– Pošto Oluja, trafikant? 

– Devet kuna i devedeset lipa. 

– A ja mislio da Oluja nema cijene… 

– Zašto onda pitaš pošto je? Šta si uvrtio u glavu: Oluja nipošto? 

– Nemoj ti meni podvaljivat da sam mislio što nisam mislio! Valjda znaš da ja nipošto ne bih pomislio da je Oluja nipošto. 

– Kad si tako pametan, onda je za tebe Oluja pošto-poto. Ili u prijevodu: devet kuna i devedeset lipa. 

– I nije te sram prodavat Oluju za sitan novac? 

– Nitko te ne tjera da je kupiš. Ali ako kupiš jednu Oluju, dobiješ dvije. 

– Kako to misliš? 

– Uz Oluju, prvi magazin hrvatskih branitelja, kao poklon ide i istoimeni prigodni CD Marka Perkovića Thompsona. Tako za iste simbolične pare dobiješ i simbol proslave Oluje u Kninu i simbol proslave u Čavoglavama. 

– Ja sam mislio da je simbol proslave u Kninu general Ante Gotovina… 

– To si mislio zato što nisi kupio Oluju s generalom Damirom Krstičevićem na naslovnici koja – evo pomakni malo ovaj lijepi CD Oluja, pa ćeš vidjet! – najavljuje njegov veliki životni intervju. A simbolika će ti se razjasnit kad pročitaš uvodnik u kojemu glavni urednik Oluje piše kako je »trebalo proći punih osamnaest godina da se na proslavi Dana pobjede i domovinske zahvalnosti u Kninu za govornicom pojavi istinski dragovoljac i branitelj iz Domovinskog rata«. 

– Znači li to da glavni urednik Oluje i Franju Tuđmana i Vladimira Šeksa i Luku Bebića i generala Josipa Lucića, koji su govorili na kninskim proslavama unutar tih 18 godina, smatra neistinskim dragovoljcima i braniteljima? Šta su oni: unproforci ili, božeprosti, martićevci? 

– Zaključi sam… Ali nije to sad važno. 

– Nego šta je važno? 

– To da je taj istinski dragovoljac i branitelj upravo Damir Krstičević, kojega glavni urednik Oluje predstavlja kao »mladog hrvatskog generala koji je postao primjer resocijaliziranog branitelja što je svoju uspješnost na bojnom polju preslikao na svoj privatni i poslovni život«. A važno je i to što je general Krstičević »otvorio dušu samo za čitatelje magazina Oluja pa reporterki Renati Rašović dao svoj prvi veliki životni intervju u kojemu možete uživati«. 

– A je li reporterka pitala generala kako mu je uspjelo postati »primjerom resocijaliziranog branitelja« i kojom li je magijom tu svoju »uspješnost na bojnom polju preslikao na svoj privatni i poslovni život«? 

– Pitala je ona njega svašta: i bi li ponovo potpisao pismo dvanaestorice generala zbog kojega je umirovljen, i kako se i zašto nakon umirovljenja odlučio za poduzetništvo i zašto baš za distribuciju računalnog hardvera i softvera, i je li imao ikakva predznanja o poslu kojega se prihvatio, i kako je od vojnika postao vrhunski menadžer, i je li se ikad zapitao žele li klijenti raditi s njim zato što je ekspert u svom području ili zbog reputacije istaknutog časnika iz Domovinskog rata… 

– I šta je on rekao: da mu je država postala klijent i da je sklapala poslove baš s njegovom firmom zato što nije bilo većih IT-eksperata od njega? 

– Nisu spominjani poslovi s državom, ali je omiljeni general-poduzetnik zato rekao kako »svi mi volimo raditi s časnim, odgovornim i poštenim ljudima jer su tako veće vjerojatnosti za uspjeh u realizaciji poslovnih prilika i pothvata«. Valjda se to odnosi i na klijenta zvanog država. 

– Ne valjda nego sigurno. Država nam je nadaleko poznata po svojoj poslovnosti… 

– Nije sad riječ o državi već o poduzetniku Krstičeviću koji je, kako kaže, »mogao uzeti mirovinu i stajati na strani, dijeliti sudbinu brojnih suboraca koji nisu imali tu sreću da im je ponuđena alternativa«. I koji veli da se za IT sektor »nije odlučio iz nekog posebnog razloga već zato što su mu ljudi iz tog sektora pružili ruku«, te da se nada »kako je opravdao očekivanja M SAN Grupe i da je barem malim dijelom doprinio njezinom nesumnjivom tržišnom uspjehu«. 

– Naročito u poslovima s državom… 

– Daj, sjaši malo s države! Jebote, ispada da ova država ne valja nikome! Ti grintaš na nju, grinta Krstičević… 

– Šta on ima grintat?! Barem je on u toj državi ostvario tisućljetni M SAN… 

– Ne grinta on zbog sebe, već zbog onih branitelja kojima je »mirovinama osigurana nekakva egzistencija, ali im je zauzvrat uzeto dostojanstvo«. 

– Kako im je uzeto dostojanstvo? Šta su te mirovine bile prisilne? I zašto ih on nije pozvao da čuvaju dostojanstvo i ne pristaju na mirovine? I da skupa s njim krenu u osvajanje IT sektora? 

– Ne razumiješ ti to, za razliku od Krstičevića koji je uočio da branitelji »teško podnose cijenu koju plaćaju za lažnu sigurnost mirovina«, jer da »prezir i omalovažavanje s kojim se svakodnevno susreću nemaju cijene«. I koji zaključuje da »branitelji moraju vratit dostojanstvo i ugled u društvu, inače ovo društvo nema budućnosti«. 

– Je li on to, bogati, priprema mirovinsku reformu u kojoj će se svakome tko vrati mirovinu vratit dostojanstvo? 

– Tek ćeš vidjet šta on priprema. Uglavnom, dosta je bilo toga da se na branitelje, kako kaže general-poduzetnik, »gleda kroz prizmu crnih kronika gdje se pojedinci natječu kako bi u naslov istaknuli činjenicu da je u nekom ekscesu sudjelovao branitelj ili da je netko zlostavljao susjede pod utjecajem PTSP-a«. 

– A šta bi crne kronike trebale objavljivat umjesto, kako i sam kaže, činjenica? 

– Kupi Oluju, pa čitaj! Ne misliš valjda da ću ti ja prepričavat i zašto Krstičevića današnje vrijeme podsjeća na 1991. i zašto se politički aktivirao baš u HDZ-u i zašto ostale branitelje poziva da se politički aktiviraju… 

– Koliko si ono rekao da dođe ta Oluja? 

– Kako za koga. Za tebe devet kuna i devedeset lipa, a za Krstičevića neprocjenjivo.