Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 14° 1
Sutra: 14° 14° 1
13. studenoga 2018.
Komentar Denisa Romca

kolumna Slovenija i Hrvatska na kraju će završiti u Haagu

Slovenija i Hrvatska na kraju će završiti u Haagu
Slovenija i Hrvatska na kraju će završiti u Haagu
Autor:
Objavljeno: 22. lipanj 2018. u 23:08 2018-06-22T23:08:24+02:00

Premda je odluka Europske komisije da se ne miješa u hrvatsko-slovenski spor bila očekivana i najavljivana, jer nije tajna da se Komisija ne voli miješati u bilateralne sporove između zemalja članica, odbijenica iz Bruxellesa svejedno je izazvala šok u Ljubljani.

I taj je šok doveo do preokreta u slovenskoj politici prema Hrvatskoj, prvog u posljednjih nekoliko godina, jer je Slovenija odlučila odgoditi najavljeno podnošenje tužbe protiv Hrvatske. Zadnji takav preokret u Ljubljani se dogodio u srpnju 2015. godine, kada je eksplodirala arbitražna afera. U trenutku kada je Hrvatska naprasno istupila iz arbitražnog postupka, nakon što ga je proglasila »nepovratno kontaminiranim«, Ljubljana je odgovorila angažirajući sve svoje diplomatske i političke kapacitete u spašavanje arbitraže. Slovenski političari i diplomati lobirali su kako je hrvatsko napuštanje postupka neopravdano, namjerno stavljajući naglasak na način na koji je hrvatska strana »nezakonitim prisluškivanjem« došla do spornih snimaka, a ne na nedopušteno ponašanje slovenskog arbitra i agentice.

Činilo se da su slovenski diplomati u tome bili prilično uspješni. Dok u Zagrebu nisu radili ništa, čekajući da se arbitražni sud sam raspusti, misleći, valjda, da je to jedini izlaz iz skandala, slovenski diplomati uspjeli su arbitražu vratiti iz mrtvih. U ljeto sljedeće godine stigla je odluka koja je to potvrđivala. Sud je presudio da Slovenija doista jest povrijedila odredbe arbitražnog sporazuma, ali i da te povrede nisu tolike da bi onemogućile sud da obavi svoju zadaću i donese pravednu odluku. Iako je Hrvatska istupila, sud će donijeti arbitražnu odluku, koja je obvezujuća za obje strane.
Iz sjedišta hrvatske diplomacije poručili su kako je sud takvom odlukom propustio vratiti povjerenje u neovisnost i nepristranost vlastitoga rada, ali i u međunarodno arbitražno pravosuđe općenito, no bilo je kasno. U tom se trenutku već nazirao budući spor, jer arbitražni će sud donijeti odluku, koju Hrvatska neće priznavati.
I tada spor dobiva novu dimenziju. Slovenija je, naime, počela gorljivo dokazivati da je međunarodno i europsko pravo na njezinoj strani, prokazujući Hrvatsku kao zemlju koja ne poštuje vladavinu prava i preuzete obveze i sporazume. U Ljubljani su tih dana izračunali da je Hrvatska od početka devedesetih prekršila desetak sličnih sporazuma, dokazujući kako je riječ o zemlji koja ne drži svoju riječ i kojoj se ne može vjerovati.

U jednom se trenutku Ljubljana uprla dokazati da se ponašanje Hrvatske u ovom slučaju uopće ne razlikuje od kršenja vladavine prava u Poljskoj, zahtijevajući od Europske komisije da i protiv Hrvatske pokrene isti postupak kao i protiv Poljske. Slovenija je zahtijevala da se protiv Hrvatske aktivira »nuklearna opcija«, odnosno članak 7. Lisabonskog ugovora, koji u slučaju kršenja vladavine prava kršiteljicu može ostaviti bez prava glasa u EU-a.

Paradoksalno je, naravno, što se upravo u ovom slučaju Slovenija samopromovirala u zaštitnicu međunarodnog prava i zagovornicu vladavine prava, iako je upravo Ljubljana prije desetak godina i pokrenula ovaj proces u strahu od dosljedne primjene međunarodnog prava. Sjetimo se samo kako je Slovenija uporno i godinama odbijala prepuštanje graničnog spora s Hrvatskom Međunarodnom sudu pravde, kojem se ne može prigovoriti odstupanje od dosljedne primjene međunarodnog prava. Slovenija, koja danas Europskoj komisiji i Junckeru žestoko zamjera što je svojim ostajanjem po strani u ovom sporu dopustila pobjedu politike nad pravom, prije jednog desetljeća napravila je upravo to: inzistirala je na pobjedi politike nad pravom. Ucijenivši Hrvatsku blokadom pristupnih pregovora, uz pomoć Europske komisije, Slovenija je uspjela nametnuti »fleksibilno« rješavanje spora arbitražom, odbijajući odlazak pred Međunarodni sud u Haagu, najviše UN-ovo sudište za rješavanje sporova među državama. Jasno je i zašto. Slovenska strana nije željela strogu primjenu međunarodnog prava, znajući da u tom slučaju ne bi mogla ostvariti svoje teritorijalne zahtjeve prema Hrvatskoj, koje nije ostvarila ni u arbitraži, no to je druga priča.
A onda je još slovenska strana nedopuštenim lobiranjem pokušala utjecati na buduću odluku, i to usred arbitražnog postupka, iskazavši krajnji prezir upravo prema međunarodnom arbitražnom sudovanju i međunarodnom pravu.

Zato bi najavljena slovenska tužba protiv Hrvatske pred Sudom EU u Luksemburgu, koju je Europska komisija odbila podržati, mogla biti važna i dalekosežna. Odlazeći slovenski premijer Miro Cerar tvrdi kako je ta tužba Sudu EU gotova stvar i da je njezina odgoda samo privremena, premda je prije nekoliko tjedana predsjednik tog suda i u Ljubljani i u Zagrebu jasno objasnio da je slovenska tužba s pozivanjem na 259. članak europskog ugovora neutemeljena i da bi bilo bolje kad bi se dvije strane obratile sudu zajedno, nagovijestivši da će se sud najvjerojatnije proglasiti nenadležnim. I ovdje dolazimo do finalnog paradoksa ovog slučaja. Ovaj spor, naime, po svemu sudeći ne spada u nadležnost europskog suda u Luksemburgu, ali spada pod jurisdikciju Međunarodnog suda pravde u Haagu, pa upućeni slovenski mediji već pišu da će slovenska tužba poslana u Luksemburg naposljetku možda ipak završiti pred UN-ovim sudom u Haagu. Sudom od kojeg je Slovenija toliko bježala.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka