Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 12° 1
Sutra: 12° 12° 1
21. studenoga 2019.
Komentar

Komentar BRANKO MIJIĆ Vučićev gambit

Reuters
Reuters
Autor:
Objavljeno: 18. ožujak 2019. u 14:58 2019-03-18T14:58:00+01:00

I upravo nas povijest Đinđićevog odstrela, čija politička pozadina i nalogodavci nikada nisu otkriveni, upozorava da rušenje svakog pa i najopskurnijeg režima nužno ne znači pobjedu demokracije

Mogu li demonstracije u Srbiji srušiti Aleksandra Vučića, nije pravo pitanje već što bi uslijedilo kad bi se to uistinu i dogodilo. Historijat beogradskih prosvjeda rekao bi – ništa dobrog.

Od onog 9. ožujka 1991. godine, kada je sto tisuća ljudi predvođeno Vukom Draškovićem izašlo na ulice Beograda i ustalo protiv Slobodana Miloševića, pa je režim u strahu poslao tenkove JNA na demonstrante, do ovog 17. ožujka kada su tisuće ljudi opkolile zgradu Predsjedništva u kojoj je Vučić odigrao partiju šaha sa svojim ministrom policije, nije se ništa suštinski promijenilo.

Martovsko sunce nikako da Srbiji donese političko proljeće, štoviše postalo je fatalno za građansko i demokratsko društvo nakon što je 12. ožujka 2003. u atentatu ubijen tadašnji premijer Zoran Đinđić.

I upravo nas povijest Đinđićevog odstrela, čija politička pozadina i nalogodavci nikada nisu otkriveni, upozorava da rušenje svakog pa i najopskurnijeg režima nužno ne znači pobjedu demokracije.

Gotovo cijelo desetljeće je trebalo proći od 1991. godine da bi napokon Milošević bio prisiljen abdicirati 5. listopada 2000. godine nakon pokušaja izborne prevare na predsjedničkim izborima. Tada su demonstranti, baš kao i sada, provalili u zgradu Radio televizije Srbije, te je zapalili, kao i onu jugoslavenskog parlamenta. Moglo bi se reći da u bogatoj kolekciji srbijanskih prosvjeda nije bilo niti jednog na kojem kao jedan od zahtjeva nije postavljena smjena rukovodstva RTS-a, te informativne Bastille koja vjerno služi svim režimima.

Ono što je još presudnije i indikativnije je da su se vođe prosvjeda nakon svetog cilja svakog izlaska na ulice u Srbiji, rušenja diktature, vrlo brzo okretale međusobnoj borbi za vlast. Pri tom se nisu birala sredstva, niti ustručavalo od Miloševićevih metoda, što je Zoran Đinđić platio glavom nakon neuspješnog pokušaja da demokratizira i modernizira Srbiju.

Svi njegovi partneri s prosvjeda »Zajedno« i iz Demokratske oporbe Srbije ubrzo su se okrenuli monstruoznim lažnim optužbama protiv njega kao premijera, od Vučićevih političkih otaca i učitelja Šešelja i Nikolića, do Vuka Draškovića i Vojislava Koštunice koji su ga javno denuncirali kao veleizdajnika, špijuna stranih zemalja i lokatora za NATO bombe, do kriminalca u sprezi s duhanskom mafijom. Nakon ubojstva Zorana Đinđića poraženo je sve što su demonstracije 5. listopada značile, a Srbijom se do danas vlada na isti način, ili čak i gore, nego što je to činio Slobodan Milošević.

Takav je i Vučićev režim, no to ne znači da bi za njim, padne li, trebalo žaliti. No ovaj upad u zgradu RTS-a i blokada Predsjedništva u kojem je Vučić držao konferenciju za novinare predstavljajući se kamerama kao onaj koji se drži pravde, zakona i poštenja, nasuprot fašista i tajkuna koji ga silom žele srušiti s vlasti, pokazali su da su tromjesečne demonstracije za lidere iznjedrile Boška Obradovića i klerikalno-nacionalističku stranku Dveri, a ne bilo koga drugoga iz lijevog spektra onih koji su se u tom vrzinom kolo našli.

A vrata percepcije Dveri na vlasti u Srbiji ne mogu otvoriti ništa dobroga, a kamo li boljega od Aleksandra Vučića koji upravo presvlačeći svoju vučju kožu u janjeću s prosvjednicima igra svoj gambit.
Doviđenja, do nekih skorih budućih demonstracija!

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.