Zašto u Hrvatskoj nema aktivizma za rodna prava? Verbalno nasilje nad ženama kao požar u sjeniku

Iako svjedočimo izjavama koje su puno opasnije od one policajca Sanguinettija, još se nije oformila skupina građana spremna izaći na ulice i reći naglas »E, sad je dosta!«

Sjećate li se onog dubrovačkog ugostitelja, Ivica Perković se zvao, koji je posvuda trubio kako je Britt Lapthorne »bila promiskuitetna« pa su mediji o nestanku te mlade Australke izvještavali uz obavezno citiranje rečene Perkovićeve napomene. Britt Lapthorne je tako javnosti predstavljena kao laka ženska, sama kriva za svoju nesreću.

   Studenticu je 33-godišnji konobar ocijenio promiskuitetnom zato jer ju je vidio da pleše u klubu, a bilo mu je i sumnjivo što s prijateljima putuje Europom. Strašan krimen. Zato je, valjda, i zaslužila da bude ubijena i svezanih udova bačena u more s utezima, i da joj tijelo nakon godinu dana ispliva s dna mora, bez dlanova i stopala.

  Drolja je to sama tražila, poručivao je Perković između redova, na zadovoljstvo medija. Iako zastrašujuće nastrana, ta Perkovićeva izjava nije (osim par manje vidljivih tekstova mislećih novinarki i novinara) izazvala nikakav građanski otpor, nikakvu javnu osudu, ništa slično pokretu Slut Walks koji ovih tjedana divlja ulicama sjevernoameričkih gradova, a kojega je pokrenula jedna nehajno izgovorena predrasuda iz svjetonazorskog paketa »ala Ivica Perković«.

Slut Walks – ili »droljošetnje«, kako je naziv tog spontano organiziranog vala prosvjeda protiv mizoginije prevela novinarka Andrea Vukelić – ishodište imaju u riječima što ih je policajac Michael Sanguinetti iz Toronta izgovorio u opuštenijem dijelu svoga predavanja o osobnoj sigurnosti, održanom na pravnom fakultetu Osgoode Hall Law School. »Ako žele izbjeći silovanje, žene bi se trebale prestati oblačiti kao drolje«, ispalio je policajac u dvorani punoj studenata.   

To su i tražile

Da se to dogodilo na kakvoj visokoškolskoj ustanovi u Hrvatskoj, ruku stavljam u vatru da bi stvar prošla nezamijećeno: iz svojih studentskih dana pamtim kako sam, zajedno s kolegicama, pokunjeno šutjela kad je jedan profesor s Odjela za kroatistiku na Filozofskom fakultetu svoja predavanja garnirao opaskama o tome kako je ženama mjesto u kuhinji i kako svojom blesavom, kratkoročnom ambicijom oduzimamo mjesto muškim kolegama, koje obiteljske obaveze neće spriječiti da izgrade karijeru u svome području. Sramim se svoga nedostatka hrabrosti, toga što sam šutjela iz straha od odmazde moćnog profesora. Danas bih drugačije, onako kako su napravili kanadski studenti. »We’ve had enough!«, vrište poruke s transparenata koji su preplavili ulice, prvo kanadskih gradova, a onda i onih u SAD-u.

Pokrivanje tijela ne štiti ženu od nasilja

Nije istina da pokrivanje tijela zaštićuje ženu od nasilja. Barbara Perasović iz Hollaback Croatia iznosi podatak da i u Jemenu udio žena koje su uznemiravane na ulici premašuje devedeset posto.– Istraživanje provedeno u toj zemlji definitivno opovrgava mit da su žene to nasilje same izazvale provokativnim odijevanjem, budući da se većina žena u Jemenu potpuno pokriva – kaže Perasović, navodeći da je taj postotak jako visok u Kanadi i Egiptu (80 posto).

Okrenuti ogledalo prema drkadžijama

Ne prestaje me ushićivati priča o foto-performansu Laurie Anderson, umjetnice koja je 1973. godine napravila ciklus crno-bijelih fotografija muškaraca koji su joj dobacivali na ulici i izložila ih u njujorškoj galeriji. »Wanna fuck?« – to joj je rekao prvi kojega je, na njegovo iznenađenje, fotografirala svojim tek kupljenim Nikonom; kasnije su se tom portretu pridružili mnogi drugi. Zanimljivo je vidjeti ta zatečena, uvrijeđena lica muškaraca prema kojima je okrenuto ogledalo, zanimljivo je vidjeti trunke bijesa i nevjerice koje su se zgrušale u kratkom vremenu između izgovorene »opaske« i škljocaja fotoaparata; kao da je Laurie Anderson ta koja je napravila vulgaran prijestup.

Dosta nam je, urlaju mlade žene, mnoge odjevene u minice i dekoltirane majice, demonstrirajući solidarnost sa žrtvama silovanja koje su, osim teškim fizičkim i psihičkim nasiljem, još i dodatno traumatizirane osudom licemjernog patrijarhalnog društva koje kratku suknju smatra pozivom na iživljavanje i poniženja. »Jesi li danas vidio drolju? Nemoj je silovati«, poručuju tisuće onih kojima je prekipjelo slušati nehajne duhovitosti o nezasitnim droljama, uz podsmješljivi odjek uvjerenja da su »to i tražile«, i da vjerojatno žele još.   

Stup srama

Zašto ovakvim akcijama u Hrvatskoj nema mjesta i zašto se verbalno nasilje nad ženama, pomognuto ravnodušnošću medija, bukti kao požar u sjeniku? Libela.org, informacijski portal o rodu, spolu i demokraciji, što ga uređuje Centar za edukaciju, savjetovanje i informiranje (CESI) bilježi u svojoj rubrici »Stup srama« desetke rodno neosviještenih izjava političara (rodno neosviješteno je ovdje eufemizam!) koje su puno ozbiljnije i opasnije od one Sanguinettijeve, a još se nije oformila skupina građana koji su spremni izaći na ulice i reći naglas »E, sad je dosta!«.

  Libela je na stup srama pribila, na primjer, građevinskog investitora Tomu Horvatinčića, koji je jednoj novinarki savjetovao da ne dođe na gradilište jer bi je mogli napasti »radnici koji mjesecima nisu vidjeli svoje žene«. (Naravno, što bi drugo i radili muškarci koji nisu u braku zadovoljili seksualne potrebe, nego nasumičnim odabirom silovali po gradilištima?)

  Na stupu srama je i Toni Cetinski koji je natjecateljici u showu Hrvatska traži zvijezdu duhovito poručio da ne pjeva Madonninu pjesmu »Like a Virgin« jer joj nitko neće vjerovati. Ipak, u takvim neandertalskim duhovitostima ipak prednjače saborski zastupnici, i među njima mnoge moralno i intelektualno deprivirane individue, kadre izreći stvari poput one »Bog vas je stvorio za madrac, a ne za mudraca« (autor Anto Kovačević, savjetujući Vesnu Pusić) ili »Više rađaj, manje pričaj« (autor Vice Vukojević u obraćanju Đurđi Adlešić).

  Dobro nauljenu mašineriju sustavnog unižavanja žena u politici, kulturi, i uopće, svih žena koje podižu glas protiv seksualnog uznemiravanja i rodno uvjetovane diskriminacije, u Hrvatskoj pokreću i mediji. Neke od najodvažnijih diskriminirajućih izjava na Libelinom »Stupu srama« potpisuju novinari i komentatori domaćih novina, portala i televizija. Edi Jurković u Večernjem listu osjetio se tako ponukanim da cijukom »Dobili smo i kaznenu prijavu zbog prijetnje lizanjem!« reagira na prijavu jedne pravosudne policajke koja je bila seksualno uznemiravana. Iz tog je paketa nezaboravan i tekst iz Slobodne Dalmacije, o zakletim neženjama u Dalmatinskoj zagori, s naslovom »Ne bi im pomogao ni šleper Ukrajinki«. Kad i takvo nonšalantno referiranje na trafficking, trgovinu ženama i seksualno ropstvo u hrvatskim medijima prolazi kao najnormalnija stvar – baš kao i ponašanje Ante Kovačevića koji nesmetano diseminira svoje uvjerenje da seksizam može smetati samo ružnim ženama i onima koje su zašle u jesen života – blesavo je očekivati širi građanski aktivizam za rodna prava, nalik na pokret Slut Walks.   

Kako izbjeći silovanje

Nemojmo se previše iščuđavati autorima »bisera« na Libeli. Dio smo radikalne balkanske verzije patrijarhalnog društva, i u tom kontekstu sasvim su na mjestu savjeti poput onog Sanguinettijeva ili onog Horvatinčićeva. Najlakši način da žene, u ovakvom društvu, izbjegnu silovanje, fizičke napade i ponižavanje jest da odjećom ne ogoljavaju previše mesa (kao što vele u Glasu Koncila: »Ako mu ne namjeravaš dopustiti da te svlači rukama, zašto ga izazivaš da to čini očima?«), ustvari, poželjno bi bilo da nose burke; također je preporučljivo izbjegavati mjesta na kojima se okuplja puno muškaraca jer treba uzeti u obzir da su možda pohotni perverzni nasilnici, i ako te se dočepaju, sama si kriva. Osim toga, ženama nije mjesto u noćnim klubovima, niti na putovanjima. Ako se ogluše na ovaj dobrodušni savjet, automatski će dati zeleno svjetlo medijskim interpretacijama u kojima su one, eto, same krive jer su, ustvari, promiskuitetne. I da budemo načisto: ženama nije mjesto ni na fakultetima. Ni u Saboru. Nego u kuhinji. Ili još bolje, na madracima.

  Onima pak koji ipak vjeruju da je silovanje (i uopće, bilo kakvo uznemiravanje po rodnoj osnovi) ozbiljan društveni problem i da na tom problemu treba raditi, namijenjen je svježe pokrenut web projekt Hollaback Croatia. Kao dio globalne inicijative za suzbijanje maltretiranja žena i pripadnika LGBTIQ skupina, Hollaback podiže svijest o tome da ulično uznemiravanje nisu benigni, izolirani slučajevi nego trula neuralgična točka bolesnog patrijarhalnog društva. Aktivistkinje koje stoje iza projekta vjeruju (možda i pomalo naivno?) da će on imati i edukativni učinak; da će spolni uznemiravači nakon čitanja iskustava žrtava, dvaput razmisliti prije nego što idući put krenu s »dovitljivim« opaskama i uznemirujućim verbalnim nasrtajima koje bi se, dakako, trebali shvatiti kao komplimenti.

  Iz mnoštva sjajnih, pametnih i provokativnih poruka što ih je iznjedrio val prosvjeda Slut Walks, za kraj umjesto zaključka dobro odgovara ovaj, otisnut na plakatu akcije u Torontu: »Društvo nas uči kako da izbjegnemo silovanje, umjesto da pouči kako ne silovati.«