Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 4
Sutra: 23° 23° 4
22. rujna 2019.
Na kraju krajeva

SINIŠA PAVIĆ Rađa se Živi zidić

 Photo: Grgo Jelavic/PIXSELL
Photo: Grgo Jelavic/PIXSELL
Autor:
Objavljeno: 9. lipanj 2019. u 9:11 2019-06-09T09:11:59+02:00

Od antisistemske stranke ostade tek samourušavanje bez ikakva sistema. Možda ga rekonstruiraju, a možda se zid sruši za vazda, možda se rodi Živi zidić

Rano je popodne. Njih dvojica sjede na terasi kafića, piju piće poslije posla, listaju dnevni tisak, pa se jedan okreće drugome i veli: „Bome, čini se da je ovih dana najbolji biti član SDP-a.

- Čega!?- u čudu će na to ovaj drugi.

- SDP-a. Jedino je tamo sve kako treba - objasni onaj prvi.

Na tren nasta tišina, a onda, da prostite, prasnuše obojica u smijeh.

E da, dotle je dotjeralo, do vica u kojem je, kao u svakom vicu, poprilično zbilje. Jer, od izbora za EU parlament na ovamo svijet koji smo poznavali posve se promijenio, onaj politički dakako. U SDP-u uistinu mir, makar je do jučer samo opaki nemir bio konstanta, ali zato vrije tamo gdje se najmanje očekivalo i vode bitke šekspirijanski opake, velike, zakučaste, strastvene.

Situacija je takva da u san već dolazi lik Roberta Kopala, za kojeg je bome Nino Raspudić s pravom primijetio da baca malo na pokojnog Georgea Michaela. Ta uglađenost i kada analitika posve zakaže, taj bariton koji odašilje nemir taj crni labud nesretni čine se krivi ama za sve.

Crni labud! Zaludu je kolegi Davoru Krili bilo za „Slobodnu Dalmaciju“ razgovarati s ptičurinom, nitko više u dobre namjere labudove ne vjeruje, jer da je toliko nevin ne bi i zidovi zbog njega pucali i to oni koji su izgledali neuništivi - Živi zid(ovi)!

A upravo se to dogodilo, dramolete u koje više nije važno tko tu koga i zašto kad su mu epizode toliko zabavno razbarušene i nevjerojatne da se njihove sažetke komotno dade na dnevnoj bazi tiskati uz najave telenovela i sapunica. Jer, ima li uopće ikakve razlike između naslova koji najavljuje novu sapunicu na HRT-u dok govori: „Karipski cvijet; Ljubavna priča pilota i turističke radnice koju poremeti obitelj!“ i vijesti na portalu indeks.hr: „Bunjac prevario Pernara? U iduća 24 sata ću odlučiti o izlasku iz Živog zida.“

Nema žanra i umjetničkog pravca koji se nije utkao u priču o Živom zidu. Stanovništvo Splita i Dalmacije sve bi doduše znalo sapeti u onu navijačku pjesmicu koja do jučer nije govorila ništa, a sada govori sve dok pjeve neprestance: „Sorila se zidina, zidina se sorila, sorila se zidina, zidina se sorila.“ No, bilo bi to mrvu prebanalno kad su likovi toliko osebujni. Pernar, čovjek koji je odavno kazao da će biti klaun ako to od njega biračko tijelo, mediji i politika ovakva kakva jest traže.

Bunjac, čovjek koji je možda dijelu obespravljena pučanstva i mogao biti tribun da nije tih tanušnih živaca zbog kojih klizi katkad u agresiju. Ivan Vilibor Sinčić! U svakoj drami, on bi bio onaj dobričina kojeg je želja da udovolji svima odvela daleko od svih, na neki pusti otok recimo gdje će otkriti neki novi oblik života.

A Vladimira Palfi bila bi u svakom romanu onaj zamašnjak radnje, ona oko koje se sve vrti dok smišlja nove zaplete i rasplete i leti od TV studija do studija ne bi li objasnila da ništa preče nema od toga da je suprug Sinčić doma i da djeca rastu uz oca.

Tko je uhljeb, tko je klimoglavac, tko je apsolutist, tko je tiranin, tko je zaveden, tko je živčan, tko laže, tko se pomami za novcima, tko je izdao članstvo, tko je izdao ideju, tko je kome rekao da ode iz njegove kuće, tko je zapalio žito… Trebalo bi biti smiješno, ali nekako i nije. Pri tom nije ništa lakše zbog toga što je, kažu, bilo očekivano.

Od antisistemske stranke ostade tek samourušavanje bez ikakva sistema, ukoliko se veliki neki dramaturg nije zaigrao toliko da će se u konačnici doznati da su recimo Bunjac i Palfi dogovorili fajt i odglumili sve, a onda i dogovorili da se preko medija blate, a sve to planski znajući da tankoćutni Pernar to neće moći izdržati i da će otići iz stranke, taman da ga se riješe i nastave dalje u miru bez onog koji je, ajme nam ga i ako ćemo pošteno, s vremenom postao od stranke možda i veći. A Sinčić? On je i dalje Sinčić.

S Živim zidom bit će što će biti. Možda ga rekonstruiraju, možda izgrade novi, možda se sruši za vazda, možda se rodi Živi zidić. Pitanje je jedino hoćemo li iz ovoga išta naučiti. Ne treba se protestnim glasovima i antisistemskim strankama čuditi, životi su kratki da ne bi čovjek želio čim prije, preko noći ako može, da mu je bolje. A na bolje ne ide, pa ne ide ni s velikima i sistemskima, ni s malima koji su šatro protiv sistema.

Samo, nije nam za to kriva demokracija kao takva, koliko smo krivi samo što sve raspoložive demokratske kanale i institute ne koristimo. Loš se sistem uostalom i štono bi se reklo, ruši iznutra. Ili se, a to u Živom zidu sada najbolje znaju, uruši iznutra, prije ili kasnije, bilo da je zbog novca, bilo da je zbog ljubavi, čim se odustane od sebe sama.

Zato bi umjesto sladostrasna plesa na ruševinama poluživa zida bilo pametnije baciti oko preko njega. Jer, tamo se događaju čudesa, koja se ovaj tren od ruševina i ne vide. Tamo se plete paukova mreža oko Povjerenstva za sprečavanje sukoba interesa, tamo u HDZ-u love među sobom one koji su sabotirali izbore, tamo se bruse kandidati za predsjednika, tamo se traži način da se izbjegne referendum, tamo su i Romi, i izbjeglice, i propala brodogradilišta, tamo je Zoran Mamić na čelu Dinama….

A tamo je primjerice i Milan Bandić, gradonačelnik grada u kojem se bukvalno kroz mostove njegove dotrajale može propasti dok on snuje veliko gradilište tamo na Hipodromu gdje su do jučer konji trčali. Dok snuje taj i djeluje, bilo da pokazuje mišiće nasrćući na koalicijsku ministricu školstva, bilo da u emisiji radio Sljemena svima kojima je do konja, hipodroma, zelenila, urbanizma, planova, struke, potreba ‘ladno’ poruči da napretka nema bez vizije, a vizionar je on.

Jer da nije bilo vizionara, ne bi danas, kako otprilike reče, u njegovom rodnom kraju na grijanim WC daskama sjedili. Pa će zagrebački Grad na Savi pred Gradsku skupštinu, pa će se uvijek ista grupica vijećnika buniti, pa će i opat veliki dat ruku gradonačelniku u ime viših ciljeva, pa će i opat pojesti vuk magare. Jer, mi smo to tako birali, i to višekratno, da bi sada tražili čuda da nas preko noći spase, a onda se opet čudili kad se uvjerimo da su nam čudotvorci prodali muda pod bubrege.

A kada je tako onda možda taj famozni crni labud možda i nije sišao s nebesa po nalogu nečastivog, nego su ga, lako je moguće, poslale neke sile dobra. Malo lepetanja krilima donijelo je velike manevre u našim strankama i strančicama, neke nove vjetrove i neka nova miješanja karata. A kad se čini i da je groteskom kako se groteskna čini ova sapunica u Živom zidu, i opet se da nešto iz nje naučiti. Recimo da je grdo kad ti je suprug Sinčić, i da ima tu i tamo dana kad je najbolje bit u SDP-u, i da je demokracija nije ništa do li ukras ako je čovjek samo izdaleka gleda.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.