Samo je jedno sigurno oko Uljanika, radnici će sutra dobiti plaće za kolovoz jer se Plenkovićeva Vlada inače ne bi usudila doći u Pulu.

Sve ostalo, unatoč silnim sastancima i sjednicama, tisućama izgovorenih i napisanih riječi, posve je neizvjesno. Prije svega hoće li brodogradnja u Hrvatskoj opstati. To je politička odluka, državno pitanje najvišeg prioriteta. Ako se uistinu radi o strateškoj industrijskoj grani za zemlju, onda valja naći moduse njezinog opstanka.

Naravno, ako već nije prekasno, ako vrijeme već nije potrošeno upravo pogrešnim odlukama političara koji su se brodogradnjom bavili jedino onda kada bi socijalno i egzistencijalno dogorjelo do nokata ili onda kada je to bio imperativ nekoga izvana i uvjet za nešto, posljednji, za ulazak u Europsku uniju 2013. godine.

Takve ekshibicije nisu se bavile brodogradnjom brodogradnje radi, već politikom politike radi, i nisu riješile problem, već dodatno zauzlale Gordijski čvor do ovoga što imamo danas. Treba li uzeti mač i jednom zauvijek presuditi brodogradnji kao neprofitabilnoj djelatnosti i nepotrebnom državnom trošku, koji svako toliko za preživljavanje traži proračunske subvencije, ili ona može opstati i postati tehnološkim zamašnjakom gospodarskog razvitka Hrvatske, opet će morati odlučiti politika.

Jer, ako nam ne treba brodogradnja, onda se mora osmisliti nešto drugo. Samo naivni i neupućeni mogu misliti da se od tri mjeseca turizma može živjeti cijele godine, samo neuki ne vide da (p)ostanemo li svi konobari i sobarice, a Lijepa Naša europsko ljetno parkiralište, padamo u moderno kolonijalno ropstvo. Imamo li alternativu brodogradnji ili je upravo ona naša STEM proizvodnja, teško da ćemo u četvrtak saznati od Plenkovićeve Vlade koja darove nosi samo da bi umirila socijalni bunt i smanjila političku štetu koja se neće sručiti samo na Jakovčića i IDS.

Naprosto ni ova Vlada nema nikakvu strategiju razvoja Hrvatske. Baš kao i one prethodne, i ona se bavi isključivo posljedicama, krpanjem rupa i guranjem problema pod tepih da ostanu nekom drugome u amanet, o čemu najbolje svjedoči »slučaj Agrokor«.

Prebacivanje krivnje i traženje Pedra kojem svakodnevno svjedočimo neće dati odgovor na pitanje treba li nam brodogradnja ili ne i kako dalje. Zagovaratelji tržišta kao isključivog ekonomskog regulatora reći će kako je »kapitalizam u Hrvatskoj umro kada je prvi put osnovan stožer za obranu nečeg neprofitabilnog«. I možda bi bili i u pravu da je kapitalizam u Hrvatskoj ikada zaživio, a da to nije bio ortački i rodijački kapitalizam temeljen na nikad kažnjenoj i iskorijenjenoj pljački društvenog bogatstva.

Ali, ni tih stožera ne bi bilo da iza njih nije stajala i još uvijek ne stoji politika, pa bismo istom logikom mogli reći da je demokracija u Hrvatskoj umrla kada je prvi put osnovan stožer za obranu digniteta Domovinskog rata.

I što onda imamo? Kombinaciju socijalističke ekonomske prakse državnih poduzeća koja ne dozvoljava da tržište eliminira brodogradnju, željeznicu, Petrokemiju, Rafineriju u Sisku... S višestranačkim izbornim sustavom kao ukrasom državne ekonomije?

Socijalizam s kapitalističkim licem? I licemjerjem.