Gradonačelniku Bjelovara, HSLS-ovcu Dariju Hrebaku, nisu dosta ovlasti koje je lani preuzeo kao prvi dužnosnik grada, pa se dao u reformiranje državnog sustava socijalne skrbi.

U tom smislu, javnosti je predstavio svoje ideje za komercijalizaciju skupine primatelja socijalne pomoći. To su siromašni građani koji od države, na temelju zakona, primaju novčane doznake jer nemaju nikakvih drugih prihoda ni sredstava za život.

U Hrvatskoj ih je oko 105 tisuća. Kod Hrebaka ih ima 200, samaca i ljudi s obiteljima, od toga samo 50 radno sposobnih. Njih je gradonačelnik odlučio angažirati u radnim akcijama.

Bili bi to »jednostavni poslovi za opće dobro«, održavanje zelenih površina i slično. Fer je da se gradska sirotinja oduži zajednici koja je financijski potpomaže, smatra gradonačelnik.

I, ovih dana ih je prvi put pozvao na posao od nekoliko tjedana, po četiri sata rada dnevno. Ali na Hrebakove javne radove došlo je samo četvero socijalno potpomaganih sugrađana. Od onih 50 koji nisu izgubili radnu sposobnost, dvadesetak je poslalo liječničke potvrde da ne mogu sudjelovati. Ostali se nisu oglasili. Četvero, dakle.

Razočaran sam, izjavio je Hrebak, i uz to zaprijetio da će naknade biti oduzete svima onima koji su mogli i trebali doći raditi na njegov poziv, a nisu. To će on osobno urediti s Centrom za socijalnu skrb. A neka se pripaze i svi ti s ispričnicama od doktora, i njih će provjeriti, pa da vidimo.

Zaista neobičan način komunikacije s građanima. I zaista nesvakidašnji pokušaj da se preuzmu ingerencije vlasti višeg ranga nego što je gradonačelnička. No, nije da Hrestak, diplomant Visoke policijske škole, time nije zadobio simpatije dijela Bjelovaraca pa i ostalih diljem države.

Ton komentara u prilog njegovim drakonskim mjerama je ovakav: »Kad odbijaju raditi, neka se oproste s državnom pomoći. Mi drugi izdvajamo za njih, a oni se ponašaju kao da im to pripada. Oni će piti pivo u birtiji, a mi ćemo za njih raditi. E ne može to tako«.

Premda u toj vrsti logike ima zrno soli, ovdje je ipak riječ o Hrebakovom drskom ludovanju za koje, osim svega drugoga što je tu sporno, ne postoji ni zakonska osnova. Jer, Sabor je točno  propisao kome i kako se dodjeljuje socijalna pomoć. Među kriterijima nema obaveze sudjelovanja u radnim akcijama pa, naravno, niti mogućnosti da se doznake uskrate ako se primatelji ne odazovu na Hrebakov zvižduk.

To je jedno. Drugo, mjesečni iznos socijalne pomoći iznosi 960 kuna za samca, 2.300 kuna za četveročlanu obitelj. Sigurno je da ni toliko državi nije lako davati, ali kako se od toga živi, to je jasno. Nema tu ni za hranu. Pa kad se te ljude poziva na »dobrovoljni rad« u gradu, bilo bi im pristojno dati bar gablec ako već ne i koju kunu za nadnicu.

Treće, poželjno je da svi građani koji to žele sudjeluju u lokalnim akcijama za opću korist, a osobito djeca i mladi zbog zdravog odgoja u smislu odgovornosti za zajednicu.

Za takvo što znala bi ljude motivirati neka pametna vlast i sigurna sam da bi mnogi rado došli, uključujući onda i socijalno deprivirane. No za takve projekte treba imati takta, a Hrebak ga nema. Njegove obavezne, socijalno segregirane radne akcije trebalo bi zabraniti čak i kad bi mu se htjeli odazvati svi pozvani.