Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 4
Sutra: 23° 23° 4
22. listopada 2019.
Na kraju krajeva

Komentar SINIŠA PAVIĆ Danin film o dobru

SINIŠA PAVIĆ Danin film o dobru
SINIŠA PAVIĆ Danin film o dobru
Autor:
Objavljeno: 28. srpanj 2019. u 17:06 2019-07-28T17:06:00+02:00

»Dnevnik Diane Budisavljević« velik je komad filmske umjetnosti. Zato je teško naći riječi koje neće zvučati plošno, patetično i isprazno kad se o njemu piše i govori. Treba ga jednostavno gledati otvorena uma i srca, onako kako ga je redateljica radila

S jedne strane snažna želja da se napiše nešto, s druge strane jednako snažna bojazan da se neće znati naći pravih riječi da se napiše išta. Ima takvih tema. Film Dane Budisavljević »Dnevnik Diane Budisavljević« takva je tema. Bilo je to jasno onog trena kada je publika u prepunoj pulskoj Areni ustalo na noge i minutama, vele osam da ih je prošlo, pljeskalo djelu što su ga vidjeli. Vijest da je film »Dnevnik Diane Budisavljević«, redateljice Dane Budisavljević, osvojio praktički sve što se osvojiti moglo na Filmskom festivalu u Puli, bila je najbolja i najljepša vijest unatrag poprilično vremena. Vijest da je film u Puli prigrlila i kritika i publika, filmaši profesionalci i oni koji ‘samo’ film vole, bila je još i bolja vijest. O tome se, tako se namah činilo, mora štogod napisati.

Činilo se bit’ će to lako, može se to i ‘naslijepo’, ‘unaprijed’, dok se film samo čeka da ga se vidi. Činilo se stvar je jasna; dogodio se film koji je toliko čist, potkrijepljen istinom i činjenicama da jednostavno na ostavlja mjesta dvojbi. Biti na pravoj strani čini se jedino logično, to što je Arena bila na nogama čini se jedino logično, odati priznanje dobru čini se jedino logično, željeti dobro čini se jedino logično. Samo, sav onaj strah da će biti drugačije i da će možda aplauz izostati i da će ocjena publike biti slaba, a onda i kritike, također je bio opravdana. Ništa ovaj svijet ne uči iz vlastitog iskustva, svakim danom smo manje tolerantni, manje ljudi, manje svjesni koliko je malo vremena prošlo od čistog fašizma, čistog zla i koliko nam malo treba da ga opet bude. I zato je pulski naklon filmu bio velik i važan, i zato se činilo da se može tu odmah početi slagati tekst koji će pričat o tome da nije sve pošlo u krivom pravcu. A kako je bilo želje tako se i svakim danom pratilo što drugi o filmu pišu, što redateljica govori, kakva joj pitanja postavljaju. I opet se činilo da može to ‘na neviđeno’. Kao da je ikada bio problem staviti se tamo gdje su naši, a ne vaši.

Ali onda se dogodilo gledanje nakon kojeg se svaka napisana riječ čini tako mala i tako nedostatna da kaže sve što treba. Jer, Dana Budisavljević napravila je naoko mali i intiman film o prevelikoj i prevažnoj temi, progovorila o onome o čemu su rado šutjeli i naši i vaši, da bi na koncu odala priznanje čistoj dobroti koje se uvijek nađe, jer je uvijek i kad je najteže dobrih ljudi samo nam je nekada teško vjerovati da ih ima.

Odakle uopće krenuti!? Možda od početka filma i muškarca što vesla na rijeci probijajući se kroz maglu dok govori: »Zovem se Živko. Kad sam rođen, ne znam. Gdje sam rođen, ne znam. Kao što ne znam ni tko su mi roditelji«. Ili od onih predivnih staračkih ruku Zorke Janjanin, koja na žalost nije dočekala premijeru filma, dok prstima skida sloj po sloj prastare boje sa zidova koji pamte da je tu nekad bio ustaški logor prepun gladne, iscrpljene, bolesne djece. Ili od dokumentarističkih snimaka ulaska ustaša u Zagreb, a onda partizana, koje jedva da se razlikuju atmosferom, licima. Ili valja ići od dokumentarnih snimaka kozaračke djece, njih na tisuće što ih je spasila Diana Budisavljević, snimaka na kojima su možda tu negdje i Živko Zelenbrz, i Zorka Janjanin, i Nada Vlaisavljević, i Milorad Jandrić, oni koje je Diana Budisavljević spasila, svjedoci koji pričaju u filmu i čine ga tako stvarnim, gotovo opipljivim. Ili nam je pričati o filmskoj estetici, o nestvarno uspjelom spoju dokumentarnog i igranog, o osjećaju za mjeru, o izostanku svakog pretjerivanja, sugeriranja, sudovanja.

Dovoljan je onaj kratak kadar Hrvatskog slikopisa koji je uhvatio Dianu Budisavljević dok popisuje kozaračku djecu što su ih ustaše oduzele od roditelja pravoslavaca pa strpali u logore. On govori sve. Ta naoko posve obična žene, Austrijanka, katolkinja udana za uglednog zagrebačkog liječnika, pravoslavca, spasila ih je deset tisuća. Ta naoko posve obična žene, koju sjajno utjelovljuje Alma Prica, nije ni mogla ni htjela drugačije, baš kao što je znala da ima još građanskog nekog svijeta, dobrog nekog svijeta koji je spreman djecu udomiti. Što li ju je samo na to tjeralo osim osjećaja građanske dužnosti, osjećaja da tako treba jer je jedino tako pravo!?

Ili se onom koji o filmu kani pisati ipak valja uhvatiti za naše navade i običaje, nestvarne činjenice da je Dana Budisavljević ovu temu deset godina istraživala, proučavala, radila na njoj s hrpom suradnika kojima se na špici filma zahvaljuje. Tjera to i do one poslijeratne, partizanske vlasti, do lika kojeg u filmu igra Jarko Marčić, uhljeba rekli bi danas, koji je dovoljno dobar i ustašama i partizanima da bude birokrat u uredu za socijalu. Tjera to i do činjenice da se 80 godina jedno herojsko djelo s namjerom zaboravljalo. Samo, ne da se povijest krojiti tako da se kartoteke unište, onako kako su nakon rata partizani zaplijenili Dianinu kartoteku. Ostao je Dnevnik da bude Film, nasušno nam potreban ne samo da bi se ovo društvo suočilo s onim što je ponajveći naš tabu, već i da bi se svatko od nas suočio sam sa sobom, sa svojom pasivnošću, sa svojim odlukama, sa svojom moći i nemoći da se djeluje na duge staze, i usprkos svemu, za neko bolje, ispravnije, zdravije sutra.

Kad pogleda čovjek film lako moguće da će se ćutjeti i kriv, i slab, i mali, jer ne čini više makar bi trebalo. Film je to koji govori i o aktivizmu, građanskoj odgovornosti i akciji koja je uporna i najčišća moguća. I ta je vrst borbe ispričana, nenametljivo dakako da se čini da je ta poruka zapravo tek posljedica sjajno uređenog filma. Dana Budisavljavić je ona koja zna pričati priču, tako je uostalom bilo i s njenim dokumentarcima. No, ovim filmom biva ona poput prezimenjakinje Diane, jer za ispričati ovu i ovakvu priču trebalo je i hrabrosti i talenta i posvemašnjeg poštivanja unutarnjeg nekog poziva, pa koliko god se kome to ne svidjelo.

I zato je bilo vraški pogrešno, nakon ovacija u Puli, naivno misliti da se tekst može pisati onako na prvu, dnevnopolitičku loptu. Ništa tu ne bi bilo lošije i više krivo nego posegnuti za narativom šta ga u filmu ima kardinal Stepinac kada Dianu, vjerojatno dobronamjerno, savjetuje da pođe po pomoć svojima. Ima stvari gdje ne bi smjelo biti ovih i onih, naših i vaših, desnice i ljevice, makar je pljesak u Puli bio i jasan iskaz otpora svom tom revizionizmu kojem smo izloženi.

I ima, ponajprije, umjetnost filmska u svom najčišćem obliku. Film »Dnevnik Diane Budisavljević« velik je komad filmske umjetnosti. Zato je tako teško naći riječi koje neće zvučati plošno, patetično i isprazno kad se o njemu piše i govori. Treba ga jednostavno gledati otvorena uma i srca, onako kako ga je redateljica radila, pa od Diane i Dane učiti kako biti čovjek i kad su vremena zla.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.