Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: °
Sutra: ° °
15. prosinca 2018.
Komentar Roberta Franka

kolumna SLUČAJ FRANOLIĆ Što je htio, to je i dobio, kako 1992. kad je preuzeo tržnice, tako i 2017. kad ih je vratio

Foto S. Drechsler
Foto S. Drechsler
Autor:
Objavljeno: 5. ožujak 2017. u 17:49 2017-03-05T17:49:00+01:00

Franolić sada na simboličan način raskida veze sa svojom prošlošću. No neće moći izbjeći da u kolektivnom pamćenju Rijeke ostane zapisano da je jednom davno, tamo negdje početkom devedesetih, po sposobnostima i potencijalu prosječni partijac zaslugom spleta okolnosti i rata koji je poremetio sve sustave vrijednosti došao u priliku da se obogati

Kad je sedamdesetih i osamdesetih počeo graditi svoju komunističku karijeru, po svemu prosječan mladi partijac Ivan Franolić nije mogao ni zamisliti da će se već u devedesetima obogatiti. Kažu oni koji su ga tada poznavali da se ni po čemu nije izdvajao od ostalih sudrugova tog doba koji su također tražili svoje mjesto pod toplim partijskim suncem. Čak bi se moglo reći da nije bio u prvom ešalonu onih koji su odabrani pa kadrovski odgajani i pripremani za preuzimanje jačih riječkih poduzeća. Njega su zapale Tržnice Rijeka. I onda slijedi rat. Sa sobom vuče gomilu problema i neizvjesnosti, izbjeglice i prepolovljenu Hrvatsku. Uz ushit stvaranja države, rat i smrt ipak obilježavaju '91. i '92. U pozadini, duboko iza fronte, ljudi poput Franolića počinju kreirati našu budućnost. Vrebaju priliku za preuzimanje dotad društvene vrijednosti koja se istodobno, sramotno, ali legalno, kroz novi zakonski okvir prelijeva u privatne ruke. Tržnice Rijeka d.o.o. postaju njegova imovina. Uhodan, monopolistički posao koji donosi sigurnu dobit. Ono što je Franolić te '92. tražio, a to je gradska koncesija za obavljanje tržne djelatnosti, to je i dobio. Ove godine u srpnju Tržnicama Rijeka koncesija ističe. No nema zavaravanja – Franolić svojevoljno izlazi iz tog posla. To je prava istina, a ne podmetačina gradonačelnika Obersnela da Grad želi preuzeti tu djelatnost. Franoliću je naprosto dosta povremenog negativnog publiciteta. Pun mu je kufer prozivanja. Odavno se obogatio. Bankovni su računi prekrcani, a za budućnost prioriteti su posloženi tako da je tržni biznis u njegovom poslovnom krugu proglašen nepotrebnim i autsajderskim. Iako je upravo taj biznis od '92. pa dalje izvorište svog njegovog bogatstva i omogućio mu je širenje na druge profitabilne poslove, odlučio ga se odreći. Procijenio je da mu premalo nosi, a previše oduzima. Financijska mu je dobit, naime, i dalje solidna, ali je vrijednost negativnog publiciteta, vjerojatno je izračunao Franolić, puno veća.

Junak privatizacije

U prostoru od tih 25 godina gradske koncesije Tržnicama Rijeka, u gradu na Rječini puno se toga dogodilo. Iako je nije dotaknuo, rat je Rijeku unazadio. Razaranja su je zaobišla, zaslužni za stvaranje države padali su u drugi plan, a izdizali su se ljudi poput Ivana Franolića. Taj početak 90-ih, s prelaskom iz mirnodopskog u ratno razdoblje, obilježio je Rijeku. U vremenima društvene nepravde golemih razmjera koja su, uostalom kao i danas, bila i ostala naša svakodnevica, neki su se snašli bolje, a neki nikako. Junak naše privatizacije Ivan Franolić pripada kasti pobjednika. Za sebe bi mogao pomisliti, i tako bi se pred svevišnjim branio, da je imao sreću biti pravi čovjek na pravom mjestu u pravom trenutku. U društvu žednih, privilegijom pripadanja partiji bio je među prvima na bunaru kad se voda dijelila. Nekako, ono što je bilo naše, zajedničko, tržnica koja je trbuh, ma ne trbuh, nego srce grada, njegova duša, sjecište svih pravaca i raznolikosti Rijeke, postalo je njegovo i samo njegovo.

Otpočetka lukrativan posao obavljanja tržne djelatnosti omogućio mu je brzo bogaćenje. Skupo iznajmljivanje štandova i paviljona za prodaju cvijeća, voća i povrća punilo je kasu firme. Javnost je to iritiralo, no u prilog mu je išla slabašna opozicija koja nikada nije uspjela do kraja artikulirati suštinsko pitanje i na njemu poentirati – je li, dakle, tržna djelatnost uopće trebala preći u privatne ruke tadašnjeg saborskog zastupnika SKH-SDP ili je trebala ostati klasičnom gradskom uslugom kojom je dotad upravljao SKH, a potom SDP.

Raskid s prošlošću

Sada, s vremenskim odmakom od 25 godina, kada Grad naoko odvažno i važno poručuje da preuzima, odnosno sebi vraća tržnu djelatnost »radi njenog unaprijeđenja«, moglo bi se zaključiti da je isti taj Grad onda jako nezadovoljan kako su Franolićeve Tržnice to radile četvrt stoljeća. Znači – od još davne '92. do danas u Gradu je, i na to bi javnost trebala nasjesti, tinjalo tiho nezadovoljstvo radom Tržnica Rijeka koje je sada, istekom koncesije, kulminiralo odvažnom gradskom odlukom o preuzimanju te djelatnosti. Budimo realni, razina usluge Tržnica Rijeka nikada se nije posebno mijenjala pa da se, recimo u njenom srozavanju, može pronaći razlog za aktualnu promjenu gradske politike. Stoga možemo zaključiti da se Ivan Franolić zasitio Tržnica Rijeka, s kojih je prebacio sve što je vrijedilo, a tražeći izlaznu strategiju za posao koji mu stvarno više ne treba upregnuo je Grad u realizaciju svojih interesa. Njegov poslovni plan za budućnost je vrlo jednostavan – bavljenje ribom preko jedne od tvrtki koja mu donosi golemu dobit. Uz to, ostaje u biznisu s hotelijerstvom i turizmom, dok su tereni na Rujevici dobro naplaćeni, ne bez pomoći i susretljivosti Grada. Ivan Franolić bio je i ostao omiljeni SDP-ov tajkun, koji će partiji uskočiti kad zatreba, ali će ostati samozatajan do krajnjih granica. Valja priznati da je za razliku od većine i SDP-ovog i HDZ-ovog kadra koji je u Rijeci uništio veći dio onoga što je kroz privatizaciju preuzimao, Franolić sa svojim partnerima biznise uglavnom oplemenjivao, povećavao zapošljavanja, dizao prihode i reinvestirao dobit. Postupno, s jakim političkim vezama i vjetrom u leđa, a ne u prsa, što uglavnom koči hrvatske poduzetnike, gradio je svoje carstvo u ovom trenutku već toliko veliko, snažno i neovisno da se bez problema odriče svojih početaka. Sada na simboličan način raskida veze sa svojom prošlošću. Ipak, neće moći izbjeći da se u kolektivnom pamćenju Rijeke zapiše da je jednom davno, tamo negdje početkom devedesetih, po svojim sposobnostima i potencijalu prosječni partijac zaslugom spleta okolnosti i rata koji je poremetio sve sustave vrijednosti došao u priliku da se obogati. Po mnogima to nije ni previše pošteno ni previše pravedno, ali je tako ispalo.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka