Drugo mišljenje Zdenka Duke

Nisu se svi borili za demokratsku Hrvatsku

Zdenko Duka

Ilustracija: screenshot youtube

Ilustracija: screenshot youtube

Treba reći otvoreno da se nisu svi hrvatski branitelji niti borili za demokratsku hrvatsku državu, onu koja će biti demokratski vođena i predstavljena, koja će i u praksi a ne samo u pravnim dokumentima, štititi ljudska prava svih ljudima, ma koje nacije i rase podjednako. Nisu se borili za ono što bi danas trebala biti moderna liberalna europska država koja počiva na slobodama pojedinca, ekonomskom prosperitetu i socijalnim pravima.



Vidjet ćemo kako će se završiti priča s pločom koju je HOS podigao u spomen svojih poginulih branitelja baš u Jasenovcu, a s onim neizbježnim ustaškim pozdravom “Za Dom spremni” u njihovom grbu. Evo, posljednje je što je premijer Plenković rekao je da će se naći zakonit način za zamjenu ploče. Vrlo skoro.


No, mimo te čisto političke priče o tome želi li HDZ-ova desnica zajedno s braniteljskim udrugama rušiti Plenkovića i rekonstruiranu Vladu HDZ-a i HNS-a koju podupiru manjine, ili bi, u slučaju da se ploča ne zamijeni, HNS mogao izići iz Vlade a manjine uskratiti daljnju podršku – malo tko se stvarno bavi suštinom, odnosno stvarnim značenjem i porukom ustaškog pozdrava u obrani i u stvaranju samostalne Hrvatske.


Nisu postrojbe HOS-a ustaški pozdrav „Za Dom spremni“ odabrale slučajno a niti slučajno odjenuli crne uniforme ustaške Crne legije. Njihovi su borci odabrali te insignije jer su baš htjeli iskazati da nastavljaju tradicije ustaške vojske iz NDH iz Drugog svjetskog rata. Pa kako se možeš ograđivati od ustaštva ako se jedna bojna HOS-a zove Vitez Rafael Boban? Ne možeš nikako!




Sve činiš da nastaviš ustašku tradiciju, marširaš Splitom ili Kninom pjevajući koloplet ustaških pjesama, sam sebe zoveš ustašom (barem o tome svemu postoje nebrojene dokumentarne snimke), ali ne dopuštaš drugima da te povezuju s ustašama, fašistima, nacistima!? Čudno.


U prostorijama Hrvatske stranke prava na zagrebačkom Starčevićevom trgu 1991. godine već na stepenicama je mjesecima, možda i godinu dana, stajao i ogromni portret NDH-ovog poglavnika Ante Pavelića.


O čemu mi onda danas zapravo pričamo?


Ako zamjenik predsjednika HDZ-a Milijan Brkić kaže za Večernji list da ploču HOS-a žele skinuti oni koji Hrvatsku nisu željeli, onda treba jasno reći da je 1991. bilo jako puno onih koji su željeli hrvatsku državu, a nisu bili ustaški poklonici, ili ustašonostalgičari. Zašto bi Hrvati, bilo 1991. bilo 2017., makar na simboličnoj razini, podržavali zločine nad čijom su se monstruoznošću u NDH zgražali čak i Hitlerovi nacisti i Mussolinijevi fašisti?


Tek mali misaoni korak slijedom ove Brkićeve teze je ono što je te godine, 1991., sijala Miloševićeva velikosprska ratna propaganda. Bila je to mrzilačka, rasistička teza – da ne može biti samostalne hrvatske države a da ona ne bude proustaška. U tu je matricu zapravo ušao Brkić.


Na trenutak izronivši iz podmorskog križnog puta, Brkić kaže da branitelji nisu išli u rat s „Druže Tito, mi ti se kunemo“ na usnama. Nisu, naravno. Ali nije jedina alternativa drugu Titu bila ustaški poklič i ustaške pjesme, možemo i u to biti sigurni.


Treba reći otvoreno da se nisu svi hrvatski branitelji niti borili za demokratsku hrvatsku državu, onu koja će biti demokratski vođena i predstavljena, koja će i u praksi a ne samo u pravnim dokumentima, štititi ljudska prava svih ljudima, ma koje nacije i rase podjednako. Nisu se borili za ono što bi danas trebala biti moderna liberalna europska država koja počiva na slobodama pojedinca, ekonomskom prosperitetu i socijalnim pravima.


Ne, nekima je bila draža i onda, a i sada je, jednonacionalna i jednorasna zemlja u kojoj žive vrlo pretežito ili samo Hrvati, i to jedino oni koji se mogu naći i snaći u njihovim stiješnjenim ideološkim i intelektualnim okvirima. Pa, kome se to ne sviđa, neka ide, znao je tako govoriti i Milijan Brkić.


U tzv. SAO Krajini učinjeni su od 1991. do 1995. brojni zločini nad Hrvatima. Ali, zločinci uvijek moraju odgovarati pojedinačno, imenom i prezimenom, nema kolektivne odgovornosti.


Kada je oko 250 tisuća Srba u nekoliko dana 1995. godine, suočeni s Olujom, napustilo Krajinu, imali su na pameti da je to za njih najsigurniji izbor. Na žalost, s pravom nisu mogli vjerovati da će ih (efikasno) zaštititi hrvatska pravna država.


Žalosno je da je već mjesecima glavna politička tema u državi ploča s ustaškim pozdravom, na mjestu na kojem je bilo zapovjedništvo koncentracijskog logora u Jasenovcu u kojem se u Drugom svjetskom ratu provodio genocid. I onda se čudimo što zaostajemo u razvoju.