Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 4
Sutra: 23° 23° 4
17. studenoga 2019.
Balkanski ambasador

ZLATKO DIZDAREVIĆ Nova vremena i razvučena pamet

Foto Reuters
Foto Reuters
Autor:
Objavljeno: 3. studeni 2019. u 16:12 2019-11-03T16:12:35+01:00

Pola života proveli smo uz drugačije formatiran genetski kod, druga mjerila, vrijednosti, logiku, standarde.... Onda nam razvlačili pamet s brda, i nisu uspjeli, pa potom osvanuli u novom svijetu svega drugačijeg

Prije neko veče u prepunom Kamernom teatru u Sarajevu, mjestu u koje je stala sva istorija grada iz sretnih vremena, održana je čudovišno neobična i lijepa promocija knjige »Sarajevo moj grad«. Desete po redu u tom nizu sjećanja na ljude kojih nema, i događaje kakvih više neće biti. Sve je nekako bilo k’o što više nije.

Govorili ljudi kratko i iz duše, bez papira u ruci i pametovanja. Svirale se i uz gitaru pjevale pjesme koje su bile i ostale nostalgična sreća s razlogom. Nekako nas je sve to tamo, u Kamernom, činilo porodicom, rajom iz istog dvorišta, ljudima kojima ništa ne treba objašnjavati već ih samo vratiti tamo gdje pripadaju.

Uz divne priče o plejadi onih kojih više nema, a nisu otišli. Poput Emerika Bluma, Maka Dizdara, Ante Sučića, do Rejhana Demirdžića, Davorina Popovića, Jadranke Stojaković, i još dvadeset i pet drugačijih na razne načine, i istih na onaj jedan: Bili su ono Sarajevo. U vrijeme koje jedan ovdašnji stari arhitekta, nazva »Belle Epoque«. Ako mnogi novi, drčni i kobajagi važni znaju o čemu se tu radi...O velikoj većini iz ove knjige »art rabica« danas, uglavnom, nema ni slova u školama i udžbenicima.

Zapalo me stjecajem okolnosti da budem među onima što će kazati koju riječ na promociji, ne da bismo objašnjavali, docirali ili hvalili, već ‘nako, kako se jedino i može pred punom salom ljudi iz generacije koja tu zna što treba. I onda smo čuli onu nekadašnju himnu Sarajeva. »Četiri mladića idu s Trebevića, prate ih ih pjesma i smijeh...kako ne bi bili, veseli i čili, dan bješe sunčan i lijep...Sarajevo čeka, zove iz daleka, žurite momci u grad...«

I onda mi se sasvim spontano, pomalo pakosno, priznajem, otelo kako bi danas, pri pominjanju ona četiri mladića, neko prvo upitao – a kako su se zvali, jesu li bili »naši...«

Te minute refleksija na nekada drugi Grad, završio sam i sjećanjem na drugi Trebević, svima u sali poznat iz maja ‘92. I kasnije. Onaj s kojeg je Ratko Mladić urlao zapovijedajući svojoj artiljeriji uperenoj na šeher: »...razvucite im pamet...« I opet spontano rekoh: »Eto, Mladić nam tada nije razvukao pamet, ali jesu mnogi »naši«, odonda do danas. Demokratski.«

Duh je, ipak, ostao. Završilo se sve s »Kad ja pođoh na Bembašu«, a sala prihvatila i pjevali svi do kraja. Sve do onoga kada je đuvegija zakasnio dragoj dan, a ona se udala za drugoga. Jedan šeret reče, baš onako sarajevski, eto i zaslužili smo što nam se dešava kada nas i cure ostavljaju zbog dana zakašnjenja, a mi ih onda još i opjevamo... Ipak, neka nostalgije, bez toga ne bi bili to što jesmo.

3711838

Odatle je priča malo pomalo, uz đakonije u holu Kamernog, krenula u posebnom pravcu. Uz ostalo, zašto smo, čak i za raju srednjih godina drugačiji, ne toliko po godinama, koliko po drugim mjerilima i mentalnom sklopu. Složili smo se da smo generacijski na muci.

Pola života proveli smo uz drugačije formatiran genetski kod, druga mjerila, vrijednosti, logiku, standarde.... Onda nam razvlačili pamet s brda, i nisu uspjeli, pa potom osvanuli u novom svijetu svega drugačijeg. Od onoga da je smiješno čekati da se upali crveno na semaforu, do one da je jeftinije platiti diplomu nego studije.

I tako zasjesti na funkciju. Sve do one da si na popisu stanovnika svoje države smješten u rubriku »ostali«, ako se opredijeliš za bilo što drugo a ne kao Bošnjak ili Srbin ili Hrvat. I kao »građanin BiH« si – ostali!

Sjećanja uz ovo navirala su u društvu sve više. Bilo je, naravno, raznih primjera o tome kako smo satjerani u tor, kako se uz sve ovo nerviramo a uklopljeni u nova pravila gledaju nas i smiju nam se. Pobjednici, šta ćeš. Niste se prilagodili, a bilo bi vam lakše da jeste, kazali bi najbenigniji s one strane. Glupost je ići uzvodu. Poruka je - novi su standardi. Nostalgija je glupa, štetna i besmislena.

Uključuju se onda u priču profesionalni analitičari, globalni. Naša raja, ali promatrači svega »odozgo«. Veli jedan kako je sve ovo i svjetska priča. Sve je srozano do jada. Nismo samo mi nekad bili drugačiji a evo sada pogubljeni u svemiru. Kaže, vidite, recimo, Amerikance.

Bili sila nebeska, mjera stvari, sudija planetarni, urnek za sve što je pravedno, demokratski, slobodarski. Prvo, preporučljivo cijelom svijetu, onda i obavezno ako se hoće naprijed. Potom došao ovaj s »America first«, čovjek danas ovako sutra onako, uz zahtjev: Ili ste sa nama ili protiv nas. Ako je ovo drugo eto sankcija, kazni, prijetnji silom...I gdje su oni sada, recimo, u toj Siriji.

4044647

Eno ih sila, moralna vertikala, »pobijedili ISIL« pa trijumfalno izlaze iz rata koji »nije njihov«, onda ostaju, pa opet izlaze bježeći jer ne bi da pucaju na Turke, trebaju im, pa bi u Irak a odande im poručuju da nisu poželjni, pa onda zauzimaju u tuđoj zemlji naftna polja da ih čuvaju od vlasnika tih polja i od ISIL-a kojeg su »pobijedili«. Čak su u grandioznoj operaciji ubili i »kalifu« Baghdadija i to njegovim vlastitim bombama kojima je, kao, bio opasan.

Kaže jedan drugar u već zahuktaloj raspravi oko stola a u korist nostalgije, a nove realnosti, kako su se eto ti nekada planetarni uzori, pretvorili u sitne pljačkaše malih količina tuđe nafte kojom povrh svega plaćaju partnere pljačkaše, lokalne terorističke bande i vlastite plaćenike. I uzdiše,«e moj Trampe..«

Uz novu čašicu veli jedan od onih »ostalih«, nekonstitutivnih, kako je pročitao neki intervju od preklani sa jednim od bivših šefova izraelske obavještajne službe Nativ, koji je kazao da se »od Erdogana mogu očekivati svakakva iznenađenja.

Taj se preambiciozni čovjek nalazi u nekom svom svijetu političkih fantazija i svakakva glupost mu može pasti na pamet...« Drugi će na to, kako je bez veze kao argument protiv Erdogana uzimati Izraelca na što će onaj prvi, a zašto? Pa pogledaj malo sav taj novi koloplet Izraelaca i s Turcima, Rusima, Amerikancima, te Erdoganove igre na dvije stolice, Izraelsku novu ljubav sa Saudijcima i mnogim drugim Arapima.

Sjetih se i dva aktuelna »arapska proljeća«, jedino što sad nije novo. Jedno u Libanonu, a drugo u Iraku. Iz blizine sam osmatrao ona 2011. na Bliskom istoku, od Tunisa do danas u Siriji. Iz Bejruta sam, evo, stigao prije dvije sedmice i napisao na što mi to tamo tukne. Najkraće, isto ko ono ranije.

4041444

Otkrivaju to i pisani američki dokumenti s preciznim uputstvima, kako i Libanon i Irak razvaliti novim »revolucijama«. I sve kroz sofisticiranu elektronsku organizaciju nalik onoj ranije samo za sada još uvijek bez »proxy« terorista. A zašto to sve, u jednostavnom je odgovoru: Amerikancima se uopće ne sviđa što im se Bagdad odmetnuo. Tamošnji predsjednik čak govori o redefiniciji vanjske politike Iraka i pozicije Amerike u tome.

Sluti na približavanje Rusima i Iranu. Neće moći, naravno. U Libanu, Hariri odavano više nije dovoljno poslušan saudijskom dvoru i mlađanom Muhammadu bin Salmanu i njegovim »Khashoggi« metodama. I nije spreman da ruši unutrašnju strukturu države u kojoj je i parlamentarni Hezbollah, s Iranom crvena krpa za Rijad i Amerikance. Mladi i nezadovoljni svijet nije teško izvesti na ulice povodom pravednih zahtjeva za bolji život, ali znamo kako se te revolucije potom preknjiže na rušilački interesne ciljeve.

Riječ po riječ, eto nostalgije za drugačijim vremenima kada se i ratovalo uz više principa i osluškivanja planetarnog poretka. Svijet se se barem znao oglasiti kada sila kao državno razbojništvo s oreolom pravednika uđe u tuđe dvorište pa to proglašava pravom, kada je smrt postao biznis, kada dvadesetak ljudi u svijetu drže na svojim računima onoliko novaca koliko i blizu četiri milijarde »ostalih«, kada se navikavamo da se pred tim šuti jer, tako je kako je.

Pa se onda još, kao prije tri godine, javi doktor filozofije s Oxforda i predavač na Columbia University u New Yorku, pa kaže: »Nostalgija je opasna zato što je nazadna«. A nama tamo, nakon one promocije, drago što smo nazadni.

4042317

Pa onda, »Nostalgija je skok u imaginarni čamac za spašavanje sa broda koji ne tone...« Možda bi ovo imalo smisla da naš brod nije već potonuo. Treće, »Nostalgija nas odvodi na putovanje u nemoguće...« Odlično, zato je ovo što živimo, vazda kako drugi hoće, itekako moguće.

Eto zato, odavno se bolje, ljepše i poštenije spram sebe i svih »opasnih« oko nas, nismo bolje osjećali, izolirani od novog, nego ono veće u Kamernom. U kratkom bjegstvu od daljeg razvlačenja pameti.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.