Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 11° 1
Sutra: 11° 11° 1
15. studenoga 2018.
Pun kufer

kolumna LJERKA BRATONJA MARTINOVIĆ I djecu ubijaju, zar ne?

LJERKA BRATONJA MARTINOVIĆ I djecu ubijaju, zar ne?
LJERKA BRATONJA MARTINOVIĆ I djecu ubijaju, zar ne?
Autor:
Objavljeno: 10. rujan 2018. u 20:50 2018-09-10T20:50:12+02:00

Na jumbo plakatima, niti igdje drugdje, u gradu ili na selu, nema besplatnog SOS telefonskog broja koji je Fran mogao nazvati kad je shvatio da ga nitko ne vidi i ne čuje. Nažalost, neće ga, kao ni školskog psihologa, biti ni idućeg tjedna, kad još jedno dijete u Hrvatskoj pomisli da mu je svega dosta

Dok su ostali klinci iz razreda prepričavali ljetne dogodovštine, tračali nastavnike i zadirkivali jedni druge, jedan je među njima, nazovimo ga Fran, praznog pogleda gledao pred sebe.

Dok su nakon zadnjeg zvona, kroz zaglušujuću buku kakvu poznaju jedino školski hodnici, desetgodišnjaci sretno trčali prema izlazu, njemu se nije žurilo. Vukao se s noge na nogu, osjećao se bezvrijedno, stiskalo ga je u grlu, a nije znao kako se riješiti uporne knedle, praćene osjećajem tuge i nemoći, koja ga je gušila već tjednima. Ne, mjesecima. Dok su klinci iz razreda popodne visili na klupici u kvartu, Fran je uzeo konopac iz garaže. I objesio se.

Zašto? Kad netko ode, teško je doći do pravog odgovora. U državi Hrvatskoj, u svakom tjednu po jedno dijete pokuša oduzeti sebi život. Lani je tako skončalo četvero djece, jedno od njih nije još pravo ni postalo tinejdžerom. Zastrašujuća statistika dio je našeg društva već desetljećima, ali o njoj nije popularno govoriti. Brojne su druge teme puno zanimljivije, a uostalom i tiču se, i važne su daleko većem broju djece i roditelja.

Tako već godinama svi kojih se obrazovanje imalo dira, ili ih iz nekog razloga zanima, drve po novim kurikulumima, digitalizaciji škola, lektiri, udžbenicima, vjeronauku u sredini nastave, pa čak i po školskim kutama i papučama. Druge su teme puno zanimljivije, a uostalom, i tiču se i važne su daleko većem broju pacijenata, sadašnjih i budućih.

Tako se već godinama, jer zdravstvo se tiče svih, u svakoj prilici drvi o listama čekanja, dugovima, plaćama, skupim lijekovima, novim medicinskim metodama... I u socijalnoj skrbi samoubojstva djece nisu u fokusu: ipak daleko veću društvenu štetu čine konfliktni razvodi.

Samoubojstva danas uopće nisu tema. To su priče s društvenog ruba, izvuku se kad se dogodi tragedija pa za dva, tri, najviše tjedan dana, čim šok splasne, a stručnjaci se izredaju sa svojim savjetima, padnu u zaborav. A što bismo se bavili problemom koji ne pogodi ni jedan posto populacije, čini se teško rješivim, a ne diže tiražu niti donosi političke bodove?

Ipak, brojke nisu tako male kako se na prvu čini. U zadnjih deset godina u Hrvatskoj se pokušalo ubiti 110 djece mlađe od 14 godina. Puna četiri razreda. U dobi od 14 do 18 godina samoubojstvo je pokušalo 548 tinejdžera. Čitava jedna škola. U dobi od 19 do 25 godina, što s djetinjstvom i adolescencijom više nema nikakve veze, ali ima debele veze s budućnošću države, ubiti se pokušalo 1.795 mladih ljudi. Jedna velika tvrtka.

Nisu svi od njih uspjeli u svom naumu. Na sreću. Ali to ne znači da neće ponovno probati. Dijete koje pokuša samoubojstvo zapravo se ne želi ubiti. To je očajnički poziv u pomoć. Ali većina djece koja dođe do zida ne dobije pomoć. Tko je kriv? Roditelji koji nemaju vremena ili ne primjećuju svoje dijete? Škola koja, lišena psihologa, zabavljena vlastitim problemima, satnicama, normama, manjkom discipline i viškom roditeljskih frustracija, ne vidi da se s djetetom nešto  događa? Službe za mentalno zdravlje koje imaju radno vrijeme, adresu, i čekaju da im se pokuca na vrata?

U društvu u kojem su psihičke smetnje i mentalne bolesti tabu-tema, djeca koja se nađu u najtežoj životnoj krizi ne dobivaju pomoć. Ubijaju li nam se djeca zbog bullyinga, adolescentskih kriza, zbog zlostavljanja ili razvoda, dotuče li ih nesrazmjer ili možda sličnost virtualnog svijeta i svakodnevice u kojoj žive, gdje nasilnici i kriminalci prolaze lišo, gdje uspjeh jamče snalažljivost i prodornost, a ne znanje, gdje je moral suvišna kategorija…? Ubijaju li se zbog presinga da moraju napumpati prosjek za upis u srednju, briljirati na državnoj maturi, upisati faks nakon kojeg će mjesecima sjediti na burzi i čekati da se izredaju svi čiji tate imaju žnjoru ili znaju gdje podmazati? I je li to uopće ikoga briga?

Dobro je poznata činjenica da u školama nema psihologa, nema defektologa, manjka asistenata, nema tko raditi s djecom kojoj treba podrška. Na više od tisuću škola radi tristotinjak psihologa, a minimalni standard po kojem škola do 400 učenika mora zaposliti jednog psihologa odavno je kapitulirao pred činjenicom da jedan psiholog brine o više od 3.000 djece.

Ali teme su danas druge. U klupe je ušla Škola za život, obrazovna reforma nevjerojatnog političkog potencijala na kojoj se formiraju koalicije, spašavaju vlade, sklapaju poslovni dogovori, skupljaju predizborni poeni… Široki su osmijesi pred kamerama, škole obilaze saborski zastupnici, a s jumbo plakata koče se samodopadni tvitovi šefa HNS-a koji se hvali reformom kojom navodno spašava budućnost naše djece. Na jumbo plakatima, niti igdje drugdje, u gradu ili na selu, nema besplatnog SOS telefonskog broja koji je Fran mogao nazvati kad je shvatio da ga nitko ne vidi i ne čuje. Nažalost, neće ga, kao ni školskog psihologa, biti ni idućeg tjedna, kad još jedno dijete u Hrvatskoj pomisli da mu je svega dosta.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka