– Nikakav ni pisani, niti usmeni poziv za prvomajski skup od Bulića nisam dobio, za njega sam slučajno saznao dan prije prosvjeda. Naš sindikat u 3. maju tradicionalno obilježava 1. maj polaganjem vijenaca na spomen ploču u krugu brodogradilišta poginulima u domovinskom ratu, što smo učinili i ove godine. Pozvali smo i ostale sindikate koji djeluju u 3. maju, SIK i HUS, no oni se, za razliku od prethodnih, ove godine nisu odazvali. Možda su  su dobili zabranu ili su se dogovorili da nas ignoriraju. I sama činjenica da u 3. maju SIK koji je dio nacionalne središnjice HUS-a ima svoje članove, a HUS svoje, dovoljno govori o tome da svrha njihova postojanja očito nije izvršavanje sindikalnih zadaća, jer su si povremeno konkurencija, a povremeno surađuju, ovisno o potrebi, pa je teško raznaznati u čije ime Bulkić uopće govori. Zapravo, on govori radi vlastite promidžbe, koja mu je, uz njegove demagoške nastupe,  potrebna za ulazak u članstvo nadzornih odbora, u čemu mu članstvo u samo jednom NO donosi više od prosječne hrvatske plaće, a da ne govorimo o radničkoj plaći nad kojom se on pred javnošću kontinuirano sažaljeva. Protekli Bulićev  prosvjed samo nastavlja niz neuspješnih prosvjeda, prisjetmo se fijaska prosvjeda iz 2009. godine u organizaciji HUS-a, i normalno je da je frustriran, a za to je kriv sam. 

Bulić je, podsjetimo, na prosvjedu, a kasnije i na televiziji, kazao da je predstavnicima ostalih sindikata rekao da je sve već plaćeno i organizirano i da se samo trebaju pojaviti i govoriti pred radnicima, ali da se unatoč tome nisu udostojili pojaviti, i to u vrijeme kad je prvomajski prosvjed u Hrvatskoj potrebniji nego ikad.

No, prozvani sindikalisti tvrde da od Bulića nisu dobili nikakav poziv. Štoviše, teritorijalna povjerenica SSSH za Primorsko-goransku županiju Jadranka Tomašić, iako ističe izuzetnu važnost prosvjeda kao oblika sindikalnog djelovanja, kaže da prosvjed mora biti organiziran sukladno pravilima, a ne na način kako je to učinio Bulić.

– Na Bulićev prosvjed Ured SSSH nije pozvan, a pretpotstavljam da bih ja kao čelnica bila osoba koja bi taj poziv trebala dobiti. Ali, nije poanta u formalnom ili neformalnom dobivanju poziva. Ukoliko se želi ozbiljno raditi sindikalni posao, organiziranje jednog sindikalnog prosvjeda ili skupa iziskuje vrlo ozbiljne predradnje s obzirom na to da je prosvjed organizirana, a ne spontana sindikalna aktivnost. U tom slučaju mi smo trebali puno ranije zajedno sjesti i zajednički dogovoriti kome se šalju poruke, tko će biti govornici i koliko će govori trajati. Prosvjed nije mjesto gdje netko uzme mikrofon i u neograničenom vremenu priča sve što mu tog trenutka padne na pamet, kaže Tomašić, dodajući da odluka o organiziranju prosvjeda mora biti donijeta uz potporu većine sindikalnih povjerenika, jer je to preduvjet odaziva na prosvjed. 

 - Tome svjedoči činjenica o neodazivu prvenstveno sindikalnih povjerenika i članova Bulićeva sindikata, što znači da on ili nema  njihovu potporu ili da nije odradio predradnje za koje tvrdim da su neophodne za uspješan prosvjed. Prema tome, otrov je Bulićev neuspjeh i zbog toga kolateralnu štetu snosimo svim mi ostali sindikati. Jedina poruka koju je on poslao s ovog riječkog skupa, a poruke su snažne samo ako iza njih stoji masa, jest da nas se ne treba shvaćati ozbiljno, jer iza izrečenih riječi nema nikoga osim šačice slučajnih prolaznika. Kad sindikat ozbiljno organizira prosvjed, sudionici su prvenstveno članovi sindikata koji svojom nazočnošću daju legitimitet odaslanim porukama. Prosvjed sam sebi ne smije biti svrha, on mora biti sredstvo da se dođe do cilja, smatra Tomašić, naglašavajući da je neprofesionalno organiziran prosvjed pljuska cijelom sindikalnom pokretu i da prosvjed nije predstava u kojoj netko sebe vidi glavnim glumcem.