Osam dana nakon obljetnice Oluje zaglušujuća buka u odnosima Hrvatske i Srbije je utihnula. Posljednju riječ u ovoj rundi pogoršanja odnosa imala je predsjednica vlade Srbije Ana Brnabić koja je prošloga utorka održala doista čudnu konferenciju za novinare. Ne samo po onome što je govorila (primjerice da u govoru Aleksandra Vučića u Bačkoj Palanci nema ništa sporno), nego i po tome što je uopće govorila o političkim temama i bilateralnim odnosima Srbije i neke druge države. U raspodjeli političkih uloga u Srbiji njoj ne pripadaju takve političke role, ona je zadužena za ekonomiju (ali je objavljivanje dobrih vijesti i najava ipak posao predsjednika Srbije Vučića), za pojedine sektorske reforme, ali za politiku shvaćenu u strožem smislu riječi nije. Otkako je Brnabić kazala sve što je kazala i otkako je nastupila nova faza službeno hladnih odnosa između dvije države, Srbija se posvetila svom temeljnom problemu, a to je Kosovo. Hrvatska i godišnjica Oluje za politički vrh Srbije tek su bili odmarajuća epizoda u raspravi o najvećem problemu srpske politike, a to je Kosovo. Demonstriranje nacionalističke pozicije na Hrvatskoj može se, i to ne bez razloga, tumačiti kao zauzimanje snažne nacionalističke pozicije pred domaćom javnosti, svakako pred vlastitim biračkim tijelom prije nego što pristignu vjerojatno loše vijesti o Kosovu. No, ne treba odbaciti ni mogućnost da je istodobno riječ o konstantnoj, smišljenoj politici prema Hrvatskoj koja se može dobro upakirati zajedno s Kosovom.

Vučić je prošloga tjedna predložio »razgraničenje« i kako to kod njega često biva nije precizirao što to znači, samo je naznačio da bi se trebalo znati što je na Kosovu čije. Iza »razgraničenja« krije se, po svemu sudeći, pokušaj podjele kosovskog teritorija, a to je, pak, pokušaj Vučića da od Kosova za Srbiju spasi što se spasiti može (ako se uopće išta može). Rješavanje kosovskog pitanja ključno je za nastavak i ubrzanje pregovora Srbije o članstvu u Europskoj uniji. Vučiću je zbog svega što je govorio i za što se zalagao teško otpisati Kosovo i tek tako ga priznati (iako bi njegovo biračko tijelo to njemu lakše oprostilo nego što bi oprostilo, ako bi uopće oprostilo, političaru iz nenacionalističkog korpusa), ali dobije li sjever Kosova i tamošnje općine u kojima su Srbi većina stanovništva imat će čime »mahati« svojim biračima i predstaviti se kao veliki spasitelj barem nečeg tako malog. Radi se o četiri općine od njih 10 na Kosovu s većinskim srpskim stanovništvom. U pozadini toga je ideja o razmjeni teritorija (sjever Kosova za nekoliko općina na jugozapadu Srbije s većinskim albanskim stanovništvom), a u pozadini toga je vrlo opasno igranje i poigravanje granicama na Balkanu. Vučić lansiranjem ideje o »razgraničenju« povećava ulog, ali izgledi da nešto dobije se za sada ipak ne naziru. O tome kakva je sadržajno ideja »razgraničenja« sve je kazao ministar vanjskih poslova Ivica Dačić, inače dugogodišnji zagovornik ideje podjele Kosova. On ne zna što to zapravo sadržajno znači, ali ideju podržava. Problem Kosova bi navodno morao biti riješen u sljedećih nekoliko mjeseci, do konca ove ili proljeća sljedeće godine. Kada on bude riješen, Srbiji će se mnogo šire odškrinuti vrata Europske unije. Ne bude li riješen, Srbija bi mogla definitivno odustati od pokušaja ulaska u Europsku uniju. Ulazak Srbije u Europsku uniju mnogo je zahtjevniji i kompleksniji nego li što je bio ulazak Hrvatske. Ne samo zbog Kosova, nego iz zbog vanjske politike Srbije i njene za EU pretjerane bliskosti s Rusijom, društvenih i privrednih problema koji su kompleksniji nego li što su bili u Hrvatskoj što znači da je prilagodba zahtjevniji proces.

U toj državi i društvu ionako osjetno nedostaje europskounijskoga entuzijazma, a za Srbiju bi potpuni neuspjeh pregovora s Kosovom lako mogao označiti stvarni, vjerojatno ne i formalni, kraj pregovora o članstvu u Uniji. To bi značilo da izjava saborskog zastupnika Mire Kovača izrečena o Danu logoraša kako će Srbija pitanje odštete hrvatskim logorašima morati riješiti u sklopu pregovora o priključenju Europskoj uniji ne stoji. Rješavanje tog problema jest uglavljeno u pregovarački okvir za Poglavlje 23 (pravosuđe i temeljna prava), uglavio ga je upravo Kovač prije 25 mjeseci u vrijeme kada je bio ministar vanjskih i europskih poslova, a da Srbija nema entuzijazma kada je riječ o ulasku u EU (kao što, ako ćemo pravo, ni EU nema entuzijazma kada je riječ o proširenju) i da ulazak u EU često svodi na pitanje Kosova vidi se iz dosadašnjih rezultata prava pristupa hrvatskih logoraša srpskih koncentracijskih logora pravosuđu Srbije i traženja odštete. Ništica, s povećanom vjerojatnošću da tako ostane ne riješi li se pitanje Kosova.