Prepirala sam se jučer s jednim mojim Fejsbuk prijateljem, invalidom Domovinskog rata, koga, inače, ne poznajem. Reagirao je bijesnom porukom na moje zaprepaštenje što je Noć kazališta odgođena na zahtjev nekog Pavkovića iz jedne od milijun braniteljskih udruga u Hrvatskoj. Taj je poznat po tome što »brigu« za branitelje pokazuje dodjeljivanjem nagrada i priznanja svoje udruge Sedlaru i Thompsonu, a u privatnom životu osuđen je za seksualno napastovanje tinejdžerke koja je 2013. honorarno radila u njegovoj firmi.

Noć kazališta održava se već devetu godinu u deset europskih država treće subote u studenome. Pavković je uočio da je to ove godine 18. studenoga, na Dan sjećanja na žrtve Vukovara i Škabrnje, i eto njemu nove ideje za samopromociju. Njegova pisma otišla ministarstvima kulture i branitelja: na dan ratnih stradanja, mora se zabraniti manifestacija »veselja« na kojoj će se »ljudi zabavljati« i to čak i uz predstave »srpskih autora«.

Mnogi – uključujući i mene – nisu našli smisla u ovom nategnutom, talibanskom i ciničnom povezivanju tradicionalne kazališne manifestacije sa danom stradanja u Vukovaru. No, naše su vlasti odlučile dati za pravo Pavkoviću. Europska kazališna Noć, samo u Hrvatskoj, odigrat će se tjedan dana kasnije.

Moj FB prijatelj raspalio se, međutim, što baš mi novinari s kojima se on inače slaže, »ništa ne razumijemo«. I tako je to jučer krenulo. Pitala sam ga mogu li u novinama prenijeti njegove riječi i dopustio mi je, hej S., hvala. Pa evo.

S. se, inače, slaže da je Noć kazališta trebalo pomaknuti. Ali bijesan je na medije prvenstveno zato što stalno daju značaj »Pavkovićima« iako »velika većina branitelja« s »takvima« nema ništa.

– Nas – bez lažnjaka – ima oko 260 tisuća. A koliko nas sudjeluje u svemu ovome što drma državu? Ni dva posto. Pod onim šatorom u Savskoj rotiralo se jedva 200 istih osoba. A ne bi ni oni da im se to nije na razne načine plaćalo. A vi baš takve stalno vrtite po medijim iako svi mi ostali ne želimo da nas se ikad poistovjećuje s njima – piše mi S.

– I zašto uvijek govorite »branitelji«, umjesto »neki branitelji«? Mi normalni, za vas anonimna većina, odradili smo u ratu što je trebalo i od toga ne pravimo veliku frku, nego smo se uključili u život pa živimo kao i svi ostali smrtnici. Odmah poslije rata gotovo svi smo bili u nekoj od braniteljskih udruga, a danas je broj članova u njima mizeran. Dečki su tim opskurnim političkim vođama okrenuli leđa i otišli kad su vidjeli što rade i kako rade. I ne izjednačavajte sve nas s njima jer postotak takvih među braniteljima ne prelazi postotak bitangi u općoj populaciji.

Kažem S-u da mediji nisu krivi što se tu njihovu tihu većinu nikad ne čuje. Braniteljski vođe su stalno na pozornici, a vi ostali šutite. Oni se na sve vas mogu pozivati zato što vi to dopuštate. A, drugo, pitam ga, zar ti stvarno misliš da na dane kad su ljudi stradali treba ugasiti sva svjetla u državi i prestati sa životom? Jedan je branitelj ovih dana negdje rekao: »Mi smo se borili da danas možemo biti sretni«. To je nešto najljepše što sam čula.

Točno, kaže S. Borili smo se da možemo biti sretni. Ali pusti taj jedan dan, dajte nam toliko, nama bezimenima, za naše uništene snove.