Kulturna méka

Posjet Trstu otvara pitanje – zašto i Rijeka ne bi imala Muzej kazališta?

Kim Cuculić

HNK Ivana pl. Zajca i Gradsko kazalište lutaka imaju lijepe i bogate funduse koji bi mogli izići na svjetlo dana i biti predstavljeni široj publici. Pretpostavljamo da bimuzej bio i dobro posjećen, jer je primjerice izložba lutaka u riječkom Malom salonu, u okviru Revije lutkarskih kazališta, te godine bila jedna od najposjećenijih, ako ne i najposjećenija



Trst je dugo za nas iz Hrvatske i s prostora bivše Jugoslavije bio grad u koji se odlazi u kupovinu. Kako u filmu »Trst, Jugoslavija« podsjeća redatelj Alessio Bozzer, sredinom pedesetih godina prošlog stoljeća tršćanski Ponte Rosso postao je mit i omiljena šoping destinacija svakog građanina Jugoslavije. Tijekom sedamdesetih i osamdesetih predmet koji je simbolizirao ovaj mit bile su plave traperice. Tih su godina milijuni Slavena putovali u Trst jednom ili dvaput godišnje, međutim, rat na Balkanu je sve prekinuo…


Sada se u Trst ide nešto rjeđe i nema ga smisla posjećivati isključivo radi šopinga, jer su tamo trgovine praktički iste kao i u Rijeci. Trst i Rijeka


Kazališni muzej »Carlo Schmidl« u Trstu / Foto Museo Trieste


Kazališni muzej »Carlo Schmidl« u Trstu / Foto Museo Trieste





Zato je danas razlog za odlazak u Trst njegova kultura. Tu su zanimljivi muzeji i kazališta, Trst je i grad književnika i književnosti, a u njemu se unatoč mnoštvu kineskih dućana i dalje osjeća duh srednjoeuropskog grada. Trst i Rijeka dijele neke sličnosti, no današnji Trst ipak je u nekim stvarima otišao dalje. Primjer za to su neka tršćanska bivša lučka skladišta koja su prenamijenjena u muzeje i izložbene prostore, a ono što Rijeka nema je recimo Kazališni muzej u Trstu smješten u Palači Gopcevich – u blizini Ponte Rossa.


Poseban dio posvećen je lutkarskom kazalištu / Foto Museo Trieste


Poseban dio posvećen je lutkarskom kazalištu / Foto Museo Trieste



Muzej nosi ime Carla Schmidla (1859-1943), tršćanskog izdavača i kolekcionara. Ovaj muzej dokumentira kazališni i glazbeni život Trsta u razdoblju od 18. stoljeća do danas.


Izloženi su kazališni programi i plakati, fotografije, slike, kostimi, glazbeni instrumenti, makete kazališta, lutke, manuskripti i glazbena izdanja / foto Museo TRIESTE


Izloženi su kazališni programi i plakati, fotografije, slike, kostimi, glazbeni instrumenti, makete kazališta, lutke, manuskripti i glazbena izdanja / foto Museo TRIESTE



Muzejski prostor obuhvaća prizemlje, prvi i drugi kat. Izloženi su kazališni programi i plakati, fotografije, slike, kostimi, glazbeni instrumenti, makete kazališta, lutke, manuskripti i glazbena izdanja. Jedan dio u muzeju posvećen je Giuseppeu Verdiju, a postav je podsjetnik da su tijekom 17. i 18. stoljeća u Trstu nastupali Giuseppe Farinelli, Giuseppe i Alessandro Scaramelli, Karl Georg i Karl Ferdinand Lickl, Francesco i Giuseppe Sinico, Luigi, Federico i Luigino Ricci, Giuseppe i Giacomo Rota.


Kazališni muzej u Trstu smješten u Palači Gopcevich / Foto Museo Trieste


Kazališni muzej u Trstu smješten u Palači Gopcevich / Foto Museo Trieste



Izloženi su i kostimi koji su pripadali baritonu Giuseppeu Kaschmannu, tenorima Enzu De Muru Lomantu i Rodolfu Moraru, sopranisticama Idi Quaiatti i Rini Pellegrini Lozzi te glumcu Antoniju Gandusiju. Tu je i podsjetnik na glasovitu glumicu Eleonoru Duse.


Glazbeni instrumenti


Posjetitelji muzeja mogu se prisjetiti i Adelaide Ristori, Ernesta Rossija, Alexandera Moissija, Adolfa Angelija, Silvija Maionice i Giulija Perottija, kao i kompozitora Rossinija, Bellinija, Donizettija, Verdija, dirigenata Franca Faccija, Gialdina Gialdinija, Victora de Sabata, Herberta von Karajana…



Jedan od glasovitih Tršćanina je kazališni redatelj Giorgio Strehler (Barcola, Trst, 1921. – Lugano, 1997.), kojemu je u Kazališnom muzeju »Carlo Schmidl« do travnja ove godine posvećena izložba u povodu 20. godišnjice smrti. Izložba »Lezioni di teatro« podsjeća na ovog kazališnog velikana, pridajući posebnu pažnju njegovim odnosima s rodnim Trstom. Strehler je jedna od središnjih ličnosti europskog kazališta dvadesetog stoljeća. Tršćanska izložba ukazuje na važnu Strehlerovu ostavštinu. Izložene su skice kostima i scenografija njegovih predstava, originalni dramski tekstovi s ispravkama, notni zapisi, fotografije, snimke dramskih i opernih predstava, a mogu se poslušati i razgovori sa Strehlerom.


Giorgio Strehler rođen je u obitelji u kojoj su se njegovali multikulturalizam i umjetnički duh. Studirao je u Milanu, a po izbijanju rata izbjegao je u Švicarsku gdje je djelovao pod pseudonimom Georges Firmy, režirajući djela Thomasa S. Eliota, Alberta Camusa i Thomasa Wildera. Po povratku u Italiju, 1947. s prijateljem Paolom Grassijem osnovao je glasoviti Piccolo Teatro u Milanu, gdje je bio dugogodišnji umjetnički ravnatelj. Režirao je djela C. Goldonija (Arlecchino servitore di due padroni, La trilogia della villeggiatura, Le baruffe chiozzotte), W. Shakespearea i B. Brechta. Godine 1968. napustio je Piccolo i osnovao svoju kazališnu družinu Teatro Azione. Usporedno s dramskim režirao je i operne predstave (Il ratto del serraglio, Le nozze di Figaro, Il flauto magico, Don Giovanni, La Traviata, Simon Boccanegra, L’amore delle tre melarance, Falstaff, Fidelio…). Djelovao je i u Teatru Studio, a 1982. Strehler je postao direktor Teatra d’Europa.



U Muzeju se nalaze glazbeni instrumenti iz kolekcije Roberta Stareca, zatim instrumenti iz Afrike i s Dalekog istoka, a predstavljen je i glazbeni laboratorij Francesca Zapellija. Može se vidjeti i eksperimentalno kazalište Alfreda Bacinija, a poseban dio posvećen je lutkarskim kazalištima Argioa Orella i Uga de Casilistera. Izložena je i jedna »laterna magica«, a može se vidjeti i nekoliko filmskih kamera. Muzej ima i biblioteku i dokumentacijski centar. Knjižnica sadrži više od 100.000 naslova o glazbi, kazalištu i filmu, postoji i dio s opernim libretima, dok arhiv ima više od 4.000 jedinica. Poseban dio je i arhiv »Giorgio Strehler«.


Prilikom razgledavanja ovog muzeja zapitali smo se zašto i Rijeka jednom u budućnosti ne bi imala sličan muzej, jer i HNK Ivana pl. Zajca i Gradsko kazalište lutaka imaju lijepe i bogate funduse koji bi mogli izići na svjetlo dana i biti predstavljeni široj publici. Pretpostavljamo da bi bio i dobro posjećen, jer je primjerice izložba lutaka u riječkom Malom salonu, u okviru Revije lutkarskih kazališta, te godine bila jedna od najposjećenijih, ako ne i najposjećenija.



U Trstu djeluje i Slovensko stalno kazalište, središnja kulturna ustanova slovenske manjine u ovom dijelu Italije. Njegova stalna djelatnost počela je 1902. godine, da bi nasilno bila prekinuta u vrijeme fašizma 1920. kad je spaljen Kulturni dom. Od tada je kazalište 20 godina djelovalo u tajnosti, a svoja je vrata ponovno javno otvorilo 1945. Od 1964. ima stalno sjedište u Kulturnom domu i svake godine priredi pretplatničku sezonu u Trstu i Gorici. Sve predstave mogu se pratiti s talijanskim titlovima. Od 1977. kazalište se ubraja u talijanska stalna kazališta i nakon reforme 2015. postaje kazalište od relevantne kulturne važnosti.