Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 4
Sutra: 23° 23° 4
6. prosinca 2019.
Fenomen naše civilizacije

APOSTOL NENASILJA Stotinu i pedeset godina je od rođenja Mahatme Gandhija

Reuters
Reuters
Autor:
Objavljeno: 8. travanj 2019. u 11:03 2019-04-08T11:03:55+02:00

Gandhi je filozofiju nenasilja (snagu vlastitog duha i primjera) pretočio u politiku nenasilja i to je indijsku zajednicu učinilo nepobjedivom. Takvo što, posebice na takav način, nikada nitko prije njega u povijesti čovječanstva nije uspio; pokazao je i dokazao da princip nenasilja može biti djelotvoran, tim više što je u konačnici protiv mržnje koja je uvijek jedan od uzroka i posljedica svake klasne i uopće društvene revolucije

Cijelu ovu 2019. godinu Indija će biti u znaku obilježavanja 150. godišnjice rođenja svog najvećeg sina, ali možda i najznačajnije i najmarkantnije osobe minulog stoljeća uopće, Mohandasa Karamčande Gandhija (rođen 2. listopada 1869. u Porbandaru, država Gudžarat) koji je snagom nenasilja i istine ujedinio i preobrazio ovu ogromnu zemlju fascinantne kulture, bogate povijesti i raskošne civilizacije. Gandhi spada u red velikih učitelja čovječanstva; nije uzalud Albert Einstein za njega rekao: »Buduće generacije će biti teško uvjeriti da je netko kao on, čovjek od krvi i mesa, uopće živio i koračao po našem planetu«. Način na koji je živio i djelovao uistinu se čini nevjerojatnim, a možda se tajna njegove veličine upravo i krije u tomu što je govorio i propovijedao: »Budite promjena koju želite vidjeti u svijetu«, a to je bila jedna u nizu misli koje je svojim predanim radom istinski otjelotvorio.

»Istina je put do Boga«, tvrdio je Gandhi, a uvažavao je i cijenio svaku religiju, jer je smatrao da im je temelj i smisao moralno djelovanje. A to kako će mu se tko moliti ili se pridržavati obreda u njegovu slavu, svaka će zajednica i svaki čovjek ponaosob odlučiti za sebe; ali bez pretenzija da ih nameće drugima. Međuvjerska i međuvjernička tolerancija je temelj svake istinske tolerancije. Kada je Gandhi krenuo u borbu za neovisnost zemlje i oslobođenje Indije od kolonijalnog jarma (ali i protiv nepravednih zakona i bezdušne eksploatacije siromašnih), on je zapravo pokrenuo svojevrsnu revoluciju nenasilja, koja se mnogima učinila neprovedivom. Međutim, on je uspio u svojoj nakani, jer se poistovjetio sa svim ljudima zemlje u kojoj je živio (bez ogleda na rasu, vjeru i kastu) i tako je uspio uspostaviti osobni, ali i društveni, moralni identitet, kao i »nametnuti« nenasilnu borbu velikoj većini Indijaca, koji su je usvojili kao opće, nacionalno dobro. Međutim, da nije uspio dobiti borbu sa samim sobom, a vodio ju je (askezom i molitvom) čitavog života, gotovo je sigurno da je ne bi dobio ni na političkom, društvenom, povijesnom i svakom drugom planu.

Gandhi je filozofiju nenasilja (snagu vlastitog duha i primjera) pretočio u politiku nenasilja i to je indijsku zajednicu učinilo nepobjedivom. Takvo što, posebice na takav način, nikada nitko prije njega u povijesti čovječanstva nije uspio; pokazao je i dokazao da princip nenasilja može biti djelotvoran, tim više što je u konačnici protiv mržnje koja je uvijek jedan od uzroka i posljedica svake klasne i uopće društvene revolucije. Trag krvi traži osvetu, Gandhi je to dobro znao i stoga se čvrsto držao Budina principa: »Na ovom svijetu mržnja nikada nije umirena mržnjom«. Marx je, ne bez gorčine, ustvrdio kako je nasilje povijesni princip, ali Gandhi je svojim učenjem ahinse i satjagrahe (istina, nenasilje i spremnost na žrtvu) učinio ovaj princip nadpovijesnim; ideje odložene za budućnost mogu biti primamljive, ali ako ideja nije živa, sada i ovdje, za konkretnog čovjeka, vremenom se sakralizira i divinizira i to je čini »okamenjenim putokazom«. Upravo politiku kao predanu i nesebičnu službu ljudima nije moguće transponirati s onu stranu povijesti ako je se ne želi odvojiti od duhovnih vrijednosti, bez čega nema ni čovjeka kao »samorealizacijskog projekta«, u što je Gandhi duboko vjerovao. Uostalom, svojim je životom to jasno i konkretno svjedočio.

Bez poroka i laži

Mahatma (na sanskrtu Veliki duh, kako su ga kasnije prozvali) Gandhi se rodio u hinduističkoj obitelji (pripadnicima kaste vajšija) koja je bila duboko pobožna, slavili su Višnu, a posebice mu je majka bila religiozna te je često postila kako bi se što je moguće više približila idealu čistoće i spoznaje duše. Otac, ugledan sudac u Radžastanu je imao široki krug prijatelja s kojima je u svom domu raspravljao o smislu vjere, a što je pozorno slušao njegov sin. Krugu prijatelja njegova oca pripadali su, uz hinduse i džainisti, muslimani, kršćani i zaratustrijanci, tako da se Mahatma od malena učio toleranciji. Već u djetinjstvu je spoznao kako nikada ne smije zaboraviti da su svi ljudi jednaki i sposobni, u ime pravde i pravednosti, zlu se suprotstaviti dobrim. Samo onaj koji osjeća bol drugih, nepravdu koja se čini drugima, pravi je sljedbenik Višne.

Od kako pamti za sebe, pisao je Gandhi u svojim uspomenama, roditelji su ga poučavali kako odoljeti i suprotstaviti se porocima, a posebice se laž smatrala početkom i izvorom svakog zla. Tako je Gandhi od djetinjstva slijedio hariščandru, tj. upoznavao se s načinima »tehnike« odolijevanja iskušenjima, odnosno kako u toj neprestanoj borbi obnoviti potrebu za pravdoljubivošću i iskrenošću. Dvije crtice iz njegova života zorno ilustriraju ovu borbu: dok je pohađao osnovnu školu, inspektor je došao provjeriti rad nastavnika i djeca su dobila zadaću napisati pet engleskih riječi. Gandhi je napisao četiri, a pete se nije mogao sjetiti; to je primijetio nastavnik i dao mu znak da je prepiše od kolege iz klupe. Međutim, on se nije obazirao, pravio se da ne primjećuje znakove svoga nastavnika, a kada ga je ovaj kasnije upitao zašto nije prepisao, a mogao je, Mahatma je odgovorio: »Poštenje je put s kojeg se ni po koju cijenu ne skreće«. A kada ga je u srednjoj školi kolega iz razreda nagovorio da jedu meso (Gandhi je bio vegetarijanac) uvjeravajući ga da će biti snažni kao Englezi, on je prekršio zavjet i kušao je sirovo meso. Međutim, ubrzo se pokajao i ocu je priznao svoju slabost, a otac mu je oprostio shvativši da se iskreno kaje. U svojoj knjizi »Moj eksperiment s istinom« je zapisao: »Tada sam konačno shvatio da se svaki odnos razrješava istinom; da vrijednost istine i nenasilja (otac ga nije kaznio) nikada se ne smije zanemariti«.

Kada je Gandhiju bilo 13 godina, prema tadašnjim običajima su ga oženili djevojkom iste dobi (brak su dogovorili roditelji mladenaca) i po osobnom priznanju Mahatma je proživio sretan brak u kojem je dobio četvero djece. Svršetkom srednje škole, otišao je u London na studij prava (1889. – 1891.), a potom se vratio u Indiju, međutim nije se dugo zadržao u domovini, već je 1893. g. otišao u južnu Afriku i počeo raditi kao odvjetnik u tamošnjoj mnogobrojnoj indijskoj koloniji, gdje se iz prve ruke osvjedočio u kolonijalnu nepravdu i rasističko nasilje, odnosno pogodovanje bijeloj manjini. Gandhi je u početku kopirao europski način ponašanja i odijevanja, ali to ga nije učinilo, kako je očekivao, jednakim s Englezima. Putujući jednom prigodom vlakom, kupio je kartu prvog razreda, ali ga je kondukter, uz pomoć policije, prisilio da se prebaci u treći, kamo su po tadašnjim pravilima pripadali »obojeni«. Naravno, prosvjedovao je, ali bez uspjeha, i to ga je traumatično iskustvo natjeralo da čvrsto odluči kako se neće pomiriti nikada s nepravdom i nasiljem, ali se u toj borbi sam nikada neće poslužiti nasiljem, jer »zlo koje iz njega proizlazi, nikada se i ničim ne da popraviti«.

Nenasilje i istina

A kada je južnoafrička vlada 1906. g. donijela zakon kojim se tražila posebna registracija Indijaca (nisu bili priznati njihovi brakovi sklopljeni na tradicionalan način, već su morali imati »blagoslov« kršćanskog svećenika), Gandhi se stavio na čelo prosvjeda u Johannesburgu i tako je počeo »rat« koji je trajao sedam godina, jer su se Indijci odbili povinovati ovom zakonu. Vlada je počela hapsiti neposlušne; internirala je Gandhija, ali antirasistički pokret koji je vodio nije jenjavao i na nasilje nije odgovarao nasiljem, što je vremenom toliko utjecalo na raspoloženje javnog mnijenja, da je on kao vođa nenasilnog pokreta pobrao opće simpatije i velikog dijela Engleza. Na koncu, 1914. g. vlasti su morale povući diskriminirajući zakon, a valja napomenuti da je tijekom Burskog rata Gandhi organizirao sanitetsku postrojbu od svojih zemljaka kojom je zapovijedao unutar britanskih oružanih snaga i pokazao je izuzetnu hrabrost u spašavanju ranjenika, što je dakako imalo znatnog utjecaja da ga i »bijela manjina« uvažava. Koncem 1915. g. vratio se u Indiju i odmah se aktivno uključio u indijsku političku scenu.

Iako je Gandhi bio Hindus, na njegovo je učenje veliki utjecaj imao džainizam (posebice raširen u Gudžaratu); jedna od najstarijih religija u svijetu u kojoj se smatralo neoprostivim grijehom ubiti bilo koje živo stvorenje (tu treba tražiti korijene Gandhijeva vegetarijanstva); piju samo prokuhanu vodu, što je znajući za klimu na indijskom potkontinentu imalo i svoju razumljivu higijensku i zdravstvenu komponentu. Među pet temeljnih principa džainizma spadaju i ahmisa (nenasilje) i satja (istina), a upravo je na ovim vrijednostima Mahatma utemeljio svoje učenje. Ako govorimo o osobama koje su utjecale na Gandhijevu misao, svakako treba istaknuti Lava Tolstoja, filozofa Johna Ruskina i američkog pisca i teoretičara Henry Davida Thoreaua, posebice njegovo djelo »Građanski neposluh« iz kojeg je prihvatio ključnu misao: »Ako je zakon oruđe kojim se čini nepravda, onda ga treba (pre)kršiti«. Nikako se ne smije zaboraviti ni utjecaj Bhagavadgite na njegovu filozofiju; interesantno je napomenuti kako Gandhi u svojim prosvjednim akcijama nikada ništa nije unaprijed planirao; oslanjao se na »unutrašnji glas« koji mu je nepogrešivo sugerirao što i kako u kriznim situacijama postupati.

Tijekom 1917. g. je pokret satjagrahe poveo u Čamparanu, godinu poslije u Ahmadabadu i tijekom samo pet godina on se nametnuo kao neprikosnoveni vođa indijskog nacionalnog pokreta, a u narodu su ga počeli doživljavati kao svetog čovjeka i mudraca kojem se može apsolutno vjerovati. On se počeo odijevati u tradicionalnu nošnju najsiromašnijih slojeva stanovništva, želeći im jasno pokazati, i na simboličkoj razini, kako istinski dijeli usud svoga naroda. Ali to je bio i znak prosvjeda protiv europske i kolonijalne civilizacije. Nakon što su 1919. g. kolonijalne vlasti izglasale zakon koji dopušta oružano djelovanje protiv prosvjednika, pokret satjagrahe se poput oluje proširio diljem Indije, a neposredno potom došlo je 13. travnja 1919. g. do pravog masakra u Amritsaru, kada je policija ubila gotovo četiri stotine demonstranata, a više od tisuću ranila. Nakon toga, Gandhi je pozvao stanovništvo na masovni, miran otpor; vladini službenici indijske nacionalnosti su počeli bojkotirati rad u javnim ustanovama, ceste diljem zemlje su bile blokirane itd. Policija je žestoko reagirala, uhitila je na tisuće prosvjednika, tukla ih je, ali bez rezultata, prosvjed nije jenjavao. Na koncu su uhitili i Gandhija, ali nakon velikog pritiska svjetske i domaće javnosti, bili su prisiljeni pustiti ga.

Asketski život

Svekoliku političku djelatnost Mahatme Gandhija možemo podijeliti u tri etape: pokret neposluha (1920. – '22), nenasilnu djelatnost i odgovor na masakr u Džalijanvalabakhu i Marš soli (1930. – '32.) i pokret »Odlazite iz Indije« (1940. – '42.) u kojem se tražilo da Britanci napuste zemlju, tijekom čega je bio tri puta uhićen, u zatvoru je ukupno odležao sedam godina, a često je štrajkao glađu u znak prosvjeda protiv postupaka policije i vlasti. Njegova snaga i veličina sastojala se u tomu što je u multikonfesionalnoj i multinacionalnoj zemlji shvatio da se njegovo učenje mora približiti svima, odnosno mora biti univerzalno. Jednom prigodom su ga novinari upitali: »Jeste li vi Hindus?« a on je odgovorio: »Da, jesam, ali također sam i kršćanin, musliman, budist, židov«. Kako bi pokazao da satjagaraha nije samo forma, već iskustvo i način života, nedaleko Ahmadabada osnovao je ašram, oglednu koloniju u kojoj su se žitelji morali držati sedam temeljnih, životnih pricipa: bezuvjetna odanost istini, nenasilje, odricanje od vlastitog imetka i dužnost obavljanja fizičkih poslova...

Sam Gandhi se tih principa strogo pridržavao; živio je asketski, često je meditirao, tako da se u svijesti Indijaca pretvorio u živo božanstvo, čak su ga i Britanci poštovali znajući kakav ogroman ugled i utjecaj ima, tako da su se prema njemu počeli odnositi krajnje obzirno. Indijski nacionalni kongres (Kongresna stranka) je 1921.g. Mahatmi poklonio bezuvjetno povjerenje u vođenju politike i u borbi za neovisnost zemlje, tako da mu je bilo čak i prepušteno da si sam izabere nasljednika. Zapravo, Kongres nije bio jedinstven u pitanju kako ostvariti neovisnost: jedan od lidera Džavaharlal Nehru je tražio punu neovisnost, a njegovi oponenti su to smatrali preambicioznim zahtjevom i zadovoljavali su se statusom dominiona. Gandhi se, kao pomiritelj (po)stavio u centar: želio je postići neovisnost, ali postupno, svjestan da bi maksimalistički zahtjevi isprovocirali Britance i od pregovora ne bi bilo ništa. Pokazalo se da je bio posvema u pravu, svojom kompromisnom politikom očuvao je jedinstvo pokreta, a svojim zahtjevom politički »vruć krumpir« prebacio je u ruke Britanaca tražeći od njih da u godinu dana riješe pitanje neovisnosti ili statusa dominiona, a ukoliko to ne učine, Kongresna stranka će neopozivo (za)tražiti punu neovisnost.

Prvi koji je shvatio Gandhijevu »igru« bio je W. Churchill (nije podnosio Mahatmu) i jasno je upozoravao vladu u Londonu i vicekralja Indije lorda Irwina da ne pristanu ni na kakve pregovore, jer se s njim neće moći ni o čemu dogovoriti. On zapravo želi, govorio je Chuchill, Britance izbaciti iz zemlje, i ništa više niti manje od toga. I nije (po)griješio, Gandhi je upravo to želio. Naravno, Britanci su odbili predložene zahtjeve i 1929. g. Kongresna stranka je proglasila da kreće u borbu za potpunu neovisnost zemlje; započinje novu kampanju građanskog neposluha, uz napomenu da će odustati od masovnih prosvjeda, ukoliko lord Irwin prihvati Gandhijev manifest od 11 točaka u kojem se između ostalog tražilo puštanje svih političkih zatvorenika i ukidanje poreza na sol, u to vrijeme najnepopularnijeg poreza u Indiji. Naime, domicilnom je stanovništvu bilo zabranjeno proizvoditi i prodavati sol uz prijetnju najoštrijim sankcijama; a kako lord Irwin nije odgovarao, početkom 1930. g. Gandhi je sa svojih osamdesetak sljedbenika krenuo u čuveni Marš soli. Trajao je 23 dana, prosvjednici su prošli trasu dugu 400 kilometara do odredišta na Arapskom moru, a tijekom ovog pohoda pridružila im se masa pristaša kako bi u Dharsani (velike solane i skladišta soli) zagrabili šaku soli i na simboličkoj razini pokazali da se odbijaju pokoriti nepravednom zakonu i porezu.

Slatka sol

Vlasti su odlučile brutalnom silom zaustaviti realizaciju ovog plana (koji je Gandhi unaprijed najavio); preko 2.500 njegovih pristaša krenulo je 21. svibnja u solanu, a na putu im se ispriječila policija i počela ih nemilosrdno tući. Došlo je do groznog masakra (što je maestralno u svom filmu o Gandhiju nagrađenom Oscarom prikazao slavni Richard Attenborough); a dopisnik američke agencije United Press Webb Miller je zapisao: »Nitko od demonstranata nije digao ruku da se obrani od policijskog nasilja, padali su pod udarcima kao snoplje na zemlju, samo su se čuli tupi udarci bambusovih palica po lubanjama, ali nitko nije odstupao, na mjesto palog dolazio je drugi prosvjednik i tako redom«. Taj je nečuveni svirepi postupak imao velikog odjeka u svijetu; američki tjednik »Time« je Gandhija proglasio čovjekom godine (1930.). Britanci su uhitili preko pedeset tisuća ljudi, uključujući i Mahatmu, ali kada je val prosvjeda zahvatio cijelu zemlju, morali su ga pustiti. Popustio je i lord Irwin, tj. 1931. g. izmijenio je zakon o soli (nije ga u potpunosti ukinuo), ali najvažnije je postignuto: između kolonijalnih vlasti i Kongresne stranke sklopljen je tzv. Delhijski pakt, ustvari britanski poraz jer su prvi put Englezi i Indijci počeli pregovarati kao ravnopravni partneri.

Na pregovorima u Londonu, kako je to u svojoj knjizi o Gandhiju opisao Eknath Easwaran, u razgovoru s lordom Irwinom, Mahatma je kao ovlašteni pregovarač svoje zemlje, za vrijeme kada su pili čaj, u njega sasuo malo soli obraćajući se provokativno riječima: »Probajte lorde, čaj sa solju je ukusniji od slatkog«. Tako je konačno 1934. g. svršila satjagraha, tj. borba protiv kolonijalne britanske vlasti više nije bila potrebna, jer se neovisnost Indije više ničim nije dala zaustaviti. Iste je godine Gandhi formalno napustio politiku, a na čelu Kongresne stranke zamijenio ga je Nehru; ali u nju se iznova vratio 1939. g. uoči izbijanja Drugog svjetskog rata, svjestan da svijet ulazi u novo doba koje će se odraziti i na Indiju. U početku Indijci nisu željeli ratovati, tražeći da im London prizna punu neovisnost; tek 1942. g. kada su Japanci zaprijetili prodorom, Indija se uključila u ratne operacije, a 1944. g. Gandhi je dobio obećanje da će zemlja postati neovisna, ali prije toga Muslimanska liga i Kongresna stranka moraju riješiti svoje sukobe i razlika.

Liga je zahtijevala podjelu zemlje (samostalni Pakistan) čemu se Gandhi protivio; 15. kolovoza 1947. g. Indija je dobila toliko željenu neovisnost, ali ujedno je bila i svjedokom novog velikog krvoprolića (u Kašmiru) kada se iz zajedničke države izdvojio Pakistan. Gandhi je bio uvjeren da će se ipak naći rješenje i da će doći do pomirenja suprotstavljenih strana, ali to se nije dogodilo. Iako je ostvario svoj životni san, apostol nenasilja nije bio zadovoljan, svjestan mogućih velikih ratnih sukoba na indijskom potkontinentu. Najveću oporbu imao je upravo u redovima fanatičnih Indijaca, a jedan među njima, Nathuram Godse ga je 30. siječnja 1948., kada je Gandhi išao na večernju molitvu, ubio. Cijeli je svijet žalovao za simbolom borbe za neovisnost Indije, za apostolom nenasilja i ikonom antikolonijalne borbe, za čovjekom kojeg je krasila izuzetna duhovna i moralna snaga. Vjerovao je da su ljudi braća, da imaju isti atman (dušu) i da su istina i dobro realnosti koje u konačnici nadvladavaju svako zlo i laž. Duboko je vjerovao u džainističku teoriju mnogostranosti istine (anekantavadu); temelj religioznosti nije nikakva dogmatska istina, već moralno djelovanje koje nas vodi samorealizaciji vlastitih ideala i duhovnom usavršavanju čiji je cilj sarvodaja, tj. ispunjenje.

Tako je zamišljao i idealan oblik decentralizirane državne i političke moći: tradicionalnu Indiju je vidio kao zajednicu malih komuna po uzoru na seoske pančajate u kojima prevladava ahinsa. Gandhi je bio i ostao istinsko otjelotvorenje nenasilja, jednostavnosti, tolerancije i velike životne mudrosti. U strogo kastinskom i tradicionalnom društvu borio se za ravnopravnost žena i tzv. haridžana, nedodirljivih koji su činili ogromnu većinu siromašnih u Indiji. Vjerovao je u Boga, ali nije se molio samo Višni, javno je priznao da se moleći svom, zapravo moli svim bogovima svijeta; u svojim se molitvama nije služio samo hinduističkim tekstovima, već i porukama iz drugih, različitih svetih knjiga (Biblija, Kuran,Talmud). Često je naglašavao: »Sva božanstva su ravnopravna, sva se jednako pravedna i istinita«. Moć Gandhija, moć ahinse i satjagrahe vidi se i u brzom ujedinjenju Indije; poslije stjecanja neovisnosti, njegov suradnik Sardar Patel u samo godinu dana uspio je ujediniti 565 neovisnih indijskih država u jedinstvenu zajednicu.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.