RIJEKA – Venecijanski bijenale arhitekture zatvoren je 21. studenog, a priča o plovećem paviljonu Hrvatske koji nikad nije ni stigao do međunarodne izložbe – još nije zaključena.

Osim što već više od tri mjeseca trune u brodogradilištu Kraljevica, čekajući navodno idealne vremenske uvjete da bude razrezan i bačen u staro željezo, nesretni paviljon za sobom vuče i neriješene dugove. Iako su ga njegovi tvorci samodopadno proglašavali nekakvim ekstra bonusom hrvatskog nastupa u Veneciji, koji je ostvaren velikodušnim odricanjem od njihovih autorskih honorara, izgleda da su ti prilozi morali bili manjkavi, jer su iza sebe ostavili između 300 i 350 tisuća kuna neplaćenih računa. 

Dugovi  i dužnici

Ta situacija posebno se loše odražava na riječki Muzej moderne i suvremene umjetnosti, koji se pojavljuje u ulozi dužnika, jer je kao organizator nastupa vodio financijske transakcije i novcem koji mu je doznačilo Ministarstvo kulture plaćao usluge i materijale dobavljačima s kojima su poslove dogovarali arhitekti, odnosno izbornik Leo Modrčin.

No, problem je u tome što njihova vrijednost premašuje iznos doznačen Muzeju, a iz Ministarstva poručuju da su svoje financijske obveze ispunili, pa nije baš jasno tko bi trebao podmiriti ono što je preostalo za platiti. 

  Dugovi se odnose se na nepodmirene troškove nabave materijala od kojeg je paviljon načinjen, troškove njegove izvedbe, najam teglenice, kao i teglja do Venecije. Saša Maras iz Jadranskog pomorskog servisa kaže da im je ostalo neplaćeno oko 80 tisuća kuna, dok dug za najam teglenice »3. maju« iznosi 120 tisuća kuna. 

  No, izgleda da je riječki gradonačelnik odlučio podmetnuti leđa, pa bi se potraživanje »3. maja« trebalo riješiti kompenzacijom. Naime, brodogradilište duguje Gradu određen iznos za komunalnu naknadu, pa bi se taj iznos umanjio za onaj od najma teglenice – saznajemo od predsjednika uprave »3. maja« Edija Kučana. 

 U tom su poduzeću kupljene armaturne mreže od kojih je paviljon izveden, ali nije plaćena zadnja isporuka. Kratkih rukava ostala je i tvrtka »Antaso« koja je kao podkooperant Brodogradilišta Kraljevica izvodila radove. 

Muzej u minusu

Radeći danomice, pod ekstremnim uvjetima na velikim vrućinama tijekom srpnja i kolovoza 15 varioca utrošilo je 2.800 sati u izvedbu čak 80.000 varova, potrebnih da se iz 35 tona sirovog građevinskog materijala izvede fluidna konstrukcija paviljona. No, posao što su ga obavili nije plaćen u cijelosti. Prema riječima direktora Teodora Ivića nepodmireno je ostalo oko 25 posto ukupnog iznosa. 

  Iako direktori nisu precizirali iznose, ispada da dug dvjema tvrtkama zajedno iznosi stotinjak od ukupnih 300-tinjak tisuća kuna, koliki minus bilježe u Muzeju moderene i suvremene umjetnosti. A tome se dodatno može pribrojiti i iznos od 40 tisuća kuna što bi ga trebalo platiti izborniku Leu Modrčinu, jer izgleda da se honorara nisu odrekli baš svi arhitekti. 

  Dakako, sve smo pokušali provjeriti i u Ministarstvu kulture, koje je nositelj projekta, ali na molbu da nam dostave precizne podatke i odgovore na pitanje o konačnoj sudbini paviljona dobili smo šturi odgovor da je Ministarstvo podmirilo svoje ugovorne obveze prema MMSU, te da se za sve ostale informacije obratimo nadležnima u toj ustanovi.

Izbornik bez “elemenata”

No, kao i više puta do sada, izbornik nas je otpravio riječima da još nema sve elemente za razgovor, pa smo krenuli u potragu za vjerovnicima kojima nije baš jasno kako se Muzej uopće našao u toj priči, ali ih ta činjenica ujedno tješi, jer znaju da se radi o gradskoj ustanovi pa vjeruju da će se tako lakše naplatiti. Stoga bi vrijedilo podsjetiti da je riječ o projektu Ministarstva kulture, s kojim Grad Rijeka nema nikakve veze, pa ne bi trebao ni plaćati dugove. 

  Ministarstvo je za izbornika hrvatskog nastupa na Venecijanskom bijenalu odabralo Lea Modrčina, Modrčin je za organizatora nastupa odabrao MMSU i između njih je potpisan trostrani ugovor. Po osnovnom ugovoru Muzeju je doznačeno 930.000 kuna, a aneksom i dodatnih 98 tisuća, kad je odlučeno da se osim izložbe u Veneciju krene i s teglenicom.

Međutim, na stranicama Ministarstva može se naći podatak da je Muzej dobio milijun i dvjestodvadeset tisuća kuna, što ne odgovara zbroju spomenuta dva iznosa, pa se može postaviti i pitanje što je s tom razlikom. 

  No, kakav god odgovor bio, iz strukture duga se jasno vidi da svi financijski problemi projekta izviru iz odluke arhitektata da opredmete zamisao koju su izvorno trebali predstaviti samo u nacrtima. Osim odricanja od honorara, i dodatnog priloga Ministarstva, u tome su računali na podršku sponzora, a oni bi valjda trebali pokriti i dugove.