Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 28° 12
Sutra: 20° 23° 17
21. srpnja 2018.
Komentar Branka Mijića

kolumna Kolindina vlada

Kolinda Grabar Kitarović i Boris Jokić / Foto Nenad REBERŠAK
Kolinda Grabar Kitarović i Boris Jokić / Foto Nenad REBERŠAK
Autor:
Objavljeno: 16. travanj 2018. u 14:56 2018-04-16T14:56:34+02:00

U Hrvatskoj je još uvijek politička podobnost bitnija od stručne sposobnosti, a svatko onaj tko kao moto svog javnog angažmana u društvu istakne »efikasna država je u interesu mene i moje djece«, sumnjiv je sam po sebi. Zato je i priča o »Kolindinoj vladi« tek bajka za laku noć nemirnoj djeci.

Zagolicao je javnost svojim priznanjem Boris Jokić kako je krajem 2015. godine prihvatio ponudu predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović da postane ministar obrazovanja u privremenoj Vladi koja bi bila formirana da su neuspješno završili pregovori HDZ-a, Most-a i SDP-a. Pantovčak je promptno potvrdio točnost Jokićevih riječi kako bi sa sebe oprao bilo kakvu krivicu za najgoru od svih Vlada koje smo imali, onu baksuznu, trinaestu po redu, Tihomira Oreškovića, čije posljedice, koliko god ona bila kratkotrajna, osjećamo i danas. U prvom redu to se odnosi na brutalno zaustavljanje upravo Jokićevog projekta kurikularne reforme koji je, unatoč masovnim javnim protestima diljem Hrvatske, ostao na mrtvom kolosijeku.

Orešković, koji je građane Hrvatske na lošem materinjem jeziku ne samo zvao građevine već ih tako i tretirao, premijersku je ulogu doživljavao kao da je CEO, glavni izvršni direktor kompanije Hrvatska, družeći se uglavnom s poslovnim ljudima, dok je »sitnice«, poput reforme obrazovanja, praktički prepustio u ruke Crkvi. Njegova supruga marširala je rame uz rame sa Željkom Markić predvodeći prvi ešalon konzervativne revolucije.

I dok je premijer Tim zabavljao naciju svojim lošim hrvatskim u kombinaciji s engleskim kao da je Rene iz serije »Allo, allo«, dvojica njegovih potpredsjednika, bivši policajac Karamarko i bivši sjemeništarac Petrov, birali su mu ministre i vodili Vladu, sve dok se nisu međusobno sukobili. Zato je ovo zakašnjelo Jokićevo »outanje« da je bio spreman preuzeti ministarsko mjesto, jer je pomislio kako bi na taj način mogao provesti reformu obrazovanja u djelo, zagrebalo u onaj dio mašte kojemu se u datoj prigodi otvori pitanje je li sve moglo biti drugačije i gdje bismo bili danas da nismo bacili u vjetar gotovo godinu dana Oreškovićeve promašene vladavine.

O toj »Kolindinoj vladi« u javnosti se malo toga zna. Spominjalo se samo da je njezin mandatar trebao biti Damir Vanđelić, ondašnji direktor investicija Adris grupe i aktualni predsjednik Uprave Croatia osiguranja. Govorilo se da je po svom sastavu trebala biti nestranačka iako bi po različitim svjetonazorskim opredjeljenjima Vanđelića i Jokića bilo bolje zvati je višestranačkom ili svestranačkom, ako je trebala biti sastavljena po modelu Vlade nacionalnog spasa. Vanđelić je član predsjedničinog Vijeća za nacionalnu sigurnost i bio bi prvi premijer s impresivnom biografijom iz Domovinskog rata, s ratišta, a ne po funkciji, pa bi bilo logično da ga i branitelji podrže.

No bi li vrhunski menadžer s takvom domoljubnom reputacijom i doktor znanosti čiji ugled vrsnog pedagoga i sociologa nitko ne dovodi u pitanje, mogli kao premijer i ministar pokrenuti Hrvatsku s mrtve točke i ubrzati njezin razvoj? Nažalost, teško, čak da su i ostali, nama nepoznati ministri te nesuđene vlade, imali podjednako impresivne kompetencije, radnu energiju i sposobnost rješavanja problema kao njih dvojica.

U Hrvatskoj je još uvijek politička podobnost bitnija od stručne sposobnosti, a svatko onaj tko kao moto svog javnog angažmana u društvu istakne »efikasna država je u interesu mene i moje djece«, sumnjiv je sam po sebi. Zato je i priča o »Kolindinoj vladi« tek bajka za laku noć nemirnoj djeci.

Javom vladaju ljudi nekih drugačijih svojstava.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka