Ono što je naime u »Marsovcu« Damon, to je u de Palminoj »Misiji na Mars« Don Cheadle. Osim toga, de Palma pristupa svemiru poput ultimativnog misterija (režiser je u školskim danima pobijedio na znanstvenom sajmu), dok je Scottu važnija autentičnost ambijenta, koji priziva krajolike njegova »Exodusa«
Već sam pogled na astronauta s dječjim licem Matta Damona na posteru Scottova »Astronauta«, za kojeg je jedan kritičar napisao da se s onom bijelom potkapom ispod kacige doima poput Isusića na starom flamanskom platnu, priziva astronauta/farmera/sanjara Matthewa McConaugheya na posteru Nolanova »Interstellara«, čije je tijelo doduše snimljeno u totalu dok usamljen hoda površinom ledenog planeta. No dok Nolanov pompozni komad igra na zamke, formule i poglede, promatrajući svemirski let kao filozofsko iskustvo u nama samima, iako mu nedostaje vizija, Scott je puno prozaičniji.
Zato je Scottov »marsijanac« Mark Watney puno bliži jednom od onih »survivalista« s Discovery Channela koji nas podučavaju kako opstati u ekstremnim prirodnim uvjetima – kako uzgajati krumpir u pustinji koristeći vlastiti izmet kao gnojivo i kako dobiti vodu izgaranjem hidrogena. Upravo u takvoj ekstremnoj situaciji našao se Watney zarobljen na Marsu nakon snažne pustinjske oluje, nakon što ga je posada otpisala. Ali njegova borba za opstanak jača je od svega, u čemu mu pomaže diploma botaničara.
Svemirski ples
Užitak gledanja Scottova znan-fana nije nipošto umanjen ako odaberemo 2D projekciju (multipleks nam nudi obe opcije). Dapače, efekt je čak i bolji, jer je fotografija u 2D formatu svjetlija i nekako bogatija.
No Scottu ne ide u prilog činjenica da je o crvenom planetu ne tako davno Brian de Palma snimio puno bolji film. Ono što je naime u »Marsovcu« Damon, to je u de Palminoj »Misiji na Mars« Don Cheadle. Osim toga, de Palma pristupa svemiru poput ultimativnog misterija (režiser je u školskim danima pobijedio na znanstvenom sajmu), dok je Scottu važnija autentičnost ambijenta, koji priziva krajolike njegova »Exodusa«.
Naravno, de Palma također igra na dijalektiku ambijenta i ljudskih tijela. Sjetimo se svemirskog »plesa« Tima Robbinsa i Connie Nielsen uz zvuke Van Halena, kao antipoda Scottovu Watneyu kojem su za zabavu ostali tek stari disco hitovi iz kolekcije kapetanice Jessice Chastain koje on mrzi. No dok de Palma i dalje voli eksperimentirati igrajući na autorsku osobnost, Scott je praktički utrošio sve adute u (izvrsni) scenarij Drewa Goddarda, koji u stvari pripada J.J. Abramsovoj škvadri (»Alias«, »Cloverfield«) i koji igra na čistoću priče i njeno trasiranje u smjeru naše stvarnosti u kojoj chat postaje jedini mogući način komunikacije. Zato poruke koje on šalje mozgovima NASA-e podsjećaju na klasično »chatanje«, pa će ga oni u jednom trenutku ukoriti da pripazi na jezik jer njegove poruke prati čitav svijet.
Big brother NASA
S jedne strane Watney se doima kao da je obasjan reflektorima nekog relityja, dok NASA preuzima ulogu Big Brothera i njihove komandne ploče više podsjećaju na TV studio nego na famoznu svemirsku agenciju. Jer usjev krumpira ipak ne može biti vječan. A i drveno raspelo je premalo da bi našem junaku svrsishodno poslužilo na duži period.
