov grob u Žrnovnici. I naravno, neću vjerovati da ga nema… Gledat ću ga kako šeta po Matejuški i beštima na sve što se oko njega događa…
– Čitala sam prošloga ljeta, nakon mnogo godina, Smojine knjige u izdanju Feralove biblioteke. To je objektivno velika literatura ograničena na duh i ambijent, što ne umanjuje njenu vrijednost. Dva najveća humorista, Iljf i Petrov, nisu prevedeni s ruskog ni na talijanski ni na njemački! Tako i Smoje. On pripada svijetu, iako opisuje mali krug, ali pravi univerzum. Njega se i ne može prevesti na drugi jezik; on je poezija Matejuške, malih ljudi iz splitskog puka i takav ima neprocjenjivu vrijednost.
– Izložbu u povodu Smojine nagrade posvetila sam mu riječima: »Dragom kumpanju koji je od svake ‘judske mižerije’ – čarolijom svog nenadmašnog humora i splitske trpke poetike – učinio smijeh i šalu. Fala mu!« Jer poetika odbačenog ima veze s tom našom mižerijom o kojoj Smoje piše…
– Ostala bih duže pod ovim toplim, splitskim suncem, šetala po rivi ispod prozora kuće gdje sam se rodila, ali vraćam se u Zagreb u spomen na nezaboravnog prijatelja Predraga Vušovića, našega Pređu. Ovog sam ljeta, naime, u dubrovačkoj Palači Sponza, postavila možda najljepšu moju izložbu, posvećenu Pređi. Rekli su mi da sam fotografskim povećanjima i nekim scenskim mogućnostima uspjela prizvati njegovu prisutnost. Potom je – na poziv grada Kotora – ova izložba prenesena u jednu crkvu, a ovih dana ju, u povodu šeste godišnjice Pređine smrti, ponavljam u njegovom matičnom kazalištu Gavelli.
Matvejević i šutnja
– Među eksponatima na izložbi je i Pređin galeb. Zvao ga je Andrija i prijateljevao s njim… Iznad moje kuće na Kolorini svake večeri prelijeće Andrija. Ali nema Pređe…
– Izlila sam Pređinog galeba u skulpturu, nagradu za smijeh koju sam ustanovila prošloga ljeta. O plaču se mnogo pisalo i pjevalo. A o smijehu – gotovo ništa! Zato nagrada za smijeh, čiji je prvi laureat bio Zijah Sokolović. U znak sjećanja na Pređu koji je imao taj jedinstveni dar da nasmije ljude – govori mi Buić.
Kao prava Mediteranka Jagoda Buić je bila vezana s ljudima koji su osjećali to podneblje. Jedan od najbližih prijatelja bio je i Predrag Matvejević.
– Divila sam mu se. Bio mi je kao brat. Otišao je prerano. Na očigled svih nas koji mu nismo mogli pomoći. A pokušavali smo. Vijest o njegovoj smrti munjevito se proširila; ni dvadeset minuta nakon Predragove smrti svi doslovno svi mediji objavili su tužnu vijest popraćenu prigodnim tekstovima žaljenja i poštovanja prema velikom čovjeku. A ja se pitam i neću prestati pitati i medije i kulturne ustanove: gdje su bili zadnje dvije godine? Zašto se nisu raspitivali kamo je nestao Predrag Matvejević? Nigdje više nije bilo tog aktivnog intelektualca, pisca, predsjednika PEN-a, čovjeka koji je život posvetio braneći nepravde nad ljudima. Dvije godine o njemu se ništa nije znalo. Kao da je nestao sa lica zemlje. Zašto? Možda bi se njegovi teški uvjeti života popravili, možda bi još poživio među nama.
– Njegova prisutnost imala je neprocjenjivu vrijednost kao prijatelja, intelektualca i nadasve humanog, angažiranog čovjeka u svjetskim razmjerima. Imao je širinu duše i muzikalnost svog ruskog oca i onu svima znanu posebnu poetiku Mostara, preko svoje majke. On je živio za druge. Vadio druge iz zatvora, pisao otvorena pisma suverenima braneći druge. A ti drugi? Jesu li se zapitali gdje je i kako mu pomoći? Jer sve se može, kao što je i on sve mogao, jer je htio. Moj muž Hans Wuttke i Predrag probijali su kroz nemoguće zapreke opsjednutog Sarajeva puteve za pomoć – jer su htjeli.
Klanjajmo se veličini
– A Predrag, koji je napisao toliko knjiga prevedenih na 28 jezika, živio je bez naočala. Nije mogao čitati. Bez mobitela. Nije mogao komunicirati. Bez zraka. Jer je u toj ustanovi u nekoliko kubičnih metara živjelo 40 staraca. Ako se to zove živjeti. Mediji su ga zaboravili, ali ne i prijatelji. Niz eminentnih ljudi, poznata imena iz našeg kulturnog života rijetko su, ali uz najbolju volju, uspijevali da ga posjete. Trebalo je za to voditi posebne pregovore, a neki su na vrlo neugodan način bili odbijeni. Ja sam, na primjer, imala totalnu zabranu. Mi, prijatelji, nosili smo Predragovu sudbinu kao tešku traumu, kao moralni poraz, jer mu ni naočale nismo uspjeli donijeti. Čovjeku koji je živio za knjigu, koji je volio svijet, i svijet je volio njega. Voljeli su ga njegovi pariški studenti sa Sorbonne, njegovi rimski studenti sa Sapienze, njegovi studenti sa Zagrebačkog sveučilišta… Još ne prihvaćam činjenicu da ga više nema. Ostaje nam da se zauvijek klanjamo veličini njegove duše i literature posvećene moru.
– Kao u svim teškim vremenima smijeh je danas dragocjen. Mi vjerojatno već živimo i Treći svjetski rat, samo ga još ne prepoznajemo. Svaki je rat drugačiji; Prvi svjetski rat vodio se pod zemljom, Drugi u zraku, a Treći se vodi u sefovima banaka, u zloupotrebama vlasti… Tu je oko nas. Zato nam treba smijeha. Radosnog, ali i gorkog. Svakog – kazuje Jagoda Buić.
– A ja se, kao što vidite, od mora ne odvajam! O tome svjedoči i ova izložba na kojoj predstavljam svoje metalne barke, Dioklecijanovu navu, vikinški brod, bracere; sve što me podsjeća na moje splitsko djetinjstvo…
– Moj pradjed, Dujam Rendić Miočević, bio je prvi hrvatski gradonačelnik Splita. I moj otac Mirko Buić bio je splitski gradonačelnik i posljednji ban Primorske banovine. Evidentna je dekadencija. Ali ja sam na ove dvije manifestacije, koje su povod mom sadašnjem dolasku u rodni grad, bila primljena kao kraljica! S dobrodošlicom ljudi i svom toplinom sunca koje je tuklo po splitskoj rivi.
– Svaki povratak u Split je svojevrsni poklon sjećanja, priča i smijeha. Ovaj imperijalni kamen, srednjevjekovni Split u svojoj strogosti, a pogotovo bez turista – sunce kao da je ljeto, a ulice prazne kao da je najveća zima – doista je dar. A povrh svega, susreti s dragim prijateljima; svi su došli na izložbu i Smojinu marendu: i znanstvenik Miroslav Radman, i utemeljitelj bolskih likovnih kolonija Ivica Karninčić, i književnik Zdravko Zima, koji je potegao iz Zagreba, ali i društvo iz mladih dana koje svojim humorom i smijehom ne priznaje da je vrijeme učinilo svoje – zaključuje našu priču Jagoda Buić.
